PIŠE MIRO PAR

U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM 'Dopisnik iz centra otkriva gdje se može pronaći Zagreb kakav je nekad bio. Moguće je!'

HTV je nedavno, čitam, dao zeleno svijetlo projektu "Crno - bijeli svijet" koji bi, barem na televizijskim ekranima, trebao ponovno oživjeti Zvečku, Kavkaz, mali Lap i ostala kultna zagrebačka mjesta iz osamdesetih godina, a to je mene, Miru Para (isto jedan dobar proizvod s kraja osamdesetih), podsjetilo na situaciju kada sam - pod sličnim naletom nostalgije kao nacionalna televizija, samo za mnogo manje novca - također podlegao toj čežnji da doživim Zagreb kakav je mojoj generaciji uslijed svega što se u međuvremenu izdogađalo ostao uskraćen te sam, u dobroj vjeri, hrabro prišao atraktivnoj djevojci koja se preziva Kulušić, a čije ime, osim što ga nikada nisam saznao, za ovu priču nije ni bitno.

"Ti si jedini Kulušić...", šapnuo sam joj vrlo diskretno na uho, "u koji bi još uvijek, barem teoretski, mogao ući..."

Nažalost, spomenuta djevojka očito nije previše marila za vremenom "Novog vala" jer, ne znam što bi drugo moglo biti, pa je moja ljubazna molba da mi omogući to neponovljivo životno iskustvo veoma brzo odbijena, a meni je osim dosta slobodnog vremena subotom uvečer, ostala i neostvarena želja, ta dugogodišnja želja da doživim Zagreb iz njegovog najkul povijesnog razdoblja još otkako se ispred HNK palila mađarska zastava.

Ipak, kako mi frizura Jurice Pađena i najavljena HTV-ova serija ne bi bila jedini uvid u to doba, osvrnuo sam se malo po užem gradskom središtu unutar kojeg uglavnom obitavam i, sada - u 2014. godini - potražio Zagreb kakav je nekad bio...(Jesam dobro započeo kolumnu? A? Čitaj dalje, pa ću ti otkriti neka od tih magičnih mjesta gdje se, izuzev malih ekrana, takav Zagreb još uvijek može naći...)

---

Elem, kako ne bih pred tv-om visio cijelo proljeće za kada je ta dokumentarna serija najavljena, a bogami, ni pred Bobanovom novom slastičarnicom u Masarykovoj i utvarao si da sam pred Zvečkom, kao što mnogi čine, odlučio sam svoje slobodno vrijeme provoditi na onim pomalo zapostavljenim, da ne kažem; zaboravljenim, gradskim mjestima koja se još od tih dana - što namjerno, a što iz financijskih razloga - i nisu baš previše promijenila.

Pa tako, u kino umjesto u "Cinestar", i to srijedom kada nudi neki popust za ljude koji u četvrtak ujutro nemaju kamo ići, a nisu očito ni tu srijedu nigdje bili kad imaju živce u sred tjedna pogledati neki priglupi film koji ta kina uglavnom prikazuju i na koji ih je privukla bombastična najava od prošle srijede kada su, nota bene, također bili u kinu, ja radije odem vikendom i to, isključivo u – „Europu”!

Na taj način, osim što izbjegnem nesagledivu masu ljudi u trenirkama koji pohode Cinestare ( a kad kažem "ljudi", onda u ovom konkretnom slučaju bezbeli mislim na najširi opseg te riječi koji obuhvaća i te individue koji smatraju kako je sasvim u redu odjeven u trenirku ići u kino ili, kad smo već kod toga, bilo gdje drugdje u javnost), a koji od tolike količine čipsa, tortilja, preljeva od sira i druge nimalo primjerene hrane za kino zbog koje su više od pola sata stajali u redu, ni ne vide film koji su došli pogledati, odlaskom u kino "Europa" - osim dakle svega ovog gore navedenog o "ljudima" u trenirkama - osjetim i duh nekih prijašnjih vremena kada je odlazak u kino još uvijek nešto značio... Nešto što bi ostavilo traga na čovjeku u vidu nekog životnog iskustva ili događaja kojeg će se sjećati i nakon nekoliko godina, kao što se ja još uvijek sjećam kad me stariji brat vodio u kino "Urania" da gledamo "Opasne misli" s Michael Pfeiffer u koju sam se tada zaljubio i još uvijek me nije popustilo, a ne da to ostavi trag samo u vidu sakupljenih bodova na nekoj "kino plus" kartici za dobivanje popusta ili besplatnog parkinga.

