Malo je žena, općenito ljudi, koji su kroz život kročili tako hrabro i otvoreno, rušili tabue, poput Žuži Jelinek, žene s energijom i životnim iskustvom. Seks, muško-ženski odnosi, životni savjeti, sve to ova je ikona poslijeratne zagrebačke modne scene, "socijalistička Coco Chanel", kako su je svojedobno nazivali, te velika pustolovka i poduzetnica otvoreno dijelila u više od tisuću kolumni, koliko ih je napisala od prvog broja časopisa Gloria.
Posljednji tekst poslala je samo pet dana prije svoje smrti 23. siječnja 2016., u 96. godini. Otvoreno je žene poticala na neovisnost, uspjeh, stil, a muškarce savjetovala kako da budu bolji ljubavnici.
Voljela je muškarce, ali i svoju emancipaciju, voljela je život i znala ga živjeti. Malo toga je nepoznato iz života krojačice koja je vrlo brzo dosegla status ikone stila. O svemu je govorila otvoreno, a ono neizgovoreno tema je knjige Nade Mirković "Neispričana priča o Žuži Jelinek" u izdanju Glorije.
Knjiga je rezultat njihova dugogodišnjeg druženja, razgovora i neiscrpnog Žužina života i djelovanja.
- Kad pomislim na Žuži, prvo se sjetim komplimenata: 'Mlada si, lijepa si, živi sad, ne odgađaj život, dotjeruj se, uživaj u svakom trenutku'… Sjetim se blagih, veoma prijateljskih ukora što nedovoljno pazim na težinu i ne važem se svaki dan, hahahaha. Ona je smatrala svojom dužnošću širiti oko sebe optimizam, vedrinu, survajverski stav da se može i mora naprijed i da nam ništa ne smije biti preteško. Nikad nije bila mrka, nikad nije o sebi govorila iz pozicije žrtve, a mogla je. Kad je za neku ženu mogla reći da je vesela, to je za nju bilo kao, recimo, kompliment 'fabulous' ili 'glamorous' u Seksu i gradu. Upoznale smo se početkom 1990., ona je već imala 70 godina i bila je u odličnoj formi, puna planova i želja, nekako mlađa od mojih mladih prijateljica - opisuje svoju prijateljicu Žuži autorica Nada Mirković.
Poduzetni duh
Iako je cijeli život Žuži Jelinek bio buran i uzbudljiv, u knjizi "Neispričana priča" u dogovoru s redakcijom Glorije, Nada Mirković se, kaže, usredotočila više na njezinu mladost, muškarce, život prije i neposredno nakon rata te na nevjerojatno smjele modne ideje koje je imala prije ostalih na našoj modnoj sceni.
- Tu ne mislim da je bila originalna u krojevima i viziji kao svojevremeno veliki Španjolac Balenciaga, recimo, mislim ponajprije na poduzetničku viziju, stvaranje jugoslavenskog pret-a-portera u pravom smislu te riječi, dakle njezinu suradnju s tekstilnom industrijom i revije koje je održavala u inozemstvu s pomalo pretenciozno nazvanom modnom markom 'Žuži of Yugoslavia' - objašnjava nada Mirković.
Jedno je sigurno, sa Žuži nikad nije bilo dosadno, bila je duhovita, životna, iskrena.
- Bilo je toliko duhovitih i dirljivih priča sa Žuži, no izdvojit ću jednu doista osobnu. Žuži me katkad znala zvati telefonom, na broj koji je u imeniku bio baš na moje ime, koji smo inače rijetko koristili i na koji se javljao moj sin u svojoj sobi. Imao je možda devet ili deset godina kad mu je ‘održala predavanje’ o zamkama i problemima koji se mogu dogoditi u ljubavnim vezama i ozbiljno mu priopćila da će mu ona rado pomoći sa savjetom čim mu zatreba i nek je slobodno nazove. 'A sad kad smo to riješili, dušo draga, sad mi daj mamicu' - kroz smijeh se prisjeća autorica.
