OŽIVIO STARI ZANAT

Baranjski čuvar izumrle grnčarske vještine: Šljunak pretvara u nakit, a obrt u turizam

Daniel Asztalos

 Vuk Tesija/dw
Danijel Asztalos samouki je grnčar iz Baranje koji je svoju strast pretvorio u posao, a vremenom i umijeće u umjetnost

Daniel Asztalos završio je šumarstvo, ali prije dvadeset i pet godina životna strast ga je odvela u sasvim drugom smjeru i do danas ga nije napustila. Ovaj grnčar izrađuje posude, čaše, šalice, nakit i sve što se od gline može napraviti, a tijekom godina je svoju vještinu doveo do visoke razine.

To mu je tako postao i posao kojim se bavi iz ljubavi, ali i osigurava mu egzistenciju, piše Deutsche Welle.

Iza svoje kuće u Belom Manastiru opremio je radionicu iz koje izlaze svakakvi predmeti, a vremenom i prije svega usmenom predajom postao je jedan od zaštitnih znakova Baranje

„Kada se sjetim keramike koje sam prodao prije 20 godina, danas sam spreman ljudima vratiti novce“, kaže kroz šalu Daniel. „U 25 godina čovjek nauči, nije bilo interneta kad sam ja počinjao, učio sam na greškama“.

Posuđe koje Asztalos pravi može se koristiti i u pećnici i na otvorenoj vatri, neusporedivo je ljepše od bilo kojeg industrijskog proizvoda, zdravije za pripremu hrane, a u cijelo priči postoji i jedan vid očuvanja tradicije koja je u Baranji nažalost vremenom zamrla.

Počeo jer toga nije bilo

„Ja se nisam htio baviti lončarijom, studirao sam šumarstvo i zanimala me hortikultura. Postavio sam si pitanje kako riješiti problem ozelenjavanja urbanog prostora, ulica, trgova, gdje ne postoji kvadratni metar zemlje. Htio sam napraviti velike kvalitetne žardinjere u kojima se mogu saditi manje drveće. Keramika preko zime ne može ostati vani, prilikom pomicanja postoji mogućnost pucanja. Betonske su čvrste, ali su i ružne. Onda sam se odlučio napraviti kombinaciju betona i keramike. Izlijem betonsku posudu i obložim ju s keramikom“, priča Daniel o svojim počecima.

image

Osim keramike sakuplja i šljunak iz Dunava....

Vuk Tesija/dw

Tako je sve krenulo, međutim to je dosta zahtjevan posao i proizvod je dosta skup. Danijel je tada naučio raditi na grnčarskom kolu kako bi izrađivao manje predmete, pepeljare, šalice, posude za kuhanje i pečenje. Sa zanatom se upoznao u Mađarskoj kod majstora koji mi je pokazao osnove izrade na kolu, piše Deutshe Welle.

Državu Hrvatsku ne zanima čak ni čarolija

Problem je bio što mu nitko to nije mogao pokazati jer je zanat u Baranji izumro. U susjednoj Mađarskoj još uvijek postoje stari zanatlije: kovača i lončara ima u skoro u svakom selu. No, za razliku od Hrvatske, oni njeguju te tradicije. Država ih potiče i čuva i imaju sasvim drugi status. Daniel u Hrvatskoj nema te povlastice i država ga vodi kao i svakog drugog obrtnika pa je cijela priča o grnčariji njegov vlastiti projekt koji je sam osmislio i izveo. Naglašava, da nije bilo podrške roditelja, teško da bi uspio: “Vremenom su se vidjeli pomaci, tata je umro prije godinu dana i mislim da je ipak bio ponosan kada je vidio što sam napravio“.

Kako sam kaže, nitko se nije obogatio na grnčariji - posao koji se mora voljeti, a i nakon toliko godina još mu se zasjaje oči kad počne pričati o tome.

„Čarolija, nije čak ni umjetnost. Kiparstvo mi ne ide od ruke. Ali još se sjećam kada sam prvi put otišao kod pravog majstora, on je uzeo komad ničega, s cigaretom u ustima i dok je na malom portabl televizoru jednim okom gledao meksičku seriju, za dvije minute je izvukao tu glinu i pretvorio u vazu i to je ta čarolija. Svaki zanat je čarolija...Moja jedina ambicija je da radim kvalitetnu uporabnu keramiku.“

image

Koji uz pomoć poznatog zlata pretvara u nakit.

