VIDEO: 19 GODINA NAKON ŠTO GA JE NAPUSTILA 'Pronašao sam majku u Amazoni'

Što biva kad antropolog prekorači profesionalnu distancu i oženi se sa ženom iz plemena koje jedva da je imalo ikakva dodira s civilizacijom, na svojoj koži čitav život osjeća David Good. - U godinama krize identiteta osjećao sam se kao da sam dio eksperimenta - govori njihov sin. Veći je dio života proveo uz oca u Pennsylvaniji, jer se majka vratila u džunglu. - Kao dječak odlazio sam s ocem na okupljanja antropologa… Nekoliko puta sam ih čuo da govore: ‘O, ovo su Yarimina djeca!’ Baš kao da smo bili dio eksperimenta, shvaćate? - u razgovoru za Jutarnji list kazao je Good s kojim smo razgovarali neposredno prije njegova puta u Amazonu, gdje odlazi u posjet majci i na kojem će ga pratiti američki novinari CBS-ove popularne emisije “60 minutes”.

Kao tinejdžer želio je biti tipičan Amerikanac, ocu je govorio da, ako netko upita, kaže da ima latinoameričko, a ne Yanomami podrijetlo. - Sramio sam se Yanomami korijena, jer mi je mama Yanomami, a ona me napustila. Kako je rastao, rasla je, kaže, i mržnja prema majci.

Tužno djetinjstvo

- Kao petogodišnjak mislio sam da me je napustila jer joj nisam bio dovoljno dobar. Bio sam tužan, većinu života sramio sam se svojih Yanomami korijena. Imao sam nisko samopouzdanje, sa 14 sam se počeo alkoholizirati, napustio školu… Iako smo 19 godina bili odvojeni, teško da je prošao koji dan da nisam razmišljao o njoj. Zapravo sam je volio i mrzio, razmišljao sam kakav bi život bio da me nije napustila. Ovih dana David završava magisterij iz biologije. Kako se izvukao iz duboke depresije? Jedan je dan, kao 21-godišnjak, gledajući film što ga je, dok je on bio dijete, njegov otac snimio među Yanomamijima, počeo ridati. Kratko nakon toga pročitao je očeve antropološke memoare, počeo istraživati Yanomami kulturu. - Polako sam shvaćao da nije otišla zato što nas nije voljela, već da joj je bilo nemoguće uklopiti se u toliko različitu kulturu - kaže. Kratko potom muškarac koji osjeća nelagodu i od bubamare - krenuo je pronaći majku duboko u džungli. - Taj put za mene je bio pothvat, bojao sam se, ipak to nije bio odlazak tipičnog američkog studenta na proputovanje Europom.

Yanomami žive u 200 do 250 sela u džungli, u području oko venezuelansko-brazilske granice. Neki od njih imaju više kontakta s modernom civilizacijom, drugi gotovo ništa.

Sve je počelo 1975., kad je Davidov otac, antropolog Kenneth Good, stigao u Amazonu proučavati Yanomamije. Napravio je kolibu nedaleko od sela Hasupuweteri. Računao je da će ostati 15 mjeseci ne bi li nastavio istraživati tamo gdje je stao njegov mentor, Napoleon Chagnon , autor bestselera “The Fierce People” u kojem je Yanomamije opisao kao bijesne ljude sklone svađama i ratovima. Polako je sklapao kontakte s Yanomamijima koji se prema njemu nisu neprijateljski ponašali, nakon 15 mjeseci preselio se u selo. - Otac je zaključio da Yanomami nisu divljaci, inače ne bi ostao s njima živjeti 12 godina - kaže David Good.

Dublji uvid

Nakon tri godine poglavica je predložio: “Mislim da ti treba žena, nije dobro da živiš sam”, zabilježio je Good u knjizi “Into the Heart: An Amazonian Love Story”. Odbio je, no kako je vrijeme prolazilo, počeo je razmišljati kako bi mu ženidba s lokalnom ženom dala dublji uvid u život plemena. Poglavica je predložio: “Uzmi Yarimu. Znam da ti se ona sviđa.”

