Krajem prošlog stoljeća camp je bio velika tema. Palili smo se na Watersove filmove, oduševljavali se svježom Almodóvarovom estetikom. U to vrijeme gay kultura tek je počela preuzimati mainstream. I način na koji je Susan Sontag tumačila svijet koji nas okružuje bio je nov i uzbudljiv.
Dopustila je sebi i nama “grešne užitke” u pretjeranom, neprimjerenom, neozbiljnom, otvorila je vrata visoke kulture pop estetici, učinila nas prijemčivim i na “manje važne stvari”.
Esej pod nazivom “Notes on Camp” objavljen 1964. godine Susan Sontag učinio je slavnom. U 58 natuknica ova je američka autorica koja je svojim esejima uveliko definirala američku kulturu druge polovice 20. stoljeća, opisala novi teoretski pojam iz područja estetike, otkrivši njegove tragove još u 17., odnosno 18. stoljeću. Na samom početku Sontag definira camp kao “sklonost prema neprirodnom: umjetnom i pretjeranom” te nadahnuto povezuje njemački rococo 18. stoljeća s bujajućom queer kulturom ‘60-ih, dandy intelektualca Oscara Wildea s holivudskim filmovima, poput “King Konga” iz 1933. godine.
Veliki esej
Susan Sontag nevjerojatno točno uhvatila je duh svoga vremena; godinu nakon objavljivanja njezina eseja, Andy Warhol inspiriran njezinim tekstom snimio je film “Camp”. To je bilo doba kad je queer kultura polako ulazila u mainstream. U camp kodu kasnije se tumačilo mnogo toga. Camp su tako bile serije “Dinastija” i “Dallas”, film “Dolina lutaka” (za mnoge je to ipak bio samo loš film), “Plan 9” Eda Wooda, baš kao i biografski film o njemu Tima Burtona s Johnnyjem Deppom, arhetipskim camp glumcem, u ulozi najlošijeg filmskog režisera svih vremena koji se, uzgred, voli odijevati kao žena.
A više od pola stoljeća nakon Sontagina eseja, “RuPaul’s Drage Race”, reality show koji prati natjecanje drag queenova, u čemu drugome nego li u pretjerivanju, omiljena je emisija tinejdžerica u cijelom svijetu, pa tako i moje kćeri koja u 7. razredu ima teškoća s pamćenjem imena hrvatskih iliraca, no kao iz topa može nabrojati sve dragove koji su pobijedili u dosadašnjih deset sezona tog realityja. Na kraju krajeva, tko je danas više camp od američkog predsjednika Donalda Trumpa?
Na to je i upozorio u intervjuu New York Timesu Andrew Bolton iz američkog Voguea, autor izložbe “Camp: Notes on Fashion” koja se 9. svibnja za publiku otvara u njujorškom Metropolitan muzeju, a spektakularno je lansirana u ponedjeljak navečer na najvažnijem okupljanu modnog plemena svake godine - Met Gala.
Koji pak odavno pliva morem campa.
Sama izložba bavi se campom u modi pa je tako među izlošcima mnogo toga što potpisuje Jeremy Scott, bit će pokazana i slavna haljina labud koju je Bjork nosila na dodjeli Oscara 2001. godine dizajnera Marjana Pejoskog, a sve se događa pod pokroviteljstvom modne kuće Gucci, koja je pod vladavinom dizajnera Alessandra Michela posljednjih godina camp učinila svojom prevladavajućom estetikom - toliko pretjeruju da postaju ružni i u tome uživaju.
Što su Kardashiani
“Od kiča do Campa: strategije subverzije” knjiga je Sanje Muzaferije iz 2008. godine. Ta dugogodišnja novinarka koja se bavila širokim poljem kulture, od mode do filma, doktorirala je upravo na temu campa pa se nametnula kao neizbježna sugovornica o toj temi.
- Za mene, recimo, Kardashiani nikako ne mogu biti camp. Oni su u svome pretjerivanju jednostavno - kič. Jer camp je, kao što je i sama Sontag govorila, uvijek u očima promatrača. Camp je pametan, duhovit, citatan. Reći za Kardashiane da su camp - nepotreban je kompliment. Jer pretjerivanjem oni žele biti zavodljivi, a oni su previše seksualizirani da bi bili camp - govori Muzaferija koja kao prave primjere campa navodi filmove Johna Watersa (“Hairspray”, “Pink Flamingos”, “Plačljivko”) za koje, tvrdi, nikad neće biti mainstream, fotografije Davida LaChapellea te djela Jeffa Koonsa.
Zona komfora
I doista, Kardashiani na crvenom tepihu Met Gale nisu izašli iz svoje zone komfora. Kim je, prema vlastitom objašnjenju, išla za mokrim izgledom kalifornijske djevojke tek izašle iz mora, a samo zbog nje mirovinu je prekinuo Thierry Mugler stvorivši predvidljivu, da ne kažemo dosadnu, pripijenu haljinu, tako Kim nude nijansi.
Camp je, da ponovimo, u očima promatrača. Ono što se meni učinilo pametnim, duhovitim, na trenutke i perverznim, svakako je performans Lady Gage na crvenom tepihu i njezine četiri Brandon Maxwell oprave, fantastična Janelle Monáe u picassovskoj haljini Christiana Siriana, Lena Dunham i njezina prijateljica Jemima Kirke u fetiš opravicama Christophera Kanea, uznemirujuć glumac Ezra Miller u Burberry odijelu koji je izgledao kao da je izašao iz nekog nadrealističkog filma te Katy Perry odjevena u raskošni luster s potpisom Jeremyja Scotta za Moschino. U vrlo sličnom lusteru prošlog sam ljeta na Bijenalu suvremene umjetnosti u irskom Limericku gledala južnoafričkog performera Stevena Cohena u interakciji s beskućnicima u Johannesburgu.
U ovom slučaju moda je doista oponašala umjetnost na najbolji mogući način i rezultirala pametnim, duhovitim i citatnim campom.
Performans Lady Gage bio je samo uvodu u čudesnu noć
Na stranu svi tjedni mode, sve senzacionalne revije na povijesnim ruševinama ili umjetnim plažama: modni događaj godine odigrao se prvog ponedjeljka u svibnju, u njujorškom muzeju Metropolitan. Za Met Gala znaju i oni koji ignoriraju modu i bace oko na fotografije, makar zbog čuđenja i zgražanja. Ove godine ekskluzivni događaj okupio je petstotinjak uzvanika koje je kao i uvijek po svom ćefu odabrala Anna Wintour, urednica američkog Voguea i šefica Costume Institutea pri Metropolitanu za koji i ide prihod od gala večeri.
Svake godine sve je teže objasniti temu izložbe koja se otvara istog tog prvog ponedjeljka u svibnju i na koju se referiraju uzvanici birajući outfit. Prošle su svi nosili aureole i križeve (tema se vrtjela oko mode i katoličanstva), pretprošle su glumili robote (moda u doba tehnologije), ove je, pak, tema teško objašnjiva camp estetika koja u modu unosi teatralnost i pretjerivanje uz dozu humora i ironije. Nije lako bilo celebrityjima i njihovim stilistima koji su morali pročitati esej Susan Sontag iz 1964. godine koji je nadahnuo temu izložbe i gala večeri, snaći se u filozofskim promišljanjima i po ružičastom crvenom tepihu prošetati nešto što će pokazati da su dobro razumjeli da se trebaju truditi, biti ironični, no ujedno i ozbiljni, da smiju pretjerati sa sjajem, perjem, zlatom, plesati na rubu kiča i komedije, no ne smiju ga prijeći i otići u obični kič.
I kao i svake godine, bilo je zabavno vidjeti kako su se celebi snašli u jedinoj večeri u godini kad je, kako je netko napisao “moda slavnih najbliža umjetnosti i akademskoj disciplini”. Kraljica večeri koja je pokazala da stvarno razumije što je camp bila je Lady Gaga. U Metropolitanu, gdje je bila i jedna od domaćica, izvela je pravi performans u četiri oprave - stigla je u golemoj ružičastoj haljini sa sedam i pol metara dugim šlepom u društvu dizajnera Brandona Maxwella, okružena svitom koja je trčkarala oko nje u savršenoj koreografiji. Skinula je haljinu ispod koje se krila manja crna haljina, ispod koje se pak krila uska pink haljina, da bi na kraju završila u svjetlucavom donjem rublju vukući za sobom dječju prikolicu punu boca rosea, lakova za kosu i prozirnih torbica. (Đenada Kučković)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....