„Naše društvo je još uvijek patrijarhalno i pilotiranje se još uvijek smatra muškim zanimanjem. Mnogi se iznenade kad im kažem da sam vojna pilotkinja. Prvo misle da sam stjuardesa. Nedavno smo bili na smotri Sveučilišta i mnogo djevojaka se interesira za ovo zanimanje. Ja im kažem da za ovaj posao definitivno ne moraju imati testosteron. Iz iskustva znam. Bitne su samo volja i motivacija. Proučavala sam psihologiju pilota i ona apsolutno nema veze s rodom”, kaže u Briefingu bojnica Antonija Trupinić, pilotkinja helikoptera, inženjerka aeronautike i instruktorica letenja.
Otkriva da je u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, koje je 12. prosinca proslavilo svoj dan, trenutno devet pilotkinja, što nije mnogo s obzirom na ukupno više od 200 pilota. Na školovanju su trenutno još tri djevojke pa se bojnica Trupinić nada da će u skorijoj budućnosti barem jedna žena letjeti i na novim vojnim avionima Rafale.
Ona je studij aeronautike upisala prije 20 godina, a od 2006. godine leti na vojnom helikopteru, trenutno na američkom modelu Bell 206 JetRanger koji se u HRZ-u koristi za obuku pilota, VIP prijevoz i izviđanja iz zraka, a brzina mu je oko 180 do 200 kilometara na sat. Težak je tonu i pol i uz pilota i kopilota može primiti tri putnika. Od 2018. je i članica zapovjedništva HRZ-a, na mjestu časnice za odnose s javnošću.
CIJELU EPIZODU "BRIEFINGA" S BOJNICOM ANTONIJOM TRUPINIĆ POGLEDAJTE NA KRAJU TEKSTA
„Spojila sam svoje dvije ljubavi – letenje i pisanje. Pišem vijesti iz našeg zrakoplovstva. I dalje letim. Prvih nekoliko godina letenja sam bila jako fokusirana na učenje i ne mogu reći da sam uživala u pejzažima. Kasnije postaješ opušteniji. To je kao kada učiš voziti automobil, u početku misliš samo na vožnju, a kasnije možeš i nešto drugo raditi dok voziš. Ponekad za vrijeme leta pričamo viceve”, otkriva Antonija Trupinić. Napominje da nije ugodno letjeti kada puše jak vjetar ili pada kiša, a neugodni znaju biti i bliski susreti s pticama, pogotovo ako se ptica zabije u motor ili rotor helikoptera. Posebno su, kaže, zahtjevna slijetanja u planinskim područjima kao što su vrhovi Velebita zbog nepredvidivih vjetrova na velikim visinama.
„Uvijek su me privlačile društvene znanosti, a razmišljala sam i o studiju medicine. Vrlo sam znatiželjna. U gimnaziji sam pisala za školske novine. Pisala sam i pjesme od kojih su neke objavljene u udžbenicima za osnovnu školu. Išla sam i na dramsku grupu i htjele upisati Dramsku akademiju. A onda se u školi pojavio plakat na kojem je pisalo ‘Prihvati izazov, postani vojni pilot‘. Nisam vjerovala da to postoji u Hrvatskoj. Odlučila sam probati. I to je bila ljubav na prvi pogled. Kada sam sjela u avion, znala sam da ništa drugo više ne želim. Baš me privlačilo vojno letenje i određena stega. Volim red, kontrolu, rad i disciplinu”, ističe Antonija Trupinić. Dodaje da se može zamisliti u nekoj borbenoj akciji.
Rođena je i odrasla u Cerniku pokraj Nove Gradiške, 12 godina je živjela u Zadru gdje se školovala i radila u bazi HRZ-a u Zemuniku, a zadnjih pet godina je u Zagrebu. Često ide u Slavoniju gdje joj žive roditelji sestra i brat, a voljela bi jednog dana opet živjeti na moru. Preseljenja joj, kaže, ne padaju teško jer voli promjene.
CIJELU EPIZODU "BRIEFINGA" S BOJNICOM ANTONIJOM TRUPINIĆ POGLEDAJTE NA KRAJU TEKSTA
„Žene u vojsci možda teže napreduju jer same biraju radna mjesta na kojima će im biti lakše nakon posla biti supruge i majke. One koje se odluče za zapovjedna mjesta su jako uspješne. Imamo puno generalica i brigadirica. Sustav nas ne ograničava, same biramo svoje karijere. Voljela bih jednog dana biti zapovjednica postrojbe jer mislim da bih znala dobro upravljati ljudima. Kao instruktorica letenja sam pravedna. Moji učenici se nisu nikad žalili jer su znali da je svaka dodatna zadaća koju bih im zadala imala za cilj da ih poučim odgovornosti i dobrom omjeru samopouzdanja i samokritičnosti. Najbolji piloti imaju veliku dozu samokritičnosti”, tvrdi bojnica Trupinić.
„Da bi bio pripadnik Oružanih snaga, jako je važno osjećati ljubav prema domovini jer nam je misija čuvanje suvereniteta Lijepe naše. Djetinjstvo sam provela u podrumu dok mi je tata bio dobrovoljac, a majka medicinska sestra. Prošla sam s njima svakakve priče i shvatila koliko im je važno da sljedeća generacija nastavi tim putem i da njihova žrtva ima smisao”, govori Antonija Trupinić koja se i profesionalno bavi fitnesom i bodybuildingom. Godinama se natjecala i osvojila brojne medalje.
„Zbog posla moram biti u kondiciji. Na bavljenje sportom me najviše motivirala nesreća koja sam imala 2009.. Pala sam sa skutera i slomila zdjelicu. Od tada više ne vozim skuter. Bila sam mlada pilotkinja, a moglo se dogoditi da više neću moći letjeti. Bila je i prognoza da će mi jedna noga biti kraća. U bolnici sam razmišljala o svom tijelu kao lokaciji koju ne mogu promijeniti, za razliku od grada ili države, ili ljudi oko sebe. Shvatila sam da se sama moram brinuti o svom tijelu”, kaže pilotkinja koja psihičku ravnotežu održava čitanjem knjiga i edukacijom, a svakome bi preporučila i savjetovanje sa stručnjacima.
„Za mene je sloboda mogućnost da nitko drugi za mene ne donosi odluke, od izbora partnera, posla i mjesta života do onoga što ću jesti za doručak. I u zraku sam ja ta koja upravlja helikopterom i donosi odluke. Moćan je to osjećaj”, priznaje Antonija Trupinić.