Hrvati antidepresive i anksiolitike gutaju k’o bombone, godinama nam to pokazuju statistike. Velike brojke poručuju da smo poludrogirana nacija koja živi oslonjena na štaku kolokvijalno znanu i zvanu kao tableta za smirenje ili tableta za raspoloženje. Ili, kako joj nekidan kolega intimno tepa, “mala ružičasta”. Anksiolitici se, doduše, puno više zloupotrebljavaju negoli antidepresivi. Valjda i stoga što prvi djeluju nakon 20 minuta ili sat vremena, a učinak antidepresiva osjeća se tek nakon desetak dana. Riječanka, menadžerica u tvrtki u Italiji, žena bit će u kasnim tridesetima, mirno (valjda zbog tableta) priča kako, kad izlazi iz kuće, može zaboraviti i mobitele i novčanik, ali ako vidi da je u mali pretinac u torbi zaboravila ugurati Xanax, gdje god bila, odmah se - vraća doma.
Uvijek u torbici
- Nije da sam non-stop na tome. Popijem tabletu kad mi dođe, kad osjećam da mi je potrebna. Mislim da bih možda i mogla bez Xanaxa, ali bitno je da ga imam u torbi, daje mi sigurnost. Ima dana da ne popijem niti jedan, ali ne bih voljela sjediti u uredu i bojati se da, ako mi zatreba, ne mogu odmah popiti Xanax.
Kako je uopće počela gutati Xanaxe?
- Prije dvije godine prolazila sam kroz razvod braka. Bilo mi je jako teško, nisam mogla ni spavati, funkcionirati na poslu. Prvi mi je Xanax ponudio prijatelj koji ih je koristio jer se nije mogao nositi sa stresom na poslu. Sjećam se kako me je blaženo lupio. Odjednom sam iznutra bila mirna, nestao mi je grč iz trbuha koji sam nosila tjednima. Malo me je uspavao, bila sam lelujava, bio mi je to sasvim novi osjećaj. U životu nisam probala nikakve lijekove, droge, travu, kamoli što jače. Zašto se sa Xanaxa nije skinula do danas, što će joj to sad? Namršti čelo, nesvjesno vuče ruku kroz kosu.
Za sebe nema vremena
- Zato što na poslu i privatno oko sebe imam puno stresa, lakše mi je funkcionirati s tabletom. Jako sam nesigurna i kad me uhvati napad te moje nesigurnosti, riješim to xanaxom. Kakvo je to rješenje?
- Znam da to nije rješenje i da me tablete neće izvući, ali kad da radim na sebi? Kad da idem na nekakvu dugotrajnu psihoterapiju? U uredu sam po deset sati dnevno, i dulje ako treba. Nakon toga obavim nešto sitno privatno i padam u krevet. Ozbiljan rad na sebi znači odluku, ali potrebno je imati vrijeme za taj rad. Ima ljudi koji bi išli na psihoterapiju, ali nemaju novca. A ima i onih koji bi to lako platili, poput mene, ali nemaju vremena. Bila sam se dogovorila lani da ću krenuti. Znate kad me je žena naručila? Navečer u 22 sata jer to je bio jedini termin koji sam imala slobodan. Našle smo se nekoliko puta i odustala sam, nije se uklapalo u moj raspored. Zajedničko svima koji bez pravog razloga posežu za tabletom jest da su emocionalno nestabilni, zaključuje Ljubica Uvodić Vranić, prof. psihologije i psihoterapeutkinja u zagrebačkom Domu zdravlja Črnomerec.
Tepaju tabletama
- To su oni što kažu: ‘Znate, ja sam jako osjetljiv! Ja vam to nemrem, moram uzimati tablete! - Pred sobom, priča psihoterapeutkinja, često gleda razočarane klijente kojima mora objasniti da kao psihologinja ne može prepisati lijekove, za to dozvolu imaju jedino psihijatri.
