Hvala Bogu pa je prošla. Bila je baš gadna ta 2020. Svako malo to pomisli dr. Goran Jurcan, dok pedantno slaže raspored za sljedeća dva mjeseca. U siječnju otprilike zna što ga čeka - online grupne terapije, individualni pregledi novih pacijenata i sa strepnjom očekivanje veljače. Za drugi se mjesec 2021. godine raspored niti ne usudi raditi. Iz godina iskustva, psihijatar u zagrebačkoj bolnici Vrapče dobro zna da će to biti mjesec s više novih kartona od prosječnih mjeseci. Pribroje li se depresivnom početku godine i dvije tragedije, pandemija i potres, nije čudno da mentalno zdravlje Hrvata odlazi k vragu. Pandemija se protegla kroz godinu, razoran potres ju je u blagdanskom tjednu "zakucao". Ljudi su na rubu. Danas još u šoku, u nekom će trenutku shvatiti da su ostali bez svega, da bi ih trauma zgromila mjesec dana nakon događaja. Zna li se da se treći ponedjeljak u siječnju, takozvani plavi ponedjeljak, smatra najdepresivnijim danom u godini, onda će 18. siječnja biti dvostruko težak. Jer oko tog će negdje datuma početi i kulminacija psihičke krize izazvane potresom u prosincu.
- Mozgu treba neko vrijeme da procesuira stresan događaj. A potom dolazi udar. Anksioznost, depresija, panični napadaji. Tu su i psihosomatske bolesti. Neće biti lako - zna već sad doktor. U njegovu poslu nije to viša matematika. Psiha uglavnom reagira predvidivo. A prošle su se, 2020. godine, psihijatri i psiholozi bogme naradili. Pandemija i dva potresa. U jednoj godini kao obično u nekoliko desetljeća. Za radnog vijeka psihijatra ako i jednom. A sad, sve troje odjedanput. Pandemija je do 30. prosinca u Hrvatskoj uzela 3860 života, ukupno je bilo bolesno oko 210 tisuća ljudi. Prvi je potres, 22. ožujka, jačine 5,5 stupnjeva po Richteru, pogodio Zagreb. Drugi je, ovoga puta još i jači, magnitude 6,4, gotovo sa zemljom sravnio Petrinju, Sisak i Glinu. U mnogim se okolnim selima niti neće imati što obnavljati. Prvi je uzeo jednu žrtvu, u drugome je život izgubilo sedmero ljudi. U oba su žrtve bile i dvije djevojčice. Anamarija (15) u Zagrebu i Laura (13) u Petrinji. Iznova se tresao Zagreb, ali i više od polovice Hrvatske. Potres s epicentrom na Baniji pomicao je i tla susjednih zemalja, Italije najjače. Sa svakom su zemljinom napuklinom napukli i ljudski živci.
- U prvom je potresu naš stan u središtu Zagreba pretrpio velika oštećenja. Popucali su nam zidovi. Zgrada je iz 1910. godine. Dva mjeseca smo bili u Splitu, gdje smo unajmili stan jer smo se bojali vratiti u svoj. Napokon smo sve renovirali, vratili se nakon prvog lockdowna i tek najesen smo se smirili. Ovaj smo potres dočekali kod kuće, dokrajčio nas je. Dječja soba sva je u komadima žbuke i cigle, popucali su nam stropovi. Unajmili smo stan u predgrađu Zagreba. Kako dalje? Vratiti se u stari stan, opet? - pitaju supružnici, u tridesetim godinama, psihijatra. Pitaju se hoće li strah proći, neće li naštetiti sebi i djeci vrate li se na mjesto njihove najveće noćne more. I danas im je mučno, doslovno ne spavaju. Ne znaju je li to prirodna reakcija na strah, trebaju li i kad otići liječniku? Odgovorni su, ali ne žele biti paničari.
