- Tamo je bilo šest hrastova, visokih po 50 metara, činilo mi se da idu do neba. Nas petoro djece iz susjedstva, kad bismo spojili ruke, niti jedan nismo mogli obujmiti - pamti iz djetinjstva, s Bosuta, Vladimir Dimić. Šetamo zagrebačkim nasipom, kasno je poslijepodne, sunce nisko nad Savom. Dimić je odrastao u Vinkovcima, nedaleko od rijeke. “Meni je hrast zdravlje, stabilnost, mir, osjećam veliku ljubav za hrastove.” U Zagrebu je od studentskih dana, imao je trideset i tri kad mu je “došlo posaditi prvo drvo, na javnoj, gradskoj površini”.
Otad nije stao. Baš je ove godine trideset i tri kako Zagrebom sadi stabla. Ponajviše oko njegove zgrade, jedine u Zagrebu koja izlazi baš na nasip. Opasana je drvećem, većinom ga je posadio Vladimir. Tek poneko među tim stablima tamo je ostavio Zrinjevac.
- Mojih stabala po Zagrebu ima više od 700, ako ćemo računati sve akcije sadnje koje sam inicirao. Ali, onih za koja sam iskopao rupu sad je živih 156. Jer, na svako živo imaju dva koja su nestala - govori hrvatska, suvremena inačica Elzéarda Bouffiera, “Čovjeka koji je sadio drveće”, uporna lika koji pošumljava pustu dolinu gdje je nekad bilo života, alegorijske priče Jeana Gionoa.
Besplatni kisik
Za to da sadi stabla, drži, “najodgovorniji su roditelji. Oboje su bili profesori na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, mama je predavala kemiju, tata stočarstvo, od djetinjstva su me inicirali u šumu”.
Zašto sadi? “Ako ćete pravo - zbog osjećaja duga prema planetu Zemlji, jer besplatno dobivamo kisik. Mi to uzimamo ‘zdravo za gotovo’, olako. Osjećam da se trebam odužiti za to što dobivam. Najbolje tako da sadim ono što daje kisik. Drveće”.
Kad jednom nešto stavi u zemlju, prvu godinu ta stabla redovito obilazi. Uzme u ruke kante, napuni vodom i krene, pogotovo ako je sušno doba. Lani se tako dizao u četiri ujutro, svako drvo zalijevao s po dvije petlitarske kante vode. “Stablo, ako je suša, a ono tek svježe zasađeno, treba oko 10 litara. Zalijem sve do šest, sedam ujutro, prije negoli krenem na posao”, kaže inženjer prometa, zaposlen u Hrvatskim željeznicama, voditelj grupe za informatičko praćenje provedbe prometa.
- Lani sam imao jedanaest novih. Dva su mi se osušila - sve to manje-više raste na savskom nasipu, nedaleko od zgrade u kojoj stanuje. Obilazimo stabla, od jednog do drugog, svako ima ime i prezime, mnoga i neku anegdotu, nije to tek drvo što raste, personalizirano je, ima priču. Stablima daje ime po njemu bitnim ljudima, uz rođenje, smrt, nečije krštenje…
- Kad je umro Predrag Vušović, za njega sam posadio drenak. I, polomili su ga, nije preživio. Zasadit ću ponovno.
Kad je u proljeće 2010. otišao Aleksandar Srnec, za njega je posadio magnoliju. Za Enu Begović je posadio lipu. “Iste te godine umro je Joe, Đorđe Rapajić. Njemu sam posvetio orah”. Pokojni Rapajić bio mu je prijatelj, uz Akademiju je diplomirao i šumarstvo, u početku je baš on Dimiću pomagao odabrati stabla.
orah za Đorđa Rapajića
Ilegalac do pedesete
Dogodi se i da nešto zasadi, sutradan dođe politi - a stabla više nema. “Tri puta su mi tako ukrali sadnicu. Ali, kad ukradu, tješim se da je barem netko odnio sebi i posadio drugdje. Kradu magnolije. Ukrali su i onu za Srneca. Valjda odnesu u vrt. Nisam žalostan, nije strašno da uzmu drvo, strašno je kad ga polome. Sadim na javnim površinama pa ljudi drže da je to njihovo, ne shvaćaju da je zapravo naše, zajedničko, i njihovo i moje, i svih drugih”, pod Pukinom smo šljivom, ukrasna je, crnog lista. “Darovao mi je svoju knjigu… a ja njemu - stablo”, objašnjava otkud šljiva Ivici Puki Jakšiću, osebujnom bračkom umjetniku.
- Živim, evo, 65. godinu na Zemlji. Za tri mjeseca idem u mirovinu, po sili zakona. Ne bih ja baš volio, al’ tako će biti. To što sadim i nije baš legalno. Do moje 50. godine sam se skrivao, radio potajice. Glumio sam radnike Zrinjevca.
Navukao bi na sebe nešto nalik njihovoj uniformi, znao je točno gdje ide, došao, iskopao sadnicu drveta, što se većinom nebrigom osušilo, i na to mjesto stavio novu sadnicu. “Sutradan možda nitko ne bi ni primijetio, jer većini je drvo, drvo. Ne razmišljaju ljudi o tome”. Da Dimić okolo sadi drveće nije znao gotovo nitko. “Nije znala čak niti moja obitelj. A onda, kad sam navršio 50, shvatio sam da nema smisla o tome šutjeti, da treba govoriti. Jer, kad pređeš 65., uđeš u tu ‘vječitu starost’, prema hrvatskom prosjeku ostaje mi još pet godina života i moram o tome govoriti kako bi i drugi krenuli, kako bi to netko nastavio.”
Ipak, o sebi govori nerado. Nakon svake druge rečenice zastane, upita se je li kazao previše: “Nisam ja tu bitan. Jedino što želim poručiti jest to da gotovo svatko od nas može zasaditi barem jedno stablo godišnje. Osnovno je da čovjek tako odluči, a sve ostalo je zapravo jednostavno. Treba naći lokaciju, zelenu površinu na kojoj je moguće i potrebno drvo, toga je po Zagrebu puno. Prošećete i vidite u nekom drvoredu se osušilo stablo. Zašto ga ne biste zamijenili, donijeli novo da raste?”.
“Zar to ne radi Zrinjevac?”, pitam. “Radi, ponekad, a ponekad prođe tko zna koliko da drvo stoji i nitko ga ne takne. Zrinjevac radi bez ljubavi. Donesu jako skupe sadnice; pazite, sade drveća koja koštaju od dvije pa do pet tisuća kuna.
Puste da im se od pet takvih posađenih stabala tek jedno primi. Posadili su, evo, tu hrastove, samo je jedan opstao, nisu zalijevali. Kad se odmaknete od centra grada, od Zrinjevca i fontana, u Zagrebu gotovo da i nema brige o zelenilu grada. Oni to što naprave urade tek reda radi. Boli gledati koliko se potroši na te sadnice, a da im je tako slab učinak. Ja sam njihov hrast zalijevao i, iako je potjerao mladice na 50 cm od debla, i izvukao bi se da su ga ostavili, oni su došli i izvadili ga. Zamislite! Jer, Zrinjevac to radi dosta administrativno, netko im naredi, oni dođu na teren i naprave što im je naređeno. Vjerojatno i među njima ima pojedinaca koji paze, ali mislim da takvi ne prevladavaju”, miroljubivo će, a istinoljubivo čovjek koji sadi jer mu je stalo.
Sadi isključivo, kako kaže, “školovane sadnice”. Kupuje ih u rasadniku. I to onom - Zrinjevca. “Ima tamo u rasadniku divnih ljudi. Uvijek kupujem odgajano drvo. Ne idem u šumi i ne kradem.”
Kupuje ovisno o tome koliko uspije za drveće uštedjeti; sadi od lipe i breze, koje koštaju oko 150, pa do cedra, čija je sadnica 750 kuna. “Ovaj posljednji cedar koji sam posadio koštao je 560 kuna. Nemojte to pisati, jer će moja žena poludjeti. Sadim deset, dvanaest stabala godišnje, a volio bih kad bi ljudi počeli saditi po jedno godišnje, jer to im ne bi bio veliki financijski izdatak.”
Ovo je proljeće zasadio magnoliju, cedar, japanski javor, kvrgavu vrbu i jedan badem. “Magnolija je oko 350 kn, ova je, kad sam je kupio, već bila malo veća, oko dva metra. Ali, imate magnoliju i za 150 kuna. Nemate pojma kako mi je drago da se primila na nasipu!”
Zeleni porez
Ne sjeća se više koliko je dao za javor. Kanadski je, pun kolorita, od onih što im se lišće mijenja iz zelenog u crveno, pa žuto. “Dosad su ga tri puta slomili, blizu je dječjeg igrališta. Nisu djeca kriva, ona se igraju, dok roditelji gledaju u mobitel, puše i ne gledaju što dijete radi. S te dvije grane bio je visine oko 2,20 m. Prvo su mu slomili jednu granu, pa sad i drugu…”. Javor stoji uz potporno drvo, omotan jutom. Otet će se nevolji.
- Zar ne bi bilo divno da čovjek posadi jedno drvo u proljeće, jedno u jesen? Odrekneš se jednog pića s društvom mjesečno. Dva puta mjesečno nešto stavim u kasicu i skupim za stabla. Iako, ima zaista ljudi koji ne mogu. I sam sam se svačemu dovijao da povećam broj stabala. Koliko mogu kupim sam, a znao sam privatne tvrtke moliti da doniraju po jedno stablo, to u šali zvao ‘zeleni porez’. Dadu mi novac, kupim im i zasadim sadnicu, a oni se mogu hvaliti da imaju svoje drvo. Ima ljudi kojima se to baš svidi, zvali su me da održavam i neka predavanja o sadnji drveća. A ima i onih koji mi zamjeraju, misle što se ovaj tu petlja, ima Zrinjevac da o tome vodi brigu!
Ima tome već dulje da u Hrvatskoj nije bilo sadnica žižule, a htio je u Zagrebu zasaditi barem jednu. “Zamolio sam prijatelja koji radi na željeznici da mi kupi u Dobovi, u Sloveniji. Sjeo na vlak, otišao do Savskog Marofa, on mi je to tamo donio, na granični kolodvor, ja je vlakom dopremio u Zagreb, s velikim busenom zemlje. Bilo je oko 15 kg zemlje, slovenske. Tako smo Slovencima ukrali komad njihove grude. Bila je to prava željezničarska akcija”, smije se.
Sadio je i nešto hrastova, kako ne bi?
“Kako bih ih zaštitio, organizirao sam da okolo posadimo sadnice tuja. Uspio sam nabaviti 20-ak sadnica, po 15 kuna. Djeca koja tamo igraju nogomet pomogla su mi saditi. Oko svakog hrasta zasadili smo dvije, tri tuje. I taman završimo, a 12-godišnjak kaže: ‘Pa, sad nemamo gdje igrati nogomet!’ Ma, nastavila su djeca tamo igrati nogomet, sve su te tuje vremenom polomili, niti jedna nije izrasla u drvo, ali su zato hrastovi, kako sam i planirao - ostali čitavi.”
Stanovnik zagrebačkog Trnja svake godine za dane Trnja uz školu ili vrtić posadi po stablo. “Ove godine zasadio sam jednu sadnicu za dane Trnja, u dječjem vrtiću. Ali, u kolovozu nikog nije bilo da je polijeva, bilo je zatvoreno, mislim da se neće primiti. Šteta, jer tom je drvetu vijek tri stotine godina…”, kaže o američkom tulipovcu, drvu poznatog cvijeta čija sadnica košta 1200 kuna. Kupilo ju je Vijeće gradske četvrti Trnja. Sadio ju je s djecom, skupilo ih se puno oko njega i drva. Među njima i dječak u kolicima. “Objašnjavao sam mu da to drvo živi 300 godina, na što je vrisnuo i poskočio u kolicima, rukicama oduševljeno pljesnuo za ‘Yes!’. Sav sam se u tom trenutku naježio.” Ovih dana dovija se kako ponovno uz vrtić zasaditi tulipovac, baš sad, u ovo doba godine, kad nema suša.
Većinom sadi drveće koje nema plod. “Kad beru plod, polome drvo, ili se gađaju tim šljivama. Ajde da netko dođe i pobere pažljivo, iskoristi voće, to bi mi bilo i drago, ali rijetko kad je tako”, pokazuje na patuljastu mušmulu, prilično rijetko drvo. Puna je ploda. Dvije su takve, ne zna se koja je bolje rodila. “Evo, na nju netko dođe i lijepo to ubere u jednom danu, valjda za pekmez, to mi je u redu.”
Voli saditi stabla duga vijeka. Nedavno je zasadio bukvu, ona traje oko 40 godina. Ostavio je i puno tisa, raznih vrsta tisa, od kojih neke traju i osam desetljeća. “Stabla duga vijeka su kvalitetnija, ali rastu sporije.” Izbjegava saditi drveće koje izaziva alergijske reakcije. “Doduše, posadio sam nekih pet-šest lipa, ima lipa raznih vrsta, na neke ljudi znaju razviti alergiju.”
Cipelom razgrćem lišće. Dimić glavom pokaže u smjeru grafita, na zidu njegove zgrade. Radio je meandre za Knifera, table iz Žeželjeve “Bolivijske crne”. Nije da za sobom ostavlja jedino stabla. Po Savici stoje i njegovi grafiti.
Iza ugla stoji - drvo ginka. Zar je i to posadio? Umjesto odgovora, kaže: “Zamislite da tisuću ljudi u Zagrebu počne saditi samo jedno drvo u godinu dana! Zamislite!”
drvo ginka