'DEVET GODINA TRAŽIM PRAVDU ZA SVOG UBIJENOG SINA, A NJEGOV KRVNIK I DALJE ŠEĆE ZAGREBOM...' Potresna ispovijest majke brutalno likvidiranog mladića

Trebao je to biti po svemu običan dan. Netom punoljetni Frano Despić s bratom Antom uputio se sa zagrebačkog Laništa prema maksimirskom stadionu. Vatreno je navijao za Dinamo koji je tog 15. ožujka 2008. pregazio Cibaliju 4:0. Sretan zbog uspjeha svog kluba, vratio se kući kako bi se odmorio i nešto pojeo, a navečer je trebao u grad. Bila je subota.

Njegova majka Jadranka upravo je pekla domaći kruh. Frano i Ante žurili su se naći s društvom pa ga nisu stigli kušati toplog. Zato je Frano na izlasku iz stana dobacio - jedva čekam da se vratim, fino ću se najesti. Bio je to posljednji put da je Jadranka svoje dijete vidjela živo. U noći sa subote na nedjelju Frano je ubijen na zagrebačkom Ribnjaku. Razbili su mu bocu na glavi, izboli ga nožem. Imao je, kaže majka, šest ubodnih rana, uglavnom na lijevom dijelu prsišta. Iskrvario je i umro na rukama svoga 16-godišnjeg brata Ante. Sljedećih devet godina majka Jadranka vodit će bitku u kojoj samo želi doznati što se dogodilo kobne večeri kada je život izgubio njezin 18-godišnjak. Ovo je njezina priča, priča o majci koja devet godina ne zna tko joj je ubio dijete.

- Policija je došla u 1.10. Pozvonili su mi na vrata. Znala sam da nešto nije u redu. Pitali su me jesam li ja majka Frane i Ante Despića. Ušli su i rekli mi da je na Ribnjaku došlo do tučnjave te da su mi sinovi u bolnici. Tada još nisam znala što se dogodilo - govori kroz dim cigarete. Dok pijemo kavu u njenom stanu na Laništu, pogled joj često skreće prema zidu gdje je, točno iznad televizora, velika fotografija pokojnog Frane. No, umjesto u bolnicu, policija ju je odvela u postaju u Baureovoj ulici. Tamo ju je, prisjeća se, dočekala policijska načelnica.

Frenkijevih jedanaest

- Rekla mi je da je Frane dobio više ubodnih rana po tijelu i da je mrtav. Za Antu su mi rekli da je tu u policiji, u susjednoj prostoriji - kaže. Teško joj se i sjećati svih detalja, glas joj često puca. No kaže, drago joj je što može govoriti. Posljednjih devet godina u stan na Laništu nije došao nijedan novinar, odvjetnik, policajac. Gotovo čitavo desetljeće Jadranka je u sebi nosila bol, osjećaj koji je iz mjeseca u mjesec prerastao u ogorčenje spoznajom - kao da nikoga ne zanima tko je ubio njezina sina.

Frano Despić zvan Frenki ubijen je u masovnoj tučnjavi na Ribnjaku. Verzije događaja se razlikuju. Jedino što se pouzdano zna jest to da se njegova ekipa kroz grad prošetala do Langova trga, gdje su na benzinskoj postaji kupili cigarete i produžili prema Ribnjaku. Bilo ih je jedanaest. Već na ulazu u popularni zagrebački park, poznato okupljalište mladeži, došlo je do sukoba.

Prema jednima, Frenkijeva skupina, sastavljena uglavnom od pripadnika Dinamove navijačke skupine Bad Blue Boysa, počela je otimati alkohol okupljenim 'alternativcima'.

Prema drugima, 'alternativci' su započeli sukob.

- Rekli su nam - vama nije mjesto u Ribnjaku, niste dobrodošli - tvrdi Franin brat Ante. Počela je masovna tučnjava u kojoj nitko nije štedio protivnika. Drvene kante za smeće u tren su očerupane, letve s njih postale su oružje. U općem metežu dva su mladića pala. Jedan je imao veliku ubodnu ranu na nozi. Drugi je bio Frano. Bio je još živ kad je Ante dotrčao do njega. No, rane su bile preteške.

- Ne diše, više ne diše - netko se zaderao. Tada su se svi razbježali, a ubrzo je stigla i policija. U velikoj operaciji u centru grada priveli su 29 osoba za koje se sumnjalo da su sudjelovale u tučnjavi. Ribnjak je postao poprište opsežnog policijskog očevida. Franino mrtvo tijelo satima je ležalo u parku kako bi se prikupili svi potrebni dokazi. U to vrijeme njegovoj slomljenoj majci Jadranki ekipa Hitne pomoći mjerila je tlak i davala lijekove za smirenje u prostorijama policije u Bauerovoj.

- Tražila sam da mi daju vidjeti Franino tijelo. Rekli su da to nije moguće. Prevezen je na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku. Od Ante su policajci stalno tražili da nešto prizna, on je govorio da nema što priz­nati. Došlo je i jutro. Rekli su mi da idem kući, a da će s Antom ostati socijalna radnica. To vam je isto kao da ste i vi s njime, uporno su mi ponavljali, iako sam ja inzistirala da ostanem s njime. Tada su sa mnom bili ses­tra, šogor i susjedi koji su dojurili do postaje čim sam im rekla što se dogodilo - sjeća se Jadranka. Idućih dana obilazila je razne ustanove i bavila se organizacijom pogreba, a u isto vrijeme sumanuto je trčala po gradu kako bi ishodila dozvolu da porazgovara sa sinom Antom, koji je sve to vrijeme bio pritvoren. Kada bi došla na Općinski kaz­neni sud u Selskoj, rekli su joj da je dječak u remetinečkom zatvoru. Odjurila bi tamo, no on bi već bio prevezen na saslušanje u Selsku. I tako u krug.

Ulični rat

- Pet dana nisu mi dali da ga vidim. Pet dana su ga pritvorili radi sudjelovanja u tučnjavi. Drugi zatvorenici su mu posuđivali donje rublje. Bratu nije smio doći na sahranu. Policija je rekla da je to prevelik rizik i da bih ja trebala snositi troškove osiguranja njegova dovođenja na groblje. Tražili su deset tisuća eura! Odakle? - na rubu suza govori nam Jadranka, paleći još jednu cigaretu. Dok je ona grozničavo tumarala gradom, policijski službenici pokušavali su rasvijetliti okolnosti Despićeve smrti. Mediji su slučaj pripisivali nogometnom huliganizmu. Frano je, naime, bio vatreni navijač Dinama, član Bad Blue Boysa, a u pojedinim napisima govorilo se i kako je dio famozne radikalne navijačke skupine Agram Crew koja koketira s nacizmom i promovira nasilje. Jadranka nikad neće zaboraviti kako joj je jedan od policajaca rekao 'mogli ste i pretpostaviti da će mu se to dogoditi'. Cijela bi priča dosad uvijek bila ispričana kao da je Frane sam kriv što je ubijen, jer je huligan i nasilnik koji je napadao druge.

- Frano nikad nije bio uhićen, nikad nije imao problema s policijom. Da, volio je Dinamo i bio je navijač, ali nije bio problematičan. No, da je stvarno sve od toga što su govorili o njemu istina, da je stvarno bio toliko grozan, znači li to da ga se smije ubiti na cesti? Zar nema pravo na pravdu? - pita se očajna majka. Nekoliko sati nakon ubojstva u policiju se javio Aleksandar Koprenica, danas 30-godišnjak. Rekao im je da je sudjelovao u tučnjavi i da je imao nož Leatherman. Riječ je o sklopivom višenam­jenskom nožu, nalik poznatim 'skakavcima'. Policiji je pokazao gdje je odbacio nož. Imao je i porezane ruke.

- Kod nikoga od privedenih nije pronađen nož - napominje Jadranka. Odmah je priveden. Vjerovalo se da je ubojica pronađen, pogotovo jer je već to što je policiji ispričao bilo dovoljno da se iskaz tretira kao djelomično priznanje. Rekao je da je tu noć, sve do javljanja policiji, proveo na Sljemenu, kamo se odvezao biciklom.

Policija je protiv njega podnijela kaznenu prijavu za ubojstvo. Majka Jadranka vjerovala je da je slučaj riješen i da će ubojica njezina sina otići na zasluženu kaznu.

A onda se slučaj urušio. Brojna vještačenja pokazala su da na nožu nema tragova Franine krvi. Na nožu su bili tek tragovi krvi Aleksandra Koprenice koji je rekao da se porezao dok ga je vadio (u jednoj od kasnijiih verzija ispričao je da je porezotine na obje ruke zaradio dok je otvarao bocu). Tužiteljstvo je kaznenu prijavu odbacilo kao neosnovanu, za njih nije bilo dokaza.

Za to vrijeme na zagrebačkim ulicama pot­mulo je bjesnio supkulturni rat. Prolivena krv tražila je osvetu. Navijačke skupine najavljivale su da kreću 'očistiti grad', a Franini prijatelji i dio BBB-a na tu su, kako kažu - medijsku provokaciju - uzvratili organiziranjem prosvjedne kolone od Maksimira ka Ribnjaku. Grad su 'čistili' noseći metle u ruci. Nikad se toliko nije govorilo o 'frakcijama', razlikama među supkulturama, policija je pojačano nadzirala sva okupljališta mladeži. Nakon nekoliko mjeseci mučki je ubijen i Luka Ritz. Zagreb je okupala rijeka mržnje i netrpeljivosti među mladima. Franina smrt prouzročila je nevjerojatnu lavinu događaja, a krivca nije bilo na vidiku.

Majci Jadranki više ništa nije bilo jasno. Vjerovala je da će ubojica njezina sina pred lice pravde, a sada je sve krenulo ispočetka.

- Liječnik koji je radio obdukciju na tijelu mog sina rekao je da je Frano dobio tri ubodne rane u prsište od kojih je iskrvario. Rekao mi je tada da ga ne bi spasile ni ‘tri hitne u kojima glumi Višnjić’. Tražila sam da ga vidim. Liječnik mi je rekao da je maloprije završio obdukciju te da tijelo sada peru i oblače. Rečeno mi je da je bolje da svog sina pamtim onakvog kakav je bio, jer bi me prizor njegova leša mogao potresti. Rekla sam im: pustite da vidim svoje dijete zadnji put, pa makar umrla ovog trena. Popustili su. Dva gospodina u lijesu su, na kolicima, dovezli mog mrtvog sina. Sagnula sam se i poljubila ga dva puta sa svake strane lica. Vidjela sam da ima šav preko cijele glave. Rečeno mi je da su mu i rebra polomljena, vjerojatno su ga cipelarili dok je bespomoćno ležao na podu i krvario do smrti. Zar je moguće da nitko neće odgovarati za to što mu se dogodilo - pita se Franina majka. Čvrsto je odlučila da neće odustati od traženja pravde za svog sina. Stoga je, po zakonu, odlučila sama nastaviti kazneni progon Aleksandra Koprenice. Angažirala je jednog od najpoznatijih zagrebačkih odvjetnika da joj pomogne, no ni tu nije bilo prevelikog uspjeha.

Svjedokinja povlači iskaz

A onda je, 2011., slučaj dobio još jedan zaplet, novi trenutak, zbog čega je nada ponovno osvanula na licu napaćene majke ubijenog Frane. Mlada svjedokinja Tina Dorić policiji je rekla da je te noći bila na Ribnjaku i vidjela da je upravo Aleksandar Koprenica 'ispikao' Franu. Koprenica je, prema optužnici, iz ruksaka izvukao sklopivi nož te je 18-godišnjem Frani Despiću zadao više ubodnih i ubodno-reznih rana u prednji dio prsnog koša, nadlaktice, gornje strane leđa i u vrat. Učinio je to kako bi se obranio od 'Frenkijevih jedanaest', odnosno skupine koja ih je te noći napala na ulazu u park Ribnjak. Koprenica je negirao optužnicu. Jedino što je na sudu rekao bilo je - nisam kriv. Ipak, postupak je potrajao godinama. Ponovno su se analizirali svi nalazi vještačenja, ponovno se otvarala svaka bolna Jadrankina rana. Suđenje je trajalo sve do ovog tjedna, a onda je i ono palo u vodu.

- Niste krivi. Na nožu i odjeći optuženog nije bilo nikakvih krvavih tragova od drugih osoba, a nitko od ispitanika nije vidio optuženog da je zamahivao nožem i da se tukao.

Oštećenici uz Despića govorili su da je druga skupina imala neke predmete u rukama, neki i noževe, no svi oni rekli su da su Koprenicu prvi put vidjeli u policijskoj marici, policijskoj postaji ili tijekom postupka. Dakle, iz svega toga proizlazi da nije sudjelovao u tučnjavi. Tina Dorić rekla je da ništa nije vidjela, da se ne sjeća i da nije vidjela ozljeđivanje, među ostalim i da nije ranije govorila da je optuženi nekog ubo nožem.

- Ponovno smo ispitali sve oštećenike. No, ništa novo nije otkriveno u postupku, zbog čega se optuženi oslobađa optužbe - rekla je, obrazlažući nepravomoćnu oslobađajuću presudu, predsjednica sudskog vijeća Tanja Pavelin Borzić. Slučaj je pao u vodu.

Nitko nije kriv

- Za Franinu smrt, dakle, nitko nije kriv. A optuženi Koprenica čitavo se vrijeme branio šutnjom. Ako je nevin, zašto je šutio? Zašto mu ne bismo postavili pitanja, zašto ne odgovori na njih. No, čim je počelo suđenje, znala sam, imala sam osjećaj da se ni ovaj put ništa neće dogoditi - rezignirano govori majka Jadranka. Kako vrijeme prolazi, nesretna Franina majka sve više vjeruje da netko štiti ubojicu njezina sina. Riječ je o skromnoj ženi podrijetlom iz Viteza u Bosni i Hercegovini koja je, nakon obiteljske tragedije kada joj je suprug poginuo u Domovinskom ratu, iz Slavonskog Broda s tri maloljetna sina izbjegla u Zagreb, gdje živi i danas. Kao samohrana majka podig­la je trojicu sinova. Frane je bio najstariji. Listamo albume s fotografijama pokojnog mladića, fotografije na kojima pazi na malog brata ili se, ponosan i dotjeran u odijelu, priprema za primanje sakramenta krizme.

- Uoči ubojstva baš se trebao zaposliti. Završio je srednju školu za automehaničara. Bio je po svemu dobro dijete. Tog dana, baš prije nego što je ubijen, s vrata mi je rekao - mama, volim te - samo tople riječi o svom Frani ima Jadranka.

I druga dva sina, kaže, uzorni su mladići. Ante, kojemu je noć bratove smrti neminovno promijenila život i zbog čega se do osamnaeste godine morao javljati institu­cijama koje su nadzirale njegov odgoj, zaposlen je u skladištu, a i najmlađi radi u jednom soboslikarskom obrtu. Po mnogočemu obitelj Despić klasična je zagrebačka, pobožna, skromna obitelj. Na zidu visi slika s katoličkim motivima, sve je besprijekorno čisto i uredno, a gostu se toči kava. Po svemu, dakle, tipična i nimalo ekscesna obitelj. Samo rijetki znaju da se iza vrata njihova stana skriva jedna od najmračnijih epizoda sa zagrebačkih ulica. Epizoda koju majka Jadranka smatra i sumrakom hrvatskog policijskog i pravosudnog sustava.

Žalba Vrhovnom sudu

- Čitavo ovo vrijeme imam osjećaj da ga netko štiti, da netko ne želi da se ubojica mog sina kazni. Mnogo je stvari u tom slučaju čudno. Broj rana koje su mi rekli u policiji i broj rana na obdukciji nije bio isti. Kada je istražni postupak dovršen, iako suđenje još nije bilo gotovo, sud je naložio da se pronađeni nož uništi ‘kako se ne bi njime ponovilo kazneno djelo’. Kako je moguće uništavati dokazni materijal prije nego što je suđenje gotovo? I, uostalom, ako je nevin, kako to da mu se nož ne vraća ‘da se njime ne bi ponovilo kazneno djelo’? Srećom, na to smo se žalili pa nož nije uništen, nego se i dalje čuva. Dalje, čula sam da ubojica mog sina ima zaštitu vrlo utjecajnih roditelja. Otac je blizak politici, a majka u pravosudnim krugovima. A mi nemamo novca ni da bismo si mogli priuštiti odvjetnika. No, nemam namjeru odustati - govori nam, gotovo u dahu, Jadranka Despić.

Dok razgovaramo, s velike hrpe vadi jedan po jedan dokument. Optužnice, nalazi vještačenja, nebrojeni sudski podnesci, obdukcijski dokumenti, pisma medijima, pisma glavnim državnim odvjetnicima, policiji u kojima moli da je se sasluša, da se provede ova ili ona dokazna radnja, da se nešto učini… Sve to postalo je dio života ove samozatajne žene koja je do prije manje od deset godina vikendima razmišljala samo o toplom, domaćem kruhu koji će ispeći za svoje dječake. Danas joj se misli ne miču s Franina izbodenog leša.

- Da sam ja majka Aleksandra Koprenice i da je moje dijete optuženo da je ubilo neko drugo dijete, barem bih nazvala tu obitelj. Znala bih kako je to izgubiti dijete. Izrazila bih sućut. No, svih ovih godina meni se nitko nije obratio. Nitko mi nije uputio nijednu riječ. Kao da ne zaslužujem suosjećanje. Kao da je Frano sam kriv što je ubijen. Kao da nikome, ni policiji ni tužiteljstvu nije stalo do toga da se njegova smrt rasvijetli. Mrtav je i to je to, nećemo kopati dalje. E, pa ja neću odustati - govori Jadranka. Svjesna je da malo što može učiniti. Ipak, odlučna je da i to malo što se može - učini. Na ovu će se presudu, koju je početkom tjedna donio Županijski sud u Zagrebu, žaliti Vrhovnom sudu. Traži obnavljanje postupka.

Koliko god bilo bolno još jednom slušati sve te jezive detalje kobne noći kada je nepovratno ugašen jedan, a uništeni i mnogi drugi životi, kaže da je puno bolnije šetati ulicama Zagreba i znati da tim istim ulicama na slobodi šeta i ubojica Frane Despića.

- Ako ni tu ne uspijem, pravdu ću tražiti dalje. Ići ću na međunarodne sudove, gdje god budem mogla. Nemam pravo odustati od svog sina, ne mogu samo tako dignuti ruke i reći da mi je svejedno tko ga je ubio. To je moja obaveza kao majke. Ako netko to želi, može me zaustaviti jedino onako kao što su zaustavili i moga Franu, da mrtva padnem na Ribnjaku. Ali, ako mi se to dogodi, nije kraj. Ima tko nastaviti tražiti ubojicu, ima tko dalje voditi postupak - kaže i pokazuje na druga svoja dva sina. Ne traži, kaže, osvetu. Ubojici je u svom srcu na neki način odavno oprostila. Ne traži ničiju krv. Samo pravdu. Nešto što joj je svih ovih godina - nedostižno.

- Hvala vam što ste, jedini u ovih dugih deset godina, došli do nas i pitali nas kako nam je. Hvala što ste htjeli čuti našu priču. Znači da možda ipak nisu svi zaboravili što se dogodilo - govori Jadranka Despić dok nas ispraća.