Vuk Tesija/dw

Šljunak u nakit

Asztalos radi sa suprugom Sandrom i nakit. Sandra radi nakit od baranjskog blata, a Daniel od dravskog kamenja. Kamenje uzima iz rijeke i polira ga do visokog sjaja. Iza te priče stoji zapravo njegova ogorčenost na ljude koji protuzakonito vade pijesak i šljunak iz rijeke i tako uništavaju prirodni tok rijeke i staništa.

„Htio sam skrenuti pažnju da ako se uzme mali kamen iz rijeke, suše se drveća, propada cijeli ekosustav. Ja biram i poliram kamenje, ali moj kolega zlatar ga stavlja u srebrni okvir“, kaže ovaj svestrani majstor koji radi polako i inzistira da proizvod mora biti kvalitetan. Jasno mu je da danas posuđe koje ne može u mikrovalnu ili u perilicu – skoro neupotrebljivo.

Pokušava spojiti svoju strast s poslovnim interesom, a to je dio koju mu teže pada. „Sve je veći interes za prirodnim materijalima, pojavom plastike zatvoreni su mnogi mali obrti, no danas je plastika na lošem glasu i ljudi su sve zainteresiraniji za nešto prirodnije“, kaže. Iako, ne tuži se na potražnju jer sada je već afirmiran kao dobar zanatlija, ali okolnosti nikome ne idu na ruku. Nakon što je prošla financijska kriza, došla je korona, a izgleda da opet dolaze ekonomski problemi. Njegov posao je „naslonjen“ na turizam koji je posebno osjetljiva djelatnost.

image

Kad ga je kupio, nasred bivšeg mlina, raslo je stablo

Mario Romulić/dražen Stojčić/dw

Hirovit posao s turistima

Surađuje već šestu godinu s jednom američkom kompanijom koja je veliki turoperater. Četrnaestodnevne ture koje počinju u Dubrovniku i završavaju u Sloveniji, prolaze i kroz Baranju. No i sam je shvatio koliko je tu problema: „Jedne godine su našli mrtvog labuda, auto ga je udario, ali se proširila vijest da je u pitanju ptičja gripa pa su počela otkazivanja posjetitelja. Kad se počne pričati o najezdi komaraca, odmah se otkazuju aranžmani. Čim Dunav malo naraste, počinje priča o poplavama, evakuaciji, opet isto...“

Danielu je zapravo je najlakše napraviti dobru keramiku, ostalo je problem. Preko godine se snalazi, ali pred Božić se pojavi 20 firmi koje žele nešto kupiti. A njegovi kapaciteti nisu za masovnu proizvodnju. Dogodi se i da ne plate odmah pa se nađe u problemima.

Prvih godina je pokušavao zimi raditi u Belom Manastiru, a ljeti prodavati na moru. „Odmah mi je bilo jasno da se moram vezati za turizam“, objašnjava. No to se pokazalo pogrešno jer je utvrdio da se bolje prodaje roba iz Kine i Afrike i da kao proizvođač ne može opstati pod tim uvjetima.

image

Danas je mlin u Suzi ne samo izložbeni i prodajni prostor, nego i radionca, sastajalište i pravi mali kulturni centar za sve strasti Danijela Asztalosa.

Mario Romulić I Dražen Stojčić/dw

Stablo kroz mlin u Suzi

„Shvatio sam da moram u Baranji kupiti neki objekt gdje bih mogao izlagati svoje radove. Tako sam u Suzi našao stari mlin i vremenom dokupio okolnu zemlju i sada je tamo lijepi park od 10.000 kvadrata. Kada sam kupio mlin, drvo je raslo iz sredine zgrade, danas je to sređeni objekt, prodajni prostor, izložbeni prostor...“, kaže Daniel.

Mlin u Suzi je u međuvremenu postao mjesto susreta raznih umjetnika. Tamo se održavaju i koncerti, sluša se jazz, organiziraju se kazališne predstave, uvedeno je grijanje i opremljene radionice s grnčarskim kolom... Ne toči piće i ne poslužuje hranu, jer ne želi otvoriti ugostiteljski objekt pa se sve svodi na prijateljske odnose.

Kao da mu to nije ni mrsko, jer više uživa u dijeljenju iskustva, pokazivanju svojih radova i iskrenom odnosu među ljudima nego do vođenju ugostiteljskog objekta. Njegova je želja baviti se svojom strašću, raditi s glinom i ljudima koji shvaćaju njegov poriv.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2022 23:35