"Dugo je vremena bilo tako da sam ispunjavala sve ciljeve koje bih si zadala, uključujući čak i one novogodišnje. Smršavila sam 12 kilograma, uštedjela sam nešto novca, a tijekom siječnja alkohol nisam ni taknula. Na posao sam nosila zdravi obrok koji sam pripremila kod kuće. Tenisice sam držala pored kreveta kako bi ujutro mogla na trčanje. Pročitala sam Rat i mir - dva puta", piše Ellen E. Jones u Guardianovoj kolumni "Odluka koje se pridržavam".
Jones u kolumni navodi da joj nije bilo jasno zašto ljudi od većine svojih odluka odustanu nakon nekoliko tjedana. Kaže da se čak i izrugivala na tim "novogodišnjim odlukama". "Mislila sam da svi mogu što i ja. Dapače, čudila sam se što si većina ne može srediti život", piše Jones.
No, kako dalje kaže, tako je bilo prije nego što je odlučila da bi trebala prestati pušiti.
"Teško mi je reći koje se to godine točno dogodilo jer sam se toliko bojala neuspjeha da mi je trebalo pet godina, od 2006. do 2011., da si uopće priznam da zaista želim prestati", piše Jones.
Kolumnistica kaže da je bila tzv. društveni pušač. Petkom bi popušila 10 komada, subotom 20, a tijekom tjedna nijednu. "Zbog toga sam se dugo mogla zavaravati da moje pušenje zapravo nije neki problem", pojašnjava.
Naposljetku si je priznala da se ovisnosti o pušenju, koje dolazi "u paketu" s fizičkim i psihološkim učincima, ne može riješiti samo pomoću snage volje. "Tada sam prvi puta shvatila koliko mnogo faktora stoji između odluke da se nešto treba napraviti i poduzimanja koraka prema tom cilju", dodaje.
Jones kaže da je taj spoznajni proces tekao sporo te da je bio prožet osjećajem poniznosti.
"Kao i 90 posto svih pušača, naviku sam razvila kao glupa tinejdžerica i moje stanje uma nije baš napredovalo dalje od markiranja s dvosata matematike kako bih zapalila cigaretu iza domareva spremišta. Vjerovala sam da je moje priželjkivanje kancerogene smrti zapravo slavlje života i slobodne volje. Ignorirala sam medicinske dokaze koji su premoćno svjedočili o pogubnosti ovisnosti o pušenju. Zamislite kako sam se osjećala kada sam se shvatila da je moja 'pobuna' uključivala davanje novca velikim duhanskim tvrtkama", piše Jones.
"Prijatelj koji se ostavio pušenja preporučio mi je knjigu Allena Carra "Lako je prestati pušiti". Nakon nekoliko repetitivnih poglavlja, postalo mi je jasno da nije riječ o knjizi za samopomoć već da se radi o tečaju iz samohipnoze. Carr je u knjizi pisao o nečemu o čemu ponosna ja nisam uopće vodila računa. Naši lijeni mozgovi pomoću trikova izbjegavaju promjene, no isti se ti trikovi mogu koristiti i kako bismo se promijenili", nastavlja.
"Ellen se borila protiv Ellen, međutim sada će Ellen (i Allen) uzvratiti udarac."
Jones navodi da se potom bacila na proučavanje literature o stvaranju navika te da se sama uvjerila da takav pristup ima učinka. "Godinama nisam zapalila cigaretu", kaže, ali upozorava: "Pristup ne garantira trajni i potpuni uspjeh. Zapalila sam tijekom karantene i to me podsjetilo da me cigareta i čaša bijelog vina svejedno mogu zavesti ako se za to stvore uvjeti. Međutim, usvojila sam lekciju koju sam naučila dok sam pokušavala prestati pušiti. Samodisciplina bez znanja o sebi nalik je cigareti bez upaljača ili šibice."