- Nakon stresnih situacija ljudi razviju takozvane vegetativne simptome. Osjećaju jak pritisak u prsima, problijede, oznoje se, imaju probavne smetnje, javlja se nesanica... Najčešće to prođe za nekoliko dana, no potraje li dulje vrijeme, trebaju se javiti liječniku. Jer posljedice najčešće nisu bezazlene i bolje ih je spriječiti. Događa se da na svaki, pa i minimalni povod postanu ustrašeni. PTSP je gadna stvar i uzrok mnogih drugih boleština - govori dr. Jurcan. I već bolesne ljude, krhke psihe, ovaj je potres učinio još bolesnijima. Godina 2020. za njih je posebno teška. Fragilniji su. Tek što su se naučili živjeti sa svojim problemom, zgromio ih je novi. I taj je udarac baš snažan. Za psihu običnog čovjeka, koji nije naviknut na velike i nagle krize, izrazito opasan. Službeno od depresije ili anksioznog poremećaja u Hrvatskoj boluje oko 200.000 ljudi. Toliko ih je prema konzervativnim procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, dok je prema slobodnijim procjenama, u Hrvatskoj depresivno i do pola milijuna ljudi. Kad mentalno načetoj naciji pridodamo sve veći broj žrtava od korone i jedan potres od kojega se nismo niti stigli oporaviti kad nas je pogodio novi, budućnost ne izgleda ružičasto. Štoviše. Na sasvim je drugoj strani spektra.
- Već su mi se počeli javljati pacijenti koji se kod nas liječe od anksioznosti ili depresije. Baš me danas zvala djevojka čiji su problemi počeli nakon potresa u ožujku. Nije tad ni znala što joj se događa, samo je znala da nije dobro. Imala je učestale napadaje panike, odjednom se gušila od straha, noću nije mogla spavati. To znači i nemogućnost svakodnevnog funkcioniranja. Gušio ju je strah za bližnje i za sebe. Upravo taj osjećaj, bespomoćnost, izaziva prirodna nepogoda. Postanemo svjesni koliko smo nejaki i mali. To su situacije na koje ne možemo utjecati i tjeraju nas u očaj. U takvim situacijama ljudi traže sigurnost. A ne nalaze je. Pa je potraže kod nas - govori doktor. Pandemija, financijska nesigurnost zbog bojazni za posao i potres koji prijeti gubitkom doma tri su, kaže dr. Jurcan, jaka egzistencijalna straha koja su se spojila u ovoj godini.
- Egzistencijalni strahovi su ključni. Pritom je u pandemiji i strah za život. Razorni su to strahovi za ljudsku psihu. I kad su irealni, teški su, a kamoli kad su čista realnost. Osobito za već načete skupine, ranjene, a takvih je u Hrvatskoj jako puno. Svima je zapravo najvažnija utjeha. Često tu ispaštaju djeca. Umjesto da njih tješe, često oni moraju biti utjeha. Roditelji strahove izražavaju pred djecom pa ovi tješe njih, umjesto da je obrnuto. Tako im nesvjesno nameću ulogu koja im nije namijenjena. Oni tu zapostavljaju svoje vlastite, dječje potrebe, i njihov razvoj u tom trenutku staje. Postaju odrasli, a to nisu. Oni ne mogu nositi tu odgovornost. Igraju ulogu onih koji zadovoljavaju tuđe potrebe, a pritom zanemaruju vlastite. U neadekvatnoj okolini dijete zadovoljava potrebe te okoline - kaže doktor.
Razgovor je, smatra, ono što u tim trenucima najbolje pomaže.
- Iskustvo treba prepričati nekome. Tako ono dobiva smisao, nije više niz nepovezanih i strašnih slika u našoj glavi. Svima nam to treba, osobito djeci koja razumije puno manje od nas. Priznati drugima i sebi da je ovo iskustvo važno, a ne ga negirati. Ponašati se kao da se ništa nije dogodilo. Jer dogodilo se i sasvim je normalno da nam nije, i ne bi bilo normalno da nam je svejedno. Ako jest, to je alarm da nešto nije kako valja - upozorava. Djevojka iz Petrinje nakon potresa u utorak, koji je razorio Baniju, osjeća totalni besmisao.
