Možemo li živjeti zdravo i jesti ultraprerađenu hranu? Što se dešava s nama kad unosimo nešto što je prošlo ekstrudiranje, hidrogenaciju, bojenje ili predprženje, a tretirano je sredstvima za povezivanje i još je možda preuzelo tvari iz ambalaže, što uopće nije bilo previđeno?
Cijeli tekst pročitajte na blogu Dianovo.
Iako su nam razvoj prehrambene industrije i sve veća pojava prerađene hrane na tržištu omogućili veću dostupnost hrane, što je dovelo do bolje nutritivne opskrbe, takva hrana sve je češći izbor pojedinca te se zbog određenih karakteristika počela proučavati povezanost s raznim oboljenjima, među kojima je i dijabetes tipa 2.
Ultraprerađena (visoko prerađena) hrana prema definiciji je hrana koja je prošla višestruku fizikalnu, biološku i/ili kemijsku obradu te sadrži prehrambene aditive. Kako takva hrana prolazi kroz razne faze prerade, kao što je predprženje, hidrogenacija ili ekstrudiranje, može doći do nastanka novih spojeva koji potencijalno imaju svojstva remećenja metabolizma. Uz to, visoko prerađena hrana sadrži sastojke koji se inače ne koriste ili se rijetko koriste kod kuhanja u domaćinstvu te sadrže različite vrste aditiva kao što su bojila, sredstva za povezivanje itd. Također, ukoliko takva hrana dugo stoji unutar ambalaže, postoji mogućnost migracije nekih spojeva iz ambalaže u samu hranu, kao što je npr. bisfenol A koji se, prema nekim studijama, povezuje s povećanim rizikom za nastanak dijabetesa tipa 2.
No, potrebno je sagledati i drugu stranu priče. Svrha prerade hrane je poboljšanje probavljivosti, postizanje poželjnih teksturalnih i organoleptičkih svojstava (boja, miris, okus) te konzerviranje kako bi se produžila trajnost. Tijekom procesiranja moguće je i mijenjanje kemijskog sastava hrane (dodavanje ili oduzimanje pojedinih sastojaka) što omogućuje dobivanje proizvoda točno određenog sastava i odgovarajućih funkcionalnih svojstava, što je vrlo važno za neke posebne kategorije potrošača (mlijeko bez laktoze, dječja hrana, dijetetski pripravci i sl.). Osim poboljšanja probavljivosti, preradom se može povećati bioraspoloživost pojedinih nutrijenata (npr. likopen iz kuhane rajčice u odnosu na sirovu rajčicu, resveratrol iz crnog vina u odnosu na grožđe).
Procesi koji se provode mogu biti mehanički (usitnjavanje), fizikalni (emulgiranje), toplinski (kuhanje, blanširanje), kemijski (hidrogenacija), enzimski (enzimska hidroliza), mikrobni (fermentacija), procesi konzerviranja (smrzavanje, sušenje, dodavanje konzervansa, ionizirajuće zračenje) te novi postupci prerade (mikrovalovima, ultrazvukom). Neka hrana zahtijeva preradu kako bi bila jestiva i probavljivija (žitarice), mikrobiološki sigurnija (pasterizirano mlijeko) ili dostupna tijekom cijele godine (smrznuto voće i povrće).
No, prema prerađenoj hrani prisutan je popriličan negativan stav potrošača. Stoga je potrebno naglasiti činjenicu da je gotovo sva hrana koja dolazi iz prirode djelomično ili potpuno prerađena te se razlikuje prema nutritivnom sastavu i stupnju prerade; od minimalno prerađene (smrznuta riba) do visoko prerađene hrane (riblji štapići).
Visoko prerađena hrana čini 25-60% dnevnog energetskog unosa u zapadnim zemljama. Zbog pretpostavke da ovakva hrana ima slabiju nutritivnu kvalitetu, te neke loše karakteristike s obzirom na sastav, posljednjih godina počeli su se istraživati utjecaji visoko prerađene hrane na zdravlje. Tako se pokazalo da se ovakva hrana povezuje s povećanim rizikom za nastanak karcinoma, većom smrtnosti, simptomima depresije, upalnim bolestima crijeva te kardiovaskularnim bolestima. Neke studije pokazale su povezanost i s hipertenzijom, pretilosti te dislipidemijom kod djece.
Jedna francuska studija istražila je povezanost konzumacije visoko prerađene hrane i dijabetesa tipa 2. Provedena je na gotovo 105 000 ispitanika prosječne dobi 42 godine na način da se putem interneta bilježio unos hrane unutar 24 sata što se ponavljalo u određenom vremenskom periodu.
Cijeli tekst pročitajte na blogu Dianovo.