DIRLJIVA PRIČA O RUŽICI KOJA SE NIKAD NE PREDAJE, SVE RADI NOGAMA 'Ne mogu pričati lijepo o svojem životu, ali ne dam se'

Ružica Pavić ima 46 godina i živi u Domu socijalne skrbi u Varaždinu, kamo je stigla prije 16 godina. U Dom je primljena praktički bez ikakve medicinske dokumentacije i kad ju je Vladimir Bauer, neurolog i psihijatar, pregledao, napisao je sljedeće: “Bolesnica nije išla u školu, ali zna pisati i čitati. Kretanje gornjih i donjih ekstremiteta koreoatetotski, nije samostalno pokretna, dijagnoza - infantilna cerebralna paraliza, tetraparesis spastica choreoathetosis”.

Cerebralna paraliza

Rodila se u Bosanskoj Posavini i sve do ranih devedesetih živjela je s roditeljima i braćom u selu Prud pokraj Gradačca. Djetinjstvo i odrastanje na selu bilo joj je najljepši dio života i kad su zbog rata morali bježati i napustiti obiteljsku kuću, tad joj je bilo, kaže, najteže.

Ružica je ostala bez svoje medicinske dokumentacije, a i roditelji su joj mladi umrli, tako da ni danas ne može dokazati da se rodila kao zdravo dijete. Ona tvrdi da jest i da je kao devetomjesečna beba preživjela cerebralnu paralizu. Štoviše, danas ogorčeno govori kako su joj liječnici davali pogrešne terapije koje su joj teško oštetile tijelo. Još kao djevojčica mogla je hodati kad bi nekog primila za ruku, a i koristila se desnom rukom, ali ona joj je otkazala u dvanaestoj godini. Tad je počela, sjeća se, više koristiti noge. “One me ionako nisu nosile pa sam im mijenjala namjenu i radila s njima sve ono što bih radila rukama. Išlo mi je dobro, a ono što nisu mogle noge, pomogli su mama i tata”, priča Ružica.

Stradali i kukovi

Na zidovima visi niz obiteljskih fotografija i slika koje čuva za uspomenu i koje je sjećaju na braću i roditelje, ali i druženja s poznatim osobama. U sobi spava sama, što zahvaljuje dobroj teti Dubravki, kako sa simpatijom naziva Dubravku Lekić, vlasnicu Doma socijalne skrbi u kojem je smješteno još dvjestotinjak osoba s raznim tjelesnim poteškoćama. U sobi osim kreveta s dječjim igračkama drži i laptop, radio i TV aparat i sama se može po njoj kretati u kolicima. Sve može raditi sama, čak i prati suđe, ali ne može, kaže, sebe oprati niti se odjenuti.

Do prije šest godina Ružica nije osjećala veće bolove i čak je nogom i kuglala, ali sada mora svaki dan piti jake lijekove jer stradali su joj kukovi i kralježnica. Iako je ponekad uhvati nervoza, popije tabletu i ne želi pokleknuti. “Ne mogu pričati lijepo o svojem životu, ali ne dam se”, kaže.

Štoviše, otkriva kako se zabavlja i sama odlazi u trgovačke centre. Kad želi nešto kupiti, prvo sve razgleda i tad zamoli trgovce da joj to daju i pokaže im gdje drži novčanik. Varaždincima je poznata jer obilazi ulice i trgove, kaže, uzduž i poprijeko. Na ulici stječe poznanstva, odlazi i navečer na koncerte i u kolicima pleše, pjeva i uživa u muzici. Ima i mnogo Facebook prijatelja, a nogama može čak razgovarati na mobitel.

Putuje sama

Djetinjstvo je najviše provodila u zavičaju, a tek povremeno u Njemačkoj, gdje joj je otac, kojeg je rano izgubila, radio. Danas joj u Njemačkoj živi starija sestra. Ružica je bila jako vezana uz roditelje i od mame se nije odvajala sve do njezine smrti. Devedesetih, kad je počeo rat, Pavići su otišli prvo teti u Sloveniju, a potom u Zagreb. Kad joj je umrla i majka, a brat se oženio, shvatila je da mora otići i uz pomoć socijalne radnice je smještena u zagrebački dom. Nakon 15 mjeseci prvi put u životu samostalno je odlučila kako će dalje živjeti. Uz pomoć iste socijalne radnice otišla je u Varaždin, ali priznaje da je bilo teško odlučiti se i zauvijek napustiti život s braćom. Jednom godišnje, obično za Božić, sa sestrom se sastane u Zagrebu kod brata. Iako može tamo ostati koliko hoće, nikada nije dugo jer je u Varaždinu naučila biti samostalna.