- U 20 sekundi nestao je cijeli moj život, moje djetinjstvo, moja Petrinja. Moja je kuća pukla po pola, sve smo izgubili. Gdje god se okrenem, sve je nestalo. Prašina. Zurim u jednu točku - ispričala je. I utihnula. Krupnim očima, raširenim poput djetetovih kad se nečemu nada, očekuje odgovor. Najveća kriza u njezinom dosadašnjem, danas joj se već čini nekom jako dalekom i bivšem životu, bile su ocjene u školi, prekid s prvom simpatijom. Osjećaji koji je razdiru za nju su sasvim nerazumljivi. Nije ih ranije osjetila i ne zna se nositi s njima. Dr. Jurcan ili netko od kolega uhvatit će se u koštac s njezinom traumom. Odnosno, navest će nju da se bori. Uključiti je u grupu, gdje će puno razgovarati. Slušati tuđa iskustva, ispričati svoja. Drugi je potres pogodio Hrvatsku, taman kad su nevoljnici apsorbirali traume prvog. Devet mjeseci dovoljno je da se kod većine vrati psihički balans. Što ne znači da netko neće osjećati dugoročne, moguće i cjeloživotne posljedice. Ima i sretnika koji su cijelu situaciju zdravo proradili. Recepta nema.
- Nema čarobnog štapića. Ni lijekovi dugoročno nisu opcija. Jedan problem zamijenimo drugim - kaže doktor. Potres s epicentrom na Baniji deja vu je u odnosu na onaj iz ožujka. Svatko reagira drugačije, mnogi spavaju u odjeći, s ruksakom punim najnužnijih stvari uz uzglavlje kreveta. Tankovi automobila su puni.
- Ako se tako bolje osjećamo, u redu. Ali remete li nas naše nove mjere opreza u svakodnevnom funkcioniranju, ne možemo li se koncentrirati na posao i svakodnevne obveze, znak je za alarm. To je granica kad treba potražiti pomoć - poziva liječnik. Njegova bolnica, Klinika za psihijatriju Vrapče na zagrebačkom zapadu, u ovoj je godini zaposlena kao i u vrijeme poraća. I s uglavnom sličnom dijagnozom. PTSP-om, koji za sobom povlači depresiju i anksioznost. Posttraumatski stresni poremećaj česta je posljedica intenzivne i po život opasne situacije. One preintenzivne, koju nismo mogli proraditi. Nesretnici nerijetko posežu za bocom ili drogom i sve ode k vragu.
- Dodatni strah stvaraju simptomi paničnih napadaja. Pri paničnom napadu ljudi osjete snažno lupanje srca i uglavnom to ne povezuju sa psihom, osim ako već nisu imali takva iskustva. Pa misle da se radi o srčanom udaru. Ili moždanome, kad se počnu nekontrolirano tresti. Probleme s probavom pripisuju opet fizičkim uzrocima, a i to je jedan od najčešćih simptoma stresa. Kao i znojenje ruku, drhtavica... Vrlo često obiđu puno liječnika drugih specijalizacija prije nego što dođu k nama. Nerijetko su to mladi i zdravi ljudi pa se somatska bolest brzo isključuje - govori nam doktor.
Statičarka koja je u Petrinji pola sata ostala zatrpana srušenim gredama i ciglama s krova ispričala je za Jutarnji što se događalo.
- Kad se krov urušio na mene i kolege, nije me bilo strah, niti sam osjetila bol. Kolege su me nasmijavali i uopće nisam razmišljala u kakvoj sam opasnosti. Bili smo puni adrenalina. Kad su nas alpinisti i vatrogasci spasili, izvukli iz urušene zgrade, medicinari su otkrili da imam slomljeno rebro i hematom na glavi. I to ispod kacige. Ne želim pomisliti što bi bilo da je nisam nosila. Tek kad sam došla kući, istuširala se i sjela s vrućom šalicom čaja na kauč, počela sam se nekontrolirano tresti. Iznutra i izvana. Užasan, dotad neproživljeni osjećaj. Imam sreću da su me upozorili da će to uslijediti. Pa se nisam prestrašila, iako je baš bilo gadno. Da nisam znala što je, bila bih uvjerena da je neki udar - ispričala nam je statičarka.
Doktor Jurcan komentira:
- Kad prođe neposredna opasnost i čovjek postane svjestan što se moglo dogoditi, počinju problemi. Nakon drhtavice, mogu uslijediti mučnine, tjeskoba, znojenje, proljev. Bilo kakva vegetativna reakcija. Ekipa koja se u potresu našla pod ruševinama i samo pukim čudom prošla bez težih ozljeda reagira neočekivano. Prenaglašeno dobro.
- Nije to tako čudno. No većinom nakon nekog vremena ipak osvijeste situaciju i reagiraju. Bolje je to i zdravije, mentalno osvijestiti problem, nego da on dovede do somatskih poremećaja. Nerijetko tjeskobu kanaliziramo tjelesno, počnemo patiti od visokog tlaka, dijabetesa, razvijemo kronične bolesti - kaže. I privatni su odnosi u opasnosti.
- Veze se ili ojačaju ili raspadnu. Sigurno je samo da neće ostati isto - siguran je liječnik iz Vrapča. Svjestan je on da ga uskoro čeka puno posla. Da će za koji tjedan nastati pritisak na psihijatriju. Ivo bi svoju kćer rado odveo, kad bi ona to htjela.
- Moja je dvadesetogodišnjakinja nakon potresa ostala u automobilu. Nije željela u zgradu koja nije pretrpjela nikakvu štetu. Nakon tri je sata ipak došla u stan. Supruga i ja spavamo s njom u dnevnom boravku. Probudim se oko četiri ujutro, a ona gleda TV. Vrti programe, ne može spavati - očajan je Ivo. Svjestan da se s njegovom jedinicom nešto događa, ali ona to ne želi priznati. Djeca prolaze loše. Dok se bore sa svojim demonima, roditelji ih prepuste samima sebi. A zatvorili su im igrališta, ne smiju se družiti, pola godine nisu išli u školu. Mnogi su u vrijeme potresa bili sami doma.
- Kako razgovarati s klincima? Kako odgovoriti na pitanja: mama, hoćemo li sutra biti živi? Hoće li se još tresti? Što ako mi padne nešto na glavu? - pita se Ana, majka troje djece.
- Djecu ne treba lagati, ali ih ni preplašiti. Ona jesu u problemu. Mi možemo odgoditi potrebu za druženjem, a njihova je potreba za socijalizacijom puno veća. Adolescentima osobito druženje puno znači i puno je to veći izazov za njih nego za nas. U svakom im slučaju trebamo primjereno njihovoj dobi objasniti situaciju. Super je da su išli u školu jer u njihovoj je dobi komunikacija s vršnjacima jako važna - zna doktor.
Zaključuje: ovakve katastrofične situacije bude najdublje strahove. Usporedivo je to gotovo pa s ratom. Nešto nas direktno ugrožava s više vitalnih aspekata. Hoće li nas ova kriza psihički puno koštati? Svaka kriza ujedno je i prilika. Iz nje možemo nešto naučiti. Bili smo puno doma, mogli smo dobiti uvid u naše obiteljske odnose. Puno površnih zadovoljstava, vidjeli smo možda, ne trebaju nam. Čisto se lijepo živi i bez njih. S druge strane, nama je uvijek falilo strukture. Recimo, u Austriji trgovine rade puno kraće i manje nego kod nas, a mi smo se naviknuli da nam je sve uvijek dostupno. I mi smo naš rad strukturirali. Više je reda, točno se zna kad koja ambulanta radi i da ne mogu navratiti kad to njima padne na pamet.
Meni se sviđaju ti neki momenti koje je donijela ova kriza, i ostavio bi ih. Taj red koji smo dobili. Bili smo kao mala djeca koja su izašla iz sustava u kojemu puno toga nije bilo, pa sad moramo imati sve i uvijek. Nije loše odgoditi zadovoljstva. Naučiti to izdržati. Više ih cijenimo. Mi smo društvo u odrastanju i ova nas je godina naučila odgovornosti. Puno toga možemo iz nje naučiti. Ovo nam je dobra prilika da sazremo kao društvo - uvjeren je dr. Goran Jurcan.