Na ulazu moram dobro dezinficirati ruke. Ništa čudno ovih dana, naravno, no potom prilazim svojoj profesorici baleta Vedrani Holjevac Domljan, koju u prvi mah ne prepoznajem jer joj je polovina lica pokrivena maskom. Ona mi mjeri temperaturu - na zapešću, kaže, čitala je da je to točnije.
Mjerenje je pokazalo da je sve OK pa se penjem uz stepenice i navlačim masku na lice. U garderobi je nekoliko djevojaka koje su se već presvukle - sjede na klupi, udaljene jedna od druge, i čekaju početak sata. Odlazim na drugi kraj prostorije, perem ruke i brzo se presvlačim.
Automatski uzimam bočicu vode sa sobom, a onda je, razmislivši, vraćam u torbu. Kako da pijem vodu ako mi usta cijelo vrijeme moraju biti pokrivena? Na vratima u dvoranu stoji obavijest da se prostor neprestano čisti sredstvima koja je propisao Zavod za javno zdravstvo. Moli nas se da prije presvlačenja operemo ruke, a isto da napravimo na kraju sata.
Spremni smo?
Mjesto radnje je zagrebački Plesni studio Edite Cebalo, gdje se održava prvi sat baleta ove školske godine. Studio je upravo počeo s radom i svi smo spremni na nove mjere. Premda smo tijekom zadnjih mjeseci plesali uz pomoć interneta, svima nam je toliko nedostajala naša dvorana da mislim da nas ne bi omelo ni da nam kažu da moramo nositi gas masku. Barem se ja, nakon 13 godina baleta u ovom studiju, tako osjećam.
- Apsolutno smo zbunjeni jer se prvi put u životu susrećemo s ovakvim načinom rada. Uistinu ne znamo što će se nakon mjesec dana dogoditi. Naime, ne znam hoće li itko uopće prihvatiti maske na satu. Kao kineziolog slobodno mogu reći da je to apsolutno neprirodna situacija i nije moguće uopće disati normalno ispod takve prepreke ispred nosa ili usta - kaže Edita Cebalo, vlasnica studija, dok izvodi prethodnu grupu van iz dvorane.
Mi koje čekamo balet u jednom smo kutu svlačionice, a njene cure u drugom. Prozori su širom otvoreni. Plešemo zajedno godinama, neki od nas su postali bliski prijatelji, a sad se moramo držati udaljeni jedni od drugih. Stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo - zagrljaj u svlačionici prije sata, rad na koreografiji koji znači da se moramo primiti za ruke ili pak neka zajednička slika na štapu, na kojoj smo jedna uz drugu, postale su prošlost.
Više kisika
- Kad se radi o tjelesnoj aktivnosti gdje je potrebno više kisika nego u normalnom hodu, onda je naravno neprirodno da imaš prepreku na licu. No, plesati i živjeti se mora - kaže Edita i odlazi, a mi ulazimo u dvoranu.
Kako je plesati balet s maskom? Čudno. Najprije zato što se neke sitnice, poput nužnosti da pratim pogledom ruku u pokretu, čine nemogućima. Kad mi se ruke nalaze nisko uz tijelo, gledam u njihovu smjeru, ali zbog maske ih ne vidim. Pod njom je vruće, znojim se, smeta mi dodir platna na licu.
Vidjela sam puno snimki baletnih satova diljem svijeta i nigdje ljudi ne nose maske, već samo drže distancu. Nama je i inače tako - uvijek imamo oko sebe dovoljno prostora kako bismo mogli izvesti sve vježbe i skokove, a neki od tih elemenata zahtijevaju dosta mjesta. Zbog toga mi se čini da je sat baleta zadnje mjesto na kojem mi maska treba.
Iako mi je zbog nje teško čitati tuđe izraze lica, čini mi se da moje baletne supatnice misle isto. No, izbora nemamo - ili ćemo plesati pod maskom, ili nikako. Jasno je što smo odabrale.