Yarima, poglavičina mlađa sestra, bila mu je simpatična, no ona je imala tek 12, a Kenneth 36 godina. Tako su postali muž i žena, iako nije bilo ceremonije vjenčanja i brak nisu konzumirali. Ostala je živjeti s majkom, ponekad bi Goodu donosila hranu, pričali bi i družili se. Svaki put kad bi napustio Amazonu o njoj je razmišljao sve više. S vremenom je shvatio da se zaljubio. Yanomami nemaju sustav brojenja (imaju samo riječi za jedan, dva i mnogo). Good je u memoarima zapisao da je Yarima imala oko 15 kad su prvi put imali seksualni odnos. Da tada nisu konzumirali brak, kaže, morala bi se udati za nekog drugog, jer je po plemenskim običajima u njezinim godinama bilo vrijeme kad treba zasnovati obitelj.

“Ne možemo to gledati iz perspektive naše kulture. Naši preci također nisu imali dugačak period sazrijevanja i adolescencije kakav je u modernom svijetu”, piše antropolog Good. David Good u razgovoru za Jutarnji o tome kaže: - Oženili su se iz ljubavi, otac nije prisilio majku, bio je to brak zasnovan na razumijevanju i ljubavi.

Ipak, antropolog nije zauvijek mogao ostati u Amazoni. Nije znao loviti kao Yanomami muškarac, trebao je lijekove, morao je stalno produljivati dozvole venezuelanske vlade da bi smio boraviti u zaštićenom području. To je zapravo značilo da mora nastaviti istraživački rad i povremeno odlaziti iz džungle. Kad bi otišao, Yarimu je ostavljao u opasnosti, ona je tada postajala žena bez muža u društvu u kojem dominiraju muškarci.

Vrativši se jednom nakon višemjesečna izbivanja, zatekao ju je pretučenu i silovanu, odrezana uha. Odveo ju je liječniku u najbliži grad. Let avionom bio joj je zastrašujuć. Yanomami misle da svi ljudi žive u šumi, životom poput njihovog, samo što imaju više odjeće. U njihovoj percepciji ne postoji ideja da džungla ima kraj. Baš sve što je vidjela Yarimi je bilo novo. Za auto je mislila da je životinja sa svjetlima. Bila je prestravljena kad je ugledala svoj odraz u hotelskom ogledalu, nikad prije nije vidjela vlastito lice. Izbezumljena, sakrila se iza kreveta, a Kenneth je morao ogledalo prekriti dekom.

Ipak, brzo se privikavala na nove stvari. Prihvatila je da odjeća služi dekoraciji, to joj se svidjelo. Prevladala je strah i zavoljela vožnje automobilima, motociklom i avionom. No, druge su joj stvari bile teže za razumjeti. U Amazoni se na hranu troši puno vremena, treba je uloviti ili ubrati, i baš nikad se ne baca. “Jesi li gladan?” rečenica je koja u Yanomami svijetu nema smisla, gotovo kao da nekog pitate trebaš li udisati zrak da bi živio.

Prvi odlazak u supermarket i u restoran ostavio ju je u šoku. Dugo je trebalo da shvati da hranu može naručiti, da može birati što i kad jesti te da hrana u dućanima stoji gotova, umotana na policama….

Strah od policije

Panično se bojala policije. Kad je Yarima sredinom 1980-ih napustila džunglu, Yanomami su već bili čuli za policiju, no zamišljali su da je to ratoborno pleme koje živi u nekom selu i jede zalutale Yanomamije.

Kenneth više nije mogao osigurati sredstva za svoja istraživanja, imao je sve više dugova i 1986. morao se vratiti u Ameriku. Sa sobom je poveo i Yarimu. Odmah po dolasku su se vjenčali, a samo desetak dana kasnije rodio se David, u bolnici u Philadelphiji.