Savjete je dijelila nesebično, uostalom, to je bila i glavna tema njezine popularne kolumne, a dragocjenih Žužinih životnih uputa prisjetila se i Nada Mirković.
- Svaka emancipacija počinje financijskom emancipacijom i neovisnošću i zato žena mora zarađivati i postati samostalna. Mislim da je upravo to najvažniji savjet koji je Žuži dala i meni i ženama koje su je čitale, iako na našoj sceni postoje feministkinje koje je smatraju ‘izdajicom’ jer je voljela muškarce i život bez njih je smatrala pustim i praznim. Često smo se smijali jednom ‘žužizmu’, kako smo zvali njezine životne dicte: Ljubav svakome, pin nikome - kaže Nada Mirković.
Kako kaže autorica, u pisanju ove biografije ograničila se na svoje intervjue koje je napravila tijekom više od 25 godina druženja sa Žuži. Važan izvor informacija bile su joj i njezine kolumne, veoma često doista osobne.
- Osim toga, Žuži je već bila u 90-ima kad je napisala autobiografiju 'Žuži' u kojoj je puno toga i sama otkrila o sebi - dodaje Nada.
Prije svega, reći će, Žuži je bila velika i iskrena prijateljica koja je uvijek pazila da ne povrijedi drage osobe.
- Žuži je bila vrlo dobra i iskrena prijateljica od one, danas veoma rijetke vrste, koja nudi ono što je Shakespeare nazivao ‘mlijekom ljudske dobrote’. Nije nikad bila zajedljiva, nikad me nije povrijedila poput nekih prijateljica koje su spremne sasuti istinu u lice, istinu koja boli, sve pod krinkom velike iskrenosti. Ako nije mogla reći nešto lijepo, radije ne bi rekla ništa. Voljela je život, žamor glavnog gradskog trga na kojem je živjela godinama i nikad joj nije smetala buka illi pjesma studenata i mladih ljudi koji su se veselili životu ispod prozora njezine spavaće sobe. Voljela je svoju djecu i unuke, smatrala ih je svojim najvećim blagom jer 'ono što nam je u životu doista važno, ne kupuje se novcem' - otkriva Nada Mirković.
Surovi atentat
Iskrenost i otvorenost bile su Žužino najjače oružje, no s ljudskom mržnjom i napadima vrlo se teško nosila. Jedan od posljednjih duboko ju je pogodio.
- Istinski je bila pogođena i zgrožena 'atentatom', kako je to nazivala, koji se dogodio nekoliko godina prije njezine smrti, nakon kojeg se nikad nije posve oporavila. Bila je u dubokoj starosti i stajala na Trgu bana Jelačića, na uglu s Bakačevom, i čekala taksi. Neki čovjek kojeg nikad prije nije vidjela glavom se u nju zaletio poput bika, bacio je na tlo i pobjegao. Uvijek se pitala otkuda u njemu toliko mržnje prema njoj, je li to zato što je Židovka, što je u poznim godinama govorila o seksu, ljubavi i muškarcima bez lažnog srama, je li to zato što je bila dobrostojeća gospođa, što su svi znali, a taj čovjek možda bez posla, izbezumljen mržnjom. Do kraja života ju je mučio identitet tog njezina napadača - s tugom govori Nada Mirković.
Upravo taj suludi napad je i svojevrsni početak Žužina kraja, iako njezin duh teško da je išta moglo slomiti.
- Mislim da smo se zadnji puta vidjele kad se vratila iz bolnice nakon 'atentata' u kojem je slomila bedrenu kost i karlicu. Došla sam k njoj na večeru, a ona mi se nasmijala. 'Nadice, žene ne bi trebale večerati ništa drugo osim malo dvopeka ili židovskog matzo kruha s jogurtom. To nam je dosta.' Uvijek će mi nedostajati Žužikin veseli smijeh i volja za životom, bez obzira što joj se događalo - zaključila je autorica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....