- Ima ljudi kojima je lijek u nekoj fazi doista potreban i takve uvijek pošaljem psihijatru da dobiju tu medikamentoznu pomoć. No, puno je onih koji traže lijek bez pravog razloga, idu linijom manjeg otpora. Umjesto da krenu na psihoterapiju i rade na problemu, oni se dohvate lijeka i stvari pometu pod tepih. Kažem im da nije isto biti navijač ili trčati za loptom na terenu. Nije isto vikati ‘Daj mu goool’ i sam dati gol. Dva najčešća pitanja koja čuje jesu: možete li mi dati lijek i jesam li ja još s ove strane psihičkog zdravlja? Oni koji lakonski gutaju anksiolitike ‘svoje tablete’ oslovljavaju prisno, u deminutivu, zovu je “leksaurinić, apauriničić, xanaxić”.
- Zašto upotrebljavaju deminutiv? Uzmite alkoholičara koji dođe u kafić i naruči ‘jedan mali’. Za 10 min još jednan… Jer dok naručuje malog, u njemu nema toliko alkohola kao da je odjednom eksao puno, nema veze što će za sat ili dva od tih malih biti potpuno pijan. Tako i meni kažu: ‘Ali, znate, ja uzmem samo jedan mali leksaurinčić od 2 mg’ - objašnjava Uvodić Vranić.
Blokirane emocije
Mala ružičasta, to sredstvo koje brzo zabetonira neugodne osjećaje od kojih se želi pobjeći, taj opasno legitiman oslonac u širokoj upotrebi životu, kako god da uzmete, oduzima začine.
- Postalo je nemoderno, čak nepristojno pokazivati emocije. Nedavno sam bila na pogrebu prijateljice. Jedina sam ja plakala. Svi su me gledali u čudu i govorili ‘Pa zašto si nisi nešto uzela?’ Mislim: pa došla sam na pogreb prijateljice i mogu pustiti emocije, mogu, ako tako osjećam, plakati i žalovati. Tamo su bila i djeca pokojnice, puno i mlađih i starijih ljudi, no nitko, baš nitko, nije si dopustio pokazati emociju. Nisam to odmah primijetila, tek kasnije, kad su me počeli upozoravati na moje ponašanje. Neki su čak posumnjali da plačem - zbog nečeg drugog. Eto, ljudi više kao da nisu u stanju prihvatiti ni svoju emociju ni tuđu - priča psihoterapeutkinja Uvodić Vranić.
Ovo vrijeme traži rezultate brzo, odmah i sad. Psihoterapija je dugotrajna, s tabletom je puno lakše, za uzimanje nekog anksiolitika potrebno je samo nekoliko sekundi.
- Uzeti tabletu manje je zahtjevan i manje odgovoran čin. To je način u kojem netko drugi ili nešto drugo smanjuje našu zabrinutost. Ljudi mi često kažu: ‘Ja nemam vremena opustiti se’. Ja odgovaram: ‘Ali, to vam uzme samo 10 minuta’. Oni mi sasvim iskreno, u to duboko uvjereni, odgovaraju: ‘Nemam ja tih 10 minuta u danu’. E sad, ako nemaju tih 10 minuta... Onaj koji je tako našpanan u životu i ne može se opustiti na samo 10 minuta, nerijetko kroz život trči besmisleno, radi prekovremeno, zarađuje novac koji troše na stvari koje zapravo ne treba, želeći impresionirati susjede do kojih zapravo ne drži i s kojima se ionako ne druži.
Mnogi koji se umiruju tabletama ne troše vlastite, njima prepisane lijekove. Uvodić Vranić kaže da joj kroz savjetovalište često prolaze ljudi s tuđim lijekovima.
Piju i tuđe tablete
- Puno je onih koji nemaju recept, uzimaju tablete potpuno nekontrolirano i bez pravog znanja. Nekidan mi je došao čovjek omamljen leksaurinima koje je liječnik prepisao njegovoj ženi. Jedan dan nije mogao spavati pa se dogodilo ono: ‘daj meni onu tvoju tableticu, danas sam se malo uzrujao na poslu’. Sutradan uzme još jednu, dvije i tako ih počne trošiti kao da je to normalno. Ili drugi slučaj. Pitam pacijenta što pije od lijekova za umirenje, a on mirno kaže: ‘Nemam pojma, nešto mi je susjeda dala’.