Kći Vanessa rođena je godinu dana kasnije, na prostirci od lišća banane, u Amazoni gdje je obitelj u to doba bila u posjetu. Tri godine kasnije dobili su i Daniela. No, život u New Jerseyju za Yarimu je bio otuđen, pretežak. Nedostajala joj je prisnost Amazone, nije bila navikla na samoću i život u stanu. Jedina osoba koja je ovdje znala njezin jezik bio je Kenneth. Nije postojao način da iz Amerike komunicira sa svojima u džungli. Kenneth je radio, ona je čuvala djecu i obilazila dućane ili sjedila kod kuće, usamljena, gledajući videozapis o Yanomamijima što ga je snimio Kenneth.

Nema lova

Kad je 1992. došla s djecom i mužem u posjet Yanomamijima, ovako je opisala Ameriku: “Živim na mjestu gdje ne idem skupljati drva i nitko ne odlazi u lov. Žene me ne pozivaju da idemo loviti ribu. Ljudi su odvojeni i sami. Mora da ne vole svoje majke.” Yarima je odlučila da se neće vratiti u Ameriku. Djeca su odrasla s ocem, više se nikad nisu vraćala u džunglu. Najstariji David je sve te godine, živeći bez majke, čuvao sjećanja na nju: - Pamtim kako smo jeli krafne i da je voljela vožnju rollercoasterom, da smo se igrali hrvanja. Ne pamtim je kao tužnu ili nervoznu majku.

Kad se 2011. David uputio u džunglu, u potragu za majkom, sa sobom je imao svoju staru venezuelansku putovnicu na kojoj je bila fotografija njega kao bebe i pismo venezuelanske antropologinje Hortensie Caballero, koja ga je i pratila na putu. Valjalo mu je izboriti se s administracijom, jer strancima nije dopušteno posjećivati te dijelove Amazone. Ne bi li locirao majku, otac mu je dao kontakt antropologinje Caballero iz Caracasa s kojom je davno surađivao i koja je poznavala Yarimu. No, prošlo je nekoliko godina prije no što je Caballero dobila priliku pomoći Davidu. Bilo je to tek u veljači 2011. kad je bila na terenu u Mavaraci, misiji nedaleko od područja gdje žive Yanomami. Organizirala je putovanje uzvodno, Yarimu je uspjela pronaći među Irokaiterima, skupinom Yanomamija koja se odijelila od Hasupuweterija.

Kontrola kontakta

Za Caballero je bilo bitno da Yanomami zajednica ima kontrolu nad kontaktima sa zapadnom civilizacijom. Željela je biti sigurna da žele da ih David posjeti. Selo je vijećalo, Yarima je rekla da bi “jako voljela da dođe” i svi su se složili. Tako je Caballero u ime Yanomamija napisala pismo poziva s kojim je kasnije David dobio dozvolu ući duboko u Amazonu.

Nakon tri dana plovidbe Orinoco rijekom, u utrobi Amazone, David je bio izmožden. Koža mu je bila puna uboda komaraca, mučila ga je žeđ i grčevi u trbuhu. Iznenada su s obale rijeke začuli viku. Mogli su to biti jedino Yanomami. - Vidio sam djecu, muškarce i žene na obali, čekali su me. Pristali smo u selo Hasupuweteri. Žene i djeca su me okružili, dodirivali moju kosu i nos, vukli me za uši. Mnoštvo ruku me je stalo doticati. David, visok metar i šezdeset centimetara, navikao da je uvijek najniži muškarac u društvu, odjednom je stršao iznad svih, jer Yanomami su poznati kao jedna od najnižih etničkih skupina na svijetu.

Nije to bio prvi put da su Hasupuweteri susreli “nabuha” (bijelog čovjeka). No svi nabuhi koje su vidjeli bili su misionari, liječnici ili antropolozi.

David je bio jedan od njih, Yanomami. Nije došao da bi postavljao čudna pitanja ili spašavao njihove duše, došao je potražiti majku. - Kad smo došli, mama je bila u šumi, skupljala hranu. Javili su joj i nakon sati i pol čekanja vidio sam je kako nam se pribiližava. Odmah sam je prepoznao.

Bila je u 40-ima, vrlo snažna. Na glavi je držala košaru s korijenjem koje je sakupila, kad me je ugledala, bacila ju je na zemlju. Znao sam iste sekunde da je to ona. Prišao sam joj… i tad mi je sinulo - što da radim? Sve u meni željelo ju je zagrliti, ali to nije Yanomami običaj.

Stavio sam ruku na njezino rame, a ona je počela drhtati i plakati. Pogledao sam je u oči i počeo plakati. Dodirivala me kao da ne vjeruje da sam ja stvaran, kao da provjerava da li to sanja - prisjetio se.

Fokusirani na sadašnjost

Antropologinja Caballero zapisala je: “Sve žene u selu, uključujući i mene, plakale su”. David je počeo nježno govoriti na engleskom: - Tu sam. Konačno sam ovdje. Došao sam natrag. Preplavile su ga uspomene iz djetinjstva koje je Caballero prevodila na španjolski, a lokalni čovjek sa španjolskog na Yanomami. - Nije me više zanimala prošlost. Ni zašto je otišla. Radovao sam se budućnosti. Tamo sam proveo tri mjeseca, ali nikad nismo govorili o prošlosti. Oni žive fokusirani na sadašnjost. Mama je samo pitala jesu li svi ostali u obitelji dobro, jesu li svi živi. Potom ga je pozdravio ujak. - Zgrabio me, unio mi se u lice, emocije su bile intenzivne. Vrlo brzo je dobio lokalno ime, a Yarima je dovela dvije djevojke i kazala mu: “Ovo je tvoja žena. I ovo je tvoja žena. Imat ćeš djecu s njima.” Tri je mjeseca boravio s njima i često morao objašnjavati da se ne želi ženiti. Jednom su prilikom David i Yarima otputovali do prve civilizacije, misije katoličkih svećenika. Uspio je uspostaviti Skype vezu s ocem u Americi. - Otac je kazao mami: “Ti si i dalje mlada i lijepa”, a ona mu je odvratila: “Ti si star”.

Uznemirilo ju je što je Kenneth oćelavio, jer Yanomami ne ćelave. Kenneth je, prije no što su nastavili razgovor, brzo na glavu stavio šiltericu. David je promatrao kako se mama smije tatinim šalama.

- Izgledali su tako prirodno, vidjelo se da su se dobro slagali. Bilo mi je jasno da mama ne želi razgovarati o prošlosti. Kazala je ocu da sam ja sad oženjen i da imam dvije žene. I da će me ona zadržati ovdje, da ostajem pored nje. Zamolila ga je da mi kaže da ne odem i da ne napustim svoje žene.

David je u tri mjeseca često putovao po Amazoni, Yarima nije mogla razumjeti zašto stalno odlazi.

Nije joj ni pokušao objasniti da radi na osnivanju neprofitne udruge The Good Project koja ima misiju pomagati domorodačkim stanovnicima da kontrolirano i postepeno budu izloženi susretu sa suvremenom civilizacijom koju više ne mogu izbjeći.

- Svijet se mijenja, teško je da oni mogu ostati izolirani, nemoguće. Već su u kontaktu s drugima. Ako oni žele te kontakte i promjene, treba im pomoći da te promjene dolaze brzinom koji njima dogovara. Ne možete ih samo tako lansirati u 21. stoljeće i očekivati da će se dobro prilagoditi i da će odmah razumjeti što se događa. Treba ih zaštititi od raznih eksploatatorskih ideja, zna se što je, primjerice, dolazak bijelog čovjeka učinio Indijancima u Americi. Pogledajte povijest bilo kojeg plemena u kontaktu s modernom civilizacijom, uglavnom su to priče o pokoravanju i iskorištavanju - kaže David Good.