Barbara Matić napravila je čudo.
Postigla je najveći uspjeh karijere i osvojila povijesnu, prvu svjetsku seniorsku medalju za hrvatski judo.
Naša je 26-godišnja judašica postala nova svjetska prvakinja u kategoriji do 70 kilograma pobijedivši u finalu u Budimpešti Japanku Yoko Ono.
U opuštenom razgovoru na zagrebačkom Zrinjevcu, pitam Barbaru je li uopće vjerovala sama u sebe da ima šanse za pobjedu?
- Naravno, uvijek vjerujem i znam svoje mogućnosti da mogu sve pobijediti. Sada se sve poklopilo na svjetskoj pozornici – odgovara ova trenutačno najpopularnija Splićanka.
Prošle subote Split je gorio. Doslovno. Pujanke su bile obavijene crvenim dimom bengalki. Svi su plakali, od sreće, naravno, grlili se, pjevali, navijali... Barbara je ostala bez teksta. Doček je, priznaje nam, bio vrhunski.
Kazala si da je to rezultat za koji si trenirala 20 godina, koji je kruna svega. Ako si sada dosegnula vrh, koji je tvoj sljedeći sportski cilj?
- Olimpijska medalja, ako ne u Tokiju, onda na idućim Igrama.
A privatni?
- Biti zdrava i sretna, a nakon karijere imati normalan život i obitelj – skromna je Barbara.
No, nakon slavlja i zabave, sada više nema vremena za zezanciju. Kreće strogi režim. Pripreme za Olimpijske igre u Tokiju. Evo, kako to točno izgleda u praksi.
Ustajanje je u 6.30 sati. Doručak točno u 7. Sat vremena kasnije Barbara kreće sa zagrijavanjem i taktičkim pripremama. Od 9 do 11.30 na rasporedu je prvi trening uz trenera Vladimira Preradovića.
Velika očekivanja
Potom je do 14 sati odmor. U tom periodu, priznaje nam Barbara, voli baciti oko na Netflix kojeg je otkrila lani za vrijeme lockdowna. Omiljene su joj serije “Blacklist” i “Lucifer”.
U 14 sati je, pak, ručak, a Barbara ima poseban režim prehrane.
- Držim se standardne zdrave prehrane, iako mi je pizza najveći porok, no u potpunosti sam izbacila bijeli šećer. Moram paziti na prehranu jer na vaganju, dan prije natjecanja, moram imati do 70 kg – objašnjava Barbara koja će na pripremama biti u Splitu i Poreču.
Drugi trening na rasporedu je od 17 do 20 sati. Večera je u 20.30, a u krevetu je već u 22. Sljedeći dan, sve kreće ispočetka.
Je li ti sada veći presing zbog veće pažnje javnosti?
- Navikla sam na očekivanja od malih nogu, tako da mi nije to ništa novo. Kako za Olimpijske igre radim 4 godine, a za ove i 5 godina, jer su bile odgođene, onda ću se sigurno stići odmoriti i pripremiti. Od idućeg tjedna je fokus samo na pripremama i novim treninzima – govori judašica.
A nakon Tokija, kaže, ostat će joj vremena i za uživanje u ljetu.
- Planiram odmor, i putovanja s dečkom i onda s prijateljicama. Nisam još isplanirala lokacije, ali sigurno će biti i odmora i izlazaka – otkriva.
No, nakon sportskog uvoda, pokušali smo saznati tko je Barbara privatno, kada skine kimono?
- Izvan tatamija sam normalna djevojka, sestra, teta preslatkom trogoodišnjem dječačiću Viti, prijateljica... Volim biti u društvu, zabavljati se, a inače i držim instrukcije za osnovnu i srednju školu – odgovara Barbara, inače magistrica inženjerstva elektrotehnike.
- Volim to područje, školovala sam se i želim se dalje školovati i onda i raditi u struci. Sve to nakon judo karijere, ima vremena – dodaje.
Kao mala djevojčica sanjala je, kaže, upravo o ovakvoj karijeri kakvu sada ima.
Sjećaš li se uopće kada prvi put čula za judo?
- Bila sam u 1. razredu osnovne škole kada su nam treneri Vladimir i Slavko Preradović, koji su mi i sada treneri, došla na jedan sat tjelesnog i tamo nam pokazali judo. Odmah mi se svidjelo na tom pokaznom satu. Došla sam kući i rekla mami: 'Ja hoću trenirati judo'. I to je bilo to.
Od očarane djevojčice postala je svjetska prvakinja.
Tvoje je zlato ujedno i prvo svjetsko zlato za hrvatske judaše. Misliš li da će se sada uvjeti i situacija za judaše u Hrvatskoj promijeniti nabolje na krilima tvog uspjeha, da, primjerice, više nećeš morati trenirati u prostoru nekadašnjeg atomskog skloništa na Pujankama?
- Nadam se. Često me pitaju tko mi je uzor i iako nemam pravog uzora ističem Janicu Kostelić zbog onog što je ona napravila za skijanje. Jer ja to želim napraviti za judo i sigurno je ovo svjetsko zlato korak u tom smjeru.
Imaš li neku svoju rutinu prije borbe?
- Nemam, prije sam imala rutinu, ali sam onda shvatila da me to samo opterećuje bez potrebe. Imam samo trenirku u kojoj se zagrijavam, još od kadetskih dana, a rekla sam da nakon Olimpijskih igara i ona ide u mirovinu.
Pročitala da se možeš pohvaliti visokim pragom izdržljivosti i boli. Što to za tebe znači u svakodnevnom životu, kada nisi na tatamiju?
- Judo me naučio da više toga mogu 'istrpjeti', ali bez trpljenja, nego kroz prihvaćanje. Viši je prag tolerancije, koncentracija i ne reagiranje na sitnice, pogotovo na stvari na koje ne mogu utjecati – kaže.
Podrška obitelji
Poput pandemije koronavirusa koja je zaustavila judo, kao i sve ostale sportove.
- Preboljela sam covid-19 prije dva mjeseca. Pet dana sam imala srednje simptome i zbog toga sam morala propustiti Europsko prvenstvo i trebalo bi mi je da se vratim u punu formu, što jesam. Meni je lani u lockdownu odmor dobro došao, najviše da zacijelim manje ozljede i da se dobro odmorim psihološki. Uz to, smršavila sam 2-3 kg, točno ono što me prije 'zezalo' kod skidanja kilograma uoči natjecanja jer se borim u kategoriji do 70 kg, i sada sam odlično. Počela sam još dodatno paziti što jedem, radim sama zdrave slastice i super je.
Dakle, voliš kuhati?
- Uvijek sam bila 'zadnja' u obitelji koja je trebala kuhati, čak je i mlađa sestra Brigita počela prije jer to baš voli. Znam se snaći u kuhinji, ali nema do jela moje mame Marije.
Bi li se i ti voljela ostvariti kao majka?
- Naravno, samo sve nakon judo karijere i svih ciljeva koje dotad imam.
Na putu do uspjeha Barbara ne bi uspjela bez velike podrške svoje obitelji.
- Bili su oduševljeni svjetskim naslovom, nisu mogli prestati plakati od sreće, slavili smo dva dana, uz finu hranu i piće, glazbu. Kako je i moja mlađa sestra Brigita, prije nego je postala mama 2018., bila vrhunska judašica, odnosno svjetska juniorska prvakinja, do 78 kg, onda im je praćenje sporta u krvi i svaki puta je užitak vratiti se kući nakon uspjeha – rekla nam je Barbara otkrivši da i njezini roditelji dijele strast prema sportu.
Mama Marija, koja je danas domaćica i drži sve pod kontrolom, u mladosti se bavila rukometom, a tata Boris, kapetan broda, bio je, kaže, talent za sve sportove, a sada je, pak, najbolji kritičar.
No, osim obitelji, Barbari je oslonac i dečko Frano s kojim je već tri godine u vezi.
- Upoznali smo se na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje na 4. godini, a sve je započelo njegovim pitanjem: 'Daj ti meni objasni taj tvoj judo'. On je isto sportski tip, a radi u struci, u jednoj privatnoj tvrtki u području obnovljivih izvora energije. I kad mi je kupio čokoladu, odmah je pogodio pravu i meni najdražu, Milku s velikim lješnjacima, onu najveću, to je bilo to.
Planirate li zajedničku budućnost?
- Zasad sve ide dobro, pa ćemo vidjeti... Jako sam sretna – kaže Barbara koja svoju budućnost, kaže, vidi jedino u Splitu.
Otkrila nam je i što prvo gleda na muškarcima.
- Ruke, odnosno šake, da vidim da ih koristi, da ima bar dva žulja, i zube – smije se.
O stilu i feminizmu
Budući da si sportašica, najčešće te, jasno, vidimo u trenirkama, no što se još može naći u tvom ormaru?
- Volim se srediti, volim se i našminkati, pogotovo za izlaske, svečane prigode. Moj stil je sport/business casual. To znači da su obavezne traperice, majice, košulje, sakoići...
A na što si slaba?
- Štikle i nakit. Samo kada ne moram stavljati na sebe pa skidati zbog treninga i presvlačenja. Volim sav asesoar – kaže Barbara koja slobodno vrijeme krati kavama na rivi s prijateljima i druženjima s obitelji ili pak s dečkom uz Netflix.
- Nemam neki top sportski film ili seriju, jedino 'The Last Dance' o Chicago Bullsima obožavam. Nisam baš bila neki fan košarke prije, nakon ove serije mi je top. Nogomet, rukomet, inače za sve zaista i navijam pa često ostanem bez glasa.
Što misliš o #metoo pokretu koji je glasno odjeknuo u Hollywoodu, a prelio se i na druge poslovne sfere pa tako i na svijet sporta, a nedavno je dobio i regionalnu inačicu?
- Nisam se susrela s maltretiranjem, a jako je važno razgovarati o tom problemu i situacijama koje se događaju. Judaši i judašice i imaju imidž jakih sportaša, pa bih uvijek preporučila treniranje juda i za samoobranu i za podizanje samopouzdanja i razvoj karaktera.
Smatraš li se feministicom?
- Vjerujem u ravnopravnost i da svi imaju pravo biti sretni i baviti se onim što vole dok ne smetaju druge. Tako da ne znam bi li baš rekla 'feministica sam', ali ne dam na sebe – ponosno će Barbara. Za 10 godina vidi se s obitelji i djecom kako uživa uz more, jer to je, priznaje, čini najsretnijom.