I dok mnogi troše tuđe, liječnici upozoravaju da je puno pacijenata koji odbijaju piti potrebne, njima prepisane lijekove. Dr. Predrag Radić, psihijatar i psihoterapeut iz Psihijatrijske bolnice Jankomir, podsjeća kako su ispitivanja pokazala da od 100 prepisanih lijekova (uključujući sve lijekove, ne samo psihofarmake) pacijenti uzimaju samo 30 do 40 posto njih.
- Pitam čovjeka uzima li lijek, odgovara da uzima, razgovaram s njim kao da uzima lijek, a vidim da je još anskiozniji negoli posljednji put. Povećam mu dozu jer zaključim da prvotna nije bila dovoljna, on dođe treći put, razgovaramo, pitam je li mirniji, spava li bolje. Kaže da spava jako loše i tada mu još prepišem i tablete za spavanje! Ja pišem recepte, a pacijent zapravo ništa od toga ne uzima.
Druga je strana priče, dodaje dr.Radić, što psihijatri u bolnicama i domovima zdravlja za pacijente - nemaju vremena. - Previše vremena ode na birokraciju, pisanje i popunjavanje formulara. Kad na kraju počnete razgovarati s čovjekom koji vas treba, pola vremena koje ste imali za njega već je iscurilo. To je poražavajuće.
Cijeli je sustav krivo posložen. Bolnice koje se financiraju iz proračuna dobivaju sredstva prema dijagnostičko-terapijskim postupcima. Dakle, gleda se što si ti s tom osobom radio, a ne gleda se rezultat. Bolnici je u interesu da prikaže što više dijagnostike i terapije; stvari bi, pogotovo u psihijatriji, bile bitno drugačije kad bi se plaćala kvaliteta posla.
Ovisnost traje godinama
Puno ih je, zaključuje iz prakse Uvodić Vranić, koji na tabletama životare godinama. - Pitam ženu otkad to pije? Ona kaže: ‘Otkad mi je muž umro’. Pitam kad je gospodin umro i saznam da je to bilo prije - sedam godina! Upitam je li u međuvremenu bila kod psihijatra, mijenjala lijek, recept… Kaže ne, to joj je liječnik prepisao prije sedam godina i stalno je na istoj terapiji.
I ne samo da puno ljudi tablete troši neselektivno i dugo nego neki na to nagovaraju i svog psihoterapeuta. - O da, nećete vjerovati, imala sam i takvih. Kažu mi da vide da puno radim... te da uzeti tabletu nije loše da se i ja malo u slobodno vrijeme opustim. Ozbiljno mi je to jedan gospodin sugerirao.
Vježbe ‘sve u 16’
Psihoterapeutkinja Uvodić Vranić zadovoljno kaže da se mnogi, ako imaju volje i hoće raditi, uspiju skinuti s tableta pomoću vježbe opuštanja koju zove “Sve u 16”.
- Pacijentima kažem: kao što je Pavlov učio uvjetovani refleks, tako ćemo i mi. Kad večeras krenete spavati popijte svoj apaurinčić, ali svakako napravite i vježbu opuštanja. I tako sljedećih deset dana - popijete apaurinčić i napravite vježbu opuštanja. No, jedanaesti dan prije spavanja napravite, molim, vježbu opuštanja, ali nemojte uzeti apaurin. Imam dobre rezultate, puno se ljudi tako uspije skinuti. Naravno, ovo vrijedi samo za ljude koji nisu u psihičkoj patologiji. Ako je čovjek u psihozi, ako ima halucinacije, ako je ozbiljno psihički bolestan, onda nema te vježbe koja može zamijeniti lijek. Distinkcija je relativno jasna - osoba u psihozi treba uzimati lijekove, a kad je u pitanju osoba koja je nervozna, malo uznemirena, žalosna ili ima životnih problema, pitanje je treba li uzimati lijek ili je lijek tek zavarava.