Riba koju jedete, ako je podrijetlom iz dalekih mora, možda je izlovljena s broda na kojem su ribari doslovce - robovi. "Šokantno je robovlasništvo koje egzistira na oceanima. Pravo robovlasništvo. Oduvijek sam mislio da je robovlasništvo stvar prošlosti, ali na morima je to i danas brutalna stvarnost. Oceani su puni roblja, a svijet o tome pojma nema.", upozorava Ian Urbina, nezavisni novinar, nagrađen Pulitzerom, čovjek čije će radove od sutra redovito na svojem portalu emitirati Jutarnji list.
Oceani su svjetske grobnice i kazamati, naglašava Urbina. U desetak godina, koliko izvještava s oceana, nagledao se naturalističkih prizora i nasilja.
‘Na morima je pedeset milijuna ljudi!‘
"Na otvorenom moru čovjek nema kamo pobjeći. Ribarski brodovi za mnoge su zatvor bez rešetaka. Ti su ljudi kupljeni kao roba, nemaju nikakva prava i daleko su od bilo čijeg pogleda. Na moru ih nitko ne vidi, nitko za njih ne zna. To je idealan poligon za robovlasništvo. Oko tih ljudi nema slučajnih prolaznika i namjernika koji će to snimiti, staviti na društvene mreže ili YouTube, sve to događa se u tišini, daleko od javnosti. Cijene goriva u svijetu stalno rastu, ribe je blizu obale sve manje i može se očekivati da će sve više brodova ići u dublja mora, što znači da će na moru ostajati sve dulje, a radnici će biti još nezaštićeniji", anticipira Urbina.
Pritom dodaje: "Na oceanima i morima radi više od 50 milijuna ljudi! Pazite, to je jako velika brojka. Teme o kojima govorimo tiču se puno više ljudi nego što obično mislimo".
Onih koji na brodu odbiju surađivati, raditi makar i bez plaće i u bijednim uvjetima, gazde se, ako tako odluče, mogu lako riješiti, oceani su - masovne grobnice.
"Kad se čovjeka na taj način riješite - nema obdukcije, nema dokaza, nema mjesta zločina, nema kaznenog postupka. Tako se ponašaju i prema robovima radnicima, ali i prema migrantima na moru. Događa se da prevrnu cijela plovila prepuna migranata. To su zone slabog ili nepostojećeg policijskog nadzora."
Urbina ističe da je puno slučajeva da ribari naposljetku završe na nasukanim, napuštenim brodovima.
Kad stvari krenu loše, brodovlasnici proglase bankrot, članove posade ostave na oceanu ili, pak, u nekoj dalekoj luci, bez dokumenata za izlazak na obalu i bez novca za povratak kući, često bez mobitela, posve dezorijentirane, s minimalno zaliha na brodu, u lošem fizičkom i psihičkom stanju, izgubljene, bez ičega čime bi se mogli javiti svojima, potražiti pomoć.
U New York Timesu je, u sedamnaest godina koliko je radio za taj američki dnevnik, objavio serije članaka o bezakonju na oceanima i morima. Zatim je 2019. napustio New York Times, osnovao organizaciju The Outlaw Ocean Project i do danas nije prestao istraživati i izvještavati o kriminalu i problemima na morima i oceanima.
‘Nasilje se podrazumijeva‘
Njegove članke objavljuju New Yorker, Atlantic, NPR, Washington Post... Za novinarstvo je dobio niz važnih nagrada, uz Pulitzera, dva put je bio laureat nagrade George Polk, osvojio je Emmy za dokumentarac o kriminalu u moru oko Libije.
Objavio je bestseler "The Outlaw Ocean" (2019.), a prava na ekranizaciju otkupili su Netflix i Leonardo DiCaprio.
Ribolov je, tvrdi Urbina, najopasnija profesija na svijetu, koja godišnje rezultira s više od 100.000 mrtvih. Za ribolova više od 300 ljudi umre svaki dan.
"Na ribarskim brodovima nasilje se gotovo pa podrazumijeva. Uvjeti u kojima rade ti ljudi su dickensovski. To su mjesta prljavštine, infekcija, deseci muškaraca mjesecima su natrpani u vlažnom, često zatvorenom prostoru gdje se radi s ribljim ulovom. Po palubi se kliže na ribljim iznutricama koje zalijevaju pobjesnjeli valovi, dobro je ako čovjek ne padne na kakav nazubljeni pribor. Na tim brodovima rijetko ima antibiotika, ali kapetani zato osiguraju puno amfetamina, kljukaju ih psihostimulansima da ljudi mogu raditi duge sate", opisuje Ian Urbina.
Izvještavati s takvih mjesta, mjesecima boraviti tamo, posebna je niša novinarstva u koju se rijetko tko upušta. "Nakon što sam proveo vrijeme na desecima ribarskih brodova, naučio sam tamošnja pravila ponašanja jer higijena je bijedna. Čak i najmanja ogrebotina može dovesti do brze i strašne infekcije, prestao sam nositi leće, jer dok ih stavljaš ili skidaš možeš inficirati oči, nikad ruke ne prinosim ustima..."
Jutarnji list od ponedjeljka 17. travnja počinje sa serijalom "Poruke iz oceana bezakonja: zadnja neukroćena granica". Jednom tjedno na našem portalu emitirat ćemo kratke dokumentarce Iana Urbina u kojima otkriva neke od šokantnih tema bezvlašća na moru, govori o teškim sudbinama zatočenih ribara, uništavanju ekosustava, oceanima koji su skladišta oružja, krivolovu i pretjeranom izlovu.
Prije nego što se počeo baviti novinarstvom Urbina je radio antropološka istraživanja, proveo je neko vrijeme na brodovima fokusiran na druge teme. "Fasciniralo me proučavati živote ljudi koji dugo vremena provode na moru, daleko od obale, tražiti po čemu su specifični u jeziku, humoru, praznovjerju, raznim pravilima ponašanja, u načinu kako razmišljaju, u njima svojstvenim etičkim kodovima, gledao sam kako na brodu funkcionira hijerarhija i koliko je bitna... Ljudi na brodovima su poput nekog migrirajućeg plemena, a za antropologa je to fascinantna tema.
U to doba više su me zanimali ljudi koji rade na oceanima i otvorenim morima, negoli sami oceani i mora. Za New York Times napisao sam seriju članaka o kriminalu na moru, ugroženim ljudskim pravima, ekološkim temama i tako je krenulo ovo moje dugo putovanje oceanima.
Sve prolazi ispod radara
Te teme su me usisale, obuzele, jer oceani su puni strašnih i važnih priča koje su i danas, usred sveopće tehnološke i medijske povezanosti, posve nepoznate.
S druge strane, govoreći o samoj prirodi, osjećam se uhvaćen ljepotom oceana, njihovom moći.
Oceani pokrivaju dvije trećine planeta, na njima radi gomila ljudi. Kad bi se ta površina skupila, da od toga napravite državu, bila bi veća od nekih kontinenata, a broj novinara koji pišu o tim prostorima je minimalan.
Napustio sam novine, napravio svoju organizaciju, novinarsku, koja se fokusira na ovakvu vrstu priča. Naša je misija da te priče koje radimo, distribuiramo u relevantne medije diljem svijeta", govori Urbina.
Zašto mediji tako rijetko izvještavaju o oceanima? "Jer je to skupo i traži puno vremena. Te priče ne možete raditi brzo, jako je teško uopće doći na neke od tih brodova. Ponekad trebaju tjedni, mjeseci samo da dobijete zeleno svjetlo i uspijete se ukrcati. Novinare ljudi koji na brodovima odlučuju uglavnom tamo ne žele. To su vrlo insularni svjetovi.
To su u neku ruku "plemena", a vi ste outsider, mnogi se boje da donosite probleme. Sve to traži i vrijeme i novac. Ponekad priča koju radimo može koštati i 250.000 dolara. Većina redakcija nema takav budžet ili nisu zainteresirane da potroše toliko na jednu priču s oceana. To je golema barijera. Uostalom, ta mjesta nisu za novinara uopće ugodna. Puno je razloga zašto se novinari odluče baviti nekim drugim temama, konačno nakon desetak dana puta ljudi žele otići kući, svojima, a kad radite priče s oceana to nije moguće.
Jako puno toga što se događa na oceanima i morima prolazi ispod radara. To je možda najveći problem. Zovem ga "morska sljepoća"."
Ilegalno ulovljena riba prodaje se diljem svijeta jer jednom kad prođe luku, jako je teško naći gdje ju je, kad i tko ulovio. Jedna od pet riba koja završi na tanjuru Amerikanaca je ilegalno ulovljena. Neregulirani ribolov je norma u međunarodnim vodama. Još veći problem od krivolova je, spominje Urbina, legalni prekomjerni izlov ribe.
"Industrijski ribolov je tehnološki silno napredovao, pa je danas ribolov postao više žetva negoli lov. Više od trećine svjetskih zaliha morskih plodova je prekomjerno izlovljeno."
Oceani su i smetlišta, ilustrativan je, zapravo naturalistički precizan Urbina: "Ljudi su donedavno mislili da u taj golemi vodeni prostor mogu baciti gotovo bilo što, da će se sve s vremenom apsorbirati. Mora su puna nafte, kanalizacije, leševa, čitave naftne platforme nestaju u oceanima, kao da ih usisa dubina.
‘Oceani su bure baruta‘
U mora se izlijevaju nafta i otpadne vode, padaline skupljaju i u oceane slijevaju gnojiva, deterdžente, mikroplastiku. Raste količina algi i mikroba koji stvaraju tzv. mrtve zone, poneke površinom velike kao Škotska."
Kad ne putuje, živi u Washingtonu. Neko je vrijeme proveo radeći na doktoratu na temu Kube, no od toga je odustao.
"Možda nisam imao dovoljno motiva. Akademski svijet bio mi je prespor.
Kad sam vidio što se događa na oceanima, postalo mi je bitno da ono što pišem dođe do što većeg broja ljudi. Znanost je u tom smislu, moje je mišljenje, nažalost ponekad kao odvojena od stvarnog svijeta, puno toga što se producira pročita jako mali broj ljudi. Meni je bitno da to što radim ima kakvu-takvu šansu mijenjati stvari. Htio sam napraviti nekakav aktivan doprinos. Bitno mi je biti u stanju sve o čemu pišem objasniti na način da prosječan čovjek to razumije, da razumije i sedmogodišnjak, ne želim ići sofisticiranije od toga jer želim da što više ljudi zna što se događa na oceanima i da dopremo do onih koji mogu mijenjati stvari", kaže pa spominje podatak: "Lani smo radili veliku priču o zlostavljanjima migranata koji iz Libije na putu za Europu prelaze Mediteran i ta je priča i video objavljena u New Yorkeru, ali i u četrdeset tiskovina diljem svijeta, u trideset i pet zemalja, na deset jezika, imala je više od četrdeset milijuna čitatelja."
Oceani su, ističe Urbina, potencijalno bure baruta, visokorizično mjesto gdje bi se mogla pojaviti iskra velike militarističke eksplozije. Jer, to je granični prostor gdje je nadležnost slabije regulirana i manje jasna negoli na kopnu i gdje su sukobi u budućnosti mogući