Nataša Kapov Kostovski, vlasnica IT tvrtke: “Fakultet se može i promijeniti, ali što prije nađite mentora, to je ključna stvar za vašu karijeru”
Poduzetnica Nataša Kapov Kostovski, vlasnica tvrtke Lemax i autorica projekta ICT Supergirls, studirala je geodeziju na Geodetskom fakultetu. Prilikom izbora studija razmišljala je o svima koji u sebi imaju crtanje, jer voli crtati i dobro crta. Dvoumila se, kaže nam, i o Likovnoj akademiji, dizajnu, čak i građevini.
“Ne mogu reći da sam se pretjerano bavila promišljanjem onako kako bih danas da donosim neku veću odluku, tada mi je glava još bila u oblacima. Znam da sam željela iz Splita otići studirati u Zagreb, i biti student u metropoli. Moj stariji brat već je tri godine studirao na Arhitekturi, živio je u studentskom domu i bilo mu je super”, kaže nam Nataša.
Sve vezano uz upise i prijemni bilo joj je stresno, ali to je shvatila tek kasnije. U to vrijeme osjećala se kao da je bila “u nekom oblaku”. Geodezija joj se pokazala vrlo zanimljivom strukom, i sviđalo joj se što obuhvaća terenski i uredski dio.
Fakultet je riješila u roku, i u 10 posto najboljih studenata.
“Nije bilo lagano, ali ni preteško. Trebalo je uložiti vrijeme u učenje i razumijevanje gradiva. U trenutku kad završiš faks, tek ti onda ništa nije jasno, i krećeš s poslom, no danas je velika vjerojatnost da će te posao odvesti negdje drugdje. Fakultet je bitan da te nauči radu i disciplini te načinu razmišljanja, a čime ćeš se poslije baviti, tko zna”, smatra.
Nakon diplome i samo tri godine radnog staža, pokrenula je vlastiti posao s 26 godina, i u njemu je godinama vrlo uspješna.
Put ju je odveo dijelom u IT, i bavi se organizacijom i vođenjem tvrtke, timova, ljudi.
“Za to ti malo koji fakultet može pomoći i dati “out of the box” znanje. Za većinu ljudi čijim karijerama se divim, odabir fakulteta nije bio odlučujući. Svatko će odabrati onaj koji mu se u tom trenutku čini najbolji za nju/njega, ali ako za nekoliko godina shvatite da to nije ono što ste željeli, nije kraj svijeta i ne treba to shvaćati tragično. Pa i mi se mijenjamo kao osobe, i nismo ona osoba koja smo bili na fakultetu.”
Ono što bi preporučila mladima dvije su ključne stvari - uključenje u studentske udruge koje će im omogućiti da vježbaju razne vještine (timski rad, komunikacija, leadership, organizacija), a druga - u ranoj fazi karijere treba pronaći poslovne mentore. “Uvijek imajte mentora! To može napraviti značajan utjecaj na vašu karijeru i pomoći u širenju mreže ljudi. Ako niste sigurni kako naći mentora, javite se pa ćemo vam osigurati nekoga”, poručuje Nataša.
Dr.sc. Ivana Nola, dermatovenerologinja: “Danju sam stažirala, noću učila, uz to sam rodila i četvero djece... Ali nikad nisam požalila što sam postala liječnica”
Cijelu posljednju godinu Pete gimnazije u Zagrebu dr. sc. Ivana Nola, dr. med. spec. dermatovenerologije, intenzivno se pripremala za upis na Medicinu.
“Ne znam zašto i kako sam odlučila da želim biti liječnica, ali mora da je to bilo instinktivno, u meni, ne mogu to opisati. Jednostavno, to je bio moj put i krenula sam na njega. Do danas je tako”, iskrena je.
Prijemni na Medicinu je, kaže, bio ozbiljna stvar.
“Tada privatne instrukcije nisu bile normalno dostupne kao danas. Više od godinu dana trajale su moje pripreme, danonoćno sam učila. Uoči prijemnog bila sam izvan sebe. Imala sam osjećaj da usprkos svemu ništa ne znam. A sam prijemni sada mi se čini kao u nekom oblaku. Stanje u kojem očekuješ rezultate, tražiš se na listi, jesi li iznad ili ispod crte, to emotivno stanje iščekivanja teško je opisati. I onu veliku sreću kada vidiš da si primljen”, prisjeća se dermatologinja.
Kaže nam da nije imala nikakvu predodžbu niti informacije o tome kako će izgledati njezino studiranje, ali to joj nije niti bilo potrebno.
“Jednostavno sam krenula. Oduvijek sam takva. Ako nešto stvarno želim, donesem odluku. I krenem. Ne razmišljam o tome kako će biti to ostvariti, kakav će biti put. Kasnije se snalazim. Nisam mogla znati da će mi se na tom putu dogoditi da rodim i četvoricu sinova! Potpuno nespremna, čudila sam se da se djeca bude po noći i traže svoje, a ne spavaju! Bitna je odluka. Kasnije se sve po putu odrađuje s voljom. Tako i danas funkcioniram”, priča nam.
Kaže da je studiranje Medicine uistinu teško i tražilo je puno odricanja. “Medicina se, uz poštovanje prema svim drugim pozivima, znatno razlikuje od drugih pa i srodnih studija. Moraš odrađivati kliniku po danu, a učiš po noći. Šest plus pet godina moraš biti spreman uložiti samo u sebe, da bi uopće krenuo putem toga poziva. Na tom putu drži te tvoja jaka želja, vizija, ali i pomoć koju ti pruže drugi. Kada o tome razmišljam, za mene postoje tri vrste ljudi: oni koji imaju želju, ali nemaju potporu, pa želju ne mogu ostvariti, oni koji nemaju želju, a imaju potporu, pa opet nema rezultata, i treći, oni sretni koji uz želju imaju i potporu drugih i okoline. Te su se zvijezde kod mene dobro posložile. I zahvalna sam na tome.”
Uz volju i želju da se nešto nauči, kaže da treba i znati učiti. Što se tiče tehnika, koristila je stare i dobro provjerene. Samo čitati i slušati nije dovoljno.
“Gradivo treba sistematizirati, odnosno podijeliti u manje cjeline, da se lakše može ‘gutati’. Drugo, naučeno treba stalno ponavljati jer samo tako ostaje u trajnom pamćenju. I treće, jako važno, treba zapisivati i izgovarati naučeno na glas. Tu znanje postaje utjelovljeno. Pa ispočetka”, objašnjava nam. Ona nije znala da će biti baš dermatologinja. Nakon bezuspješnog pokušaja s oftalmologijom, pa s ginekologijom, bilo je teško, ali nije dugo očajavala.
“Iz današnje perspektive s dva poslijediplomska, specijalizacijom, magisterijem iz područja onkologije, diplomskim iz područja melanoma i usavršavanjima u zemlji i svijetu koja je teško nabrojati, statusom edukatora za primjenu dermalnih hijaluronskih filera i botulina zadovoljna sam i uživam u tome što radim. Sve postignuto samo je potvrda da svoju intuiciju trebam slijedi i dalje”, govori nam ova ambiciozna žena.
Iva Tolić, molekularna biologinja: “Do zadnjeg trenutka nisam znala koji smjer ću odabrati, ali htjela sam slobodu istraživanja”
Naša ugledna znanstvenica dr. sc. Iva Tolić diplomirala je molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a dio doktorskog rada na temu stanične mehanike napravila je na prestižnom Harvardu.
Na Institutu “Max Planck” u Dresdenu utemeljila je vlastitu znanstvenu grupu koja je postigla zapažene rezultate u istraživanju starenja.
Iako danas iznimno uspješna i cijenjena u poslu kojim se bavi, ni ona, kao većina srednjoškolaca, u srednjoj školi nije znala što u životu želi raditi. No, išla je u MIOC i znala je da će izbor njezinog fakulteta biti PMF.
“Prijavila sam se na tri smjera - molekularnu biologiju, fiziku i matematiku jer do posljednjeg trena nisam mogla odlučiti što ću. Voljela sam jako sva tri predmeta. Iz biologije sam imala prijemni na jesen i cijelo sam se ljeto spremala za to. Koliko se sjećam, bilo je oko 900 prijavljenih, a primali su ih samo 30. Bilo me je strah”, prisjeća se.
Fiziku i matematiku imala je pravo izravnog upisa zbog natjecanja u srednjoj školi. Na kraju je mogla birati između tri studija.
“Glavni razlog zašto sam se odlučila za molekularnu biologiju bio je taj što sam se željela baviti istraživačkim radom, željela sam biti znanstvenica”, objašnjava nam svoju odluku znanstvenica. Dodaje da je fakultet puno utjecao na nju, a i danas surađuje s PMF-om.
“Super je biti znanstvenik, svaki dan imaš priliku istraživati nešto novo. Vi ste prvi koji može saznati nešto što nitko na svijetu još ne zna. Velika je intelektualna sloboda. Također, svakodnevno se družite s pametnim ljudima, a s obzirom na to da znanstvenici puno putuju, upoznajete cijeli svijet. Ja sam vrlo zadovoljna zanimanjem koje sam odabrala”, rekla nam je Tolić.
Julijana Matanović: "Kao dijete sam se zainatila: želim biti književnica, a ne liječnica niti odvjetnica"
Julijana Matanović kaže da je književnost tvrdoglavo odlučila studirati kad je imala deset godina.
“Otac mi je za rođendan poslao Faulknerovu Legendu, na ćirilici. Na naslovnoj stranici bila je i posveta: ‘I ja sam morao pročitati dva puta, pa ne žalosti se ako…’ Mislio je da će meni trebati više. Jasno je da su se moji staratelji nadali da ću završiti na medicini. U malim mjestima čim upišeš medicinu, postaješ počasni građanin. Zavod za profesionalnu orijentaciju, koji me stipendirao od mog sedmog razreda, savjetovao mi je, nakon brojnih testiranja, da upišem pravo. No, inat rođen u trenutku čitanja posvete bio je jači”, prisjeća se Julijana.
Njezin odlazak na studij u Zagreb zbog financija nije dolazio u obzir, a u Osijeku se 1977. godine, godinu prije Julijanine mature, otvorio studij književnosti, na Pedagoškom fakultetu.
Do Osijeka je mogla svakodnevno putovati. Šinobus je iz Đurđenovca, udaljenog od Osijeka 60 kilometara, kretao u 5.15. sati. Vraćala bi se navečer u 21.35.
“Ja sam bila druga generacija jugoslavistike, generacija 1978. Sjećam se da smo imali mali usmeni prijemni ispit, da smo pisali esej… ali što su me pitali, ne znam. Pamtim samo kolegu koji je stajao u redu ispred mene i u ruci držao pjesnike generacije Razloga, one za koje je do tada nisam ni čula. Kakav Ganza, Maroević, Stamać... Kolega je imao dugu crnu kosu. Poslije će mi postati najbolji prijatelj. Danas je on jedna od najboljih hrvatskih pjesnika, Delimir Rešicki”, priča nam.
Kada su bile izvješene liste i kad je svoje ime vidjela na samom vrhu, pa došla vlakom kući i to rekla svojima, čestitali su joj, kaže, onako usput, sve se nekako podrazumijevalo.
“U sve je bila upisana lakoća. I nije to bilo zbog toga što su oni bili ravnodušni, nego što su znali da mora biti u redu ako je učenik spreman. A zamislite kolika je količina stresa prisutna danas u obiteljima naših gimnazijalaca. Tresu se zbog mature na kojoj ti tvoji profesori, koji znaju i djevojačko prezime tvoje prababe, moraju - po protokolu - tražiti osobnu kartu i ne smiju te pustiti u dvoranu ako si je u jutarnjoj panici zaboravio.
Četiri godina školovanja svedeno je na nekoliko dana u kojima se ne smiješ razboljeti, u kojima Mjesec ne smije biti pun, u kojima ti ne smije nitko umrijeti jer za tugu i lošu koncentraciju nema mjesta… Sve to nije upisano u ishode. Da, želim reći da je nama bilo lakše, daleko lakše. A iz tog mog priznanja nije teško zaključiti da nešto nije u redu s društvom u kojem stariji priznaju mlađima da im je teže. Ideja društvenog napretka temelji se na činjenici da je ugodnije onima poslije nas.” Ona nikada nije požalila svoj izbor, upisala bi ponovno isti fakultet.
“Bilo bi mi neugodno pred svojim bivšim studentima reći da se ponovno rodim nikada više ne bih vrijeme trošila na čitanje i analizu romana. Bih. Ovaj svijet će uskoro zaključiti da su mu potrebni i oni koji se bave ljepotom i dobrotom. Ako to ne zaključi, suočit će se sa zadnjim kadrom emisije u kojoj uživo gleda propast civilizacije. Čovjek je najkorisniji zajednici, ako se bavi onim što najbolje zna; književnik pisanjem, glazbenik glazbom…”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....