Nadalje, odlazak u kino je prije bio i, sjetiti će te se, jedna velika avantura, za vrijeme koje bi se na ulazu u dvoranu - ukoliko si uopće uspio kupiti karte od preprodavača ispred - vršio strogi pretres ne bi li te spriječili da uneseš nešto za jesti i, ne daj Bože, uprljaš im dvoranu.

Pa iako su od tog postupka s vremenom odustali i sada i kod njih možeš kupiti kolu i kokice (naravno, ne i tortilje i pohane sireve), na ulazu je i dalje ostao jedan gospodin od kojih sedamdeset i nešto, a koji u pomalo derutnom samtanom odijelu cijepa ulaznice, te iz poluprofila, u mraku kino dvorane koju za vrijeme predstave obavezno jednom do dva puta obiđe ne bi li provjerio da li je sve u redu, neodoljivo podsjeća na Alfreda Hichkocka.

Takav vrhunski gospodin - nema potrebe to ni da spominjem - u Cinestar ni ne zalazi, a kamoli da tamo radi...

Inače, tog istog gospodina koji u "Europi" cijepa karte i koji ti prilikom odlaska na predstavu zaista da osjećaj kao da si na nekom kulturnom događanju, što sama dvorana i izbor filmova koje to kino prikazuje potvrđuje, a ne kao što je slučaj sa Cinestarom – da si u McDonaldsu(!), sreo sam i u "NAMA"-i.

Valjda jedinoj robnoj kući koju posjećujem...

---

Taj prekrasni narodni magazin u stečaju, osim najljepše nekretnine u gradu Zagrebu, te ponude koja osim robe, a imaju sve što jednom normalnom čovjeku može zatrebati i nigdje drugdje ne može naći, uključuje i velik broj usluga koje ti omogučuju da, na primjer, napraviš rezervne ključeve, popraviš cipelu, probušiš uho ili, štajaznam, zakrpaš nešto, na drugom katu ima i - a to mora postati turistička atrakcija - kafić!

I to ne kafić kao što su kafići u ovim nakaznim shoping centrima po rubnim dijelovima grada, zbog kojih sam shvatio zašto se najveći broj onih samoubilačkih luđaka u Americi koji odluče pobiti što više ljudi prije no što i sebe liše života, s mitraljezom odluče prošetati upravo po takvim centrima, već pravi kafić kakvi su nekoć bili svi - s limenim šankom, štangom za nogu, konobaricom u borosanama u jednoj smjeni, a brkatim konobarom koji narudžbe ne pamti, već zapisuje u drugoj, te Franckovom kavom i vinjacima...

Upravo tamo sam, na vinjaku, sreo i ranije spomenutog gospodina u samtanom odijelu, ali često zna navratiti i Ćiro Blažević. Taj trener svih trenera, kako ga nazivaju svi oni koji imaju blage veze s nogometom, uvijek je, pa i prilikom obilaska NAMA-e u potrazi za bijelim šalom kakav je nosio šampionske ’82. godine, a koji se samo u „NAMA”-i može pronaći, i više no raspoložen za fotografiranje ili kraći razgovor o bilo čemu izuzev toga zašto Prosinečki, taj virtuoz s nogometnom loptom, 1998.g. protiv Francuske nije zaigrao od početka.

"Ma, pusti to, sine...", rekao bi Ćiro i unatoč zabrani pušenja u robnoj kući, pripalio novu cigaretu dok stara još uvijek nije ni izgorila...

„Pušio sam na klupi u polufinalu Svjetskog prvenstva...”, obrati se Ćiro konobarici u borosanama, te se šeretski nasmješi, ”mogu valjda i u narodnom magazinu u stečaju!”

---

Još jedan kafić u kojemu živi Zagreb kakav je nekad bio, a u kojemu se također okuplja zanimljivo društvo, nalazi se u Gajevoj ulici na broju 4 i zove se „Charlie”!

Samo zbog tog legendarnog ugostiteljskog objekta se, evo, na primjer, naš poznati karikaturist Štambuk, koji je 1963. upoznao jednu zanosnu Francuskinju, krenuo za njom, i na taj način postao prvi seksualni emigrant u Jugoslaviji, vratio u Zagreb. A Matvejević Predrag, akademik i najprevođeniji hrvatski pisac, u vrijeme kada su protiv njega vodili najveću hajku - samo zbog ambijenta tog njemu omiljenog