TUŽNA DELOŽACIJA

Da ti srce pukne: Splićanka nakon 53 godine morala napustiti svoj dom, zadnji put je zatvorila prozore...

 Jakov Prkić/cropix/
Njen zahtjev za otkupom stana arhiviran je duboko negdje u Ministarstvu graditeljstva

U kući u Bulićevoj ulici u Splitu, na broju 6, više ne živi gospođa koja svojim imenom ne želi u javnost. Zašto? Zato što, kako je rekla Slobodnoj Dalmaciji, želi napokon prekinuti agoniju u kojoj živi cijelo desetljeće, možda i koju godinu više, napokon želi svoj mir.

Upravo zbog nje i njenog stava deložacija je prošla dostojanstveno. Nije bilo potrebe za asistencijom policije, nije bilo potrebe za uslugom liječnika, samo je javni bilježnik na papir stavio sve što se zbivalo uz nadzor sudskog izvršitelja, bravar je promijenio brave, a dvoje djelatnika državne nam tvrtke zalijepilo na vrata naljepnicu kojom Državne nekretnine potvrđuju svoje vlasništvo nad nekretninom.

image
Jakov Prkić/cropix/

Gospođa iz naše priče zatvorila je škure. Posljedni put. Sišla je niz skaline. Posljedni put. Otišla. Nije se osvrnula. Prava ka‘ kolona.

A sat vremena prije toga, u praznom stanu koji joj je bio dom od 1969., prisjećala se dana kada se prvi put popela uz skaline.

- Razbijeni prozori, sve puno škovaca, na hodniku lavandin, a zahod, zajednički, kat poviše. Danima smo čistili prostor - čak se i nasmijala prisjetivši se toga dana kada joj je obitelj od države dobila stan u Bulićevoj na korištenje, kao, kako se onda to zvalo, nužni smještaj.

image
Jakov Prkić/cropix/

Pedeset i tri godine poslije veli kako je tu rodila troje djece, odgojila ih, podigla na noge i danas su to pošteni mladi ljudi. A redom je zovu. Jedno, drugo, treće. Provjeravaju kako im je majka, jer im nije dozvolila da budu uz nju.

- Popila san pola "Normabela", da me ko ne bi izbacio iz takta. Želim samo da me puste s miron, umorna san - priznaje.

Pa se pravimo kao da ništa nije, ćakulamo kao da se baš ništa ne zbiva.

- Znaš, nisan od svoje firme mogla dobiti stan jer sam imala riješeno stambeno pitanje - kaže nam, a ove je kvadrate, nema ih ni pedesetak, uredno, iz mjeseca u mjesec plaćala, prvo Gradu, potom Državnim nekretninama, 580 kuna mjesečno je iznosila najamnina.

image
Jakov Prkić/cropix/

I tada doznajemo kako je prvu ponudu za otkup tih stambenih kvadrata u Bulićevoj dobila negdje 1997., cijena je bila prihvatljiva i ona je prihvatila ponudu. Nakon toga joj se nitko nie javio.

Do 2017., tada opet dobija ponudu za otkup, opet je prihvaća, nevjerojatno, ali opet se nitko više ne javlja. Njen zahtjev za otkupom stana arhiviran je duboko negdje u Ministarstvu graditeljstva.

- Kao da su raspisali natječaj očekujući da im se nitko ne javi, a kada smo se javili, onda kao da su poručili da nisu mislili ozbiljno - od muke se smijemo obje.

Zadnjih par dana svi su joj susjedi prošli kroz kuću, veli nam, neki su je tješili, neki su samo plakali, neki su je bodrili i poticali da ne odustaje. Takvi su Getani. Ali ona s vjetrenjačama više jednostavno ne može:

image
Jakov Prkić/cropix/

- Samo želim predati ključe i otići s mirom. Živila san u Palači, kad pogledaš, spavala ko kraljica - dodaje, ko to drugi može reći.

I ode ona, a nad bivšim joj vratima, na prozorčiću - uplakano lice. Još jedna (anonimna, zamolili su nas) obitelj živi u kući u Bulićevoj. Njima je deložacija odgođena zbog bolesti članova obitelji.

- Pola vika svoga smo ovdi, s advokatima se borimo, ljudi imaju pravo na krov nad glavom! Nismo mi ovdi provalili, Grad nam je dao stan na korištenje još 1983. godine. Mlađa je mala imala tri, starija pet godina - veli nam druga tužna gospođa.

Strahuje od poštanskog sandučića, priznaje, nikad ne zna što će tamo naći. "Čestitku"! Tako zove nalog za deložaciju. I oni su se 1996. prijavili za otkup i njih je netko izignorirao...

- Šta mali čovik zna, ali "veliki" znaju - tajnovito će.

A mi smo o Bulićevoj pisali traktate, prva je susjeda Katedrali, djeci odgojenoj u toj kamenoj ljepotici Peristil je bio igralište. Famozni broj 6 jedan je od posljednjih primjeraka tradicijske nam gradnje.

image
Jakov Prkić/cropix/

Odredili su građevinari kako nije više statički sigurna, što je i razlog deložacijama, najavljenim i odrađenim. Prije dvadesetak godina stanari drugog kata su napustili kuću. Na prvome od danas eto ostaje tek jedna obitelj, a u prizemlju je poslovni prostor. Premda ne radi i dalje korisnik prostora svakog mjeseca plaća najamninu.

Kome? Gdje taj novac odlazi? Riječ je o nemaloj svoti, više od devet tisuća kuna...

I između tih svih kuna i kvadrata i prava i nekretnina doznajemo kako će se kuća (jednog dana) renovirati, a ne rušiti. Ko će tada živjeti iza zapečaćenih vrata?

Iza vrata, u stanu u kojem je gospođa ostavila ružu. Na dar budućim danima. Nekim budućim stanarima? Za oproštaj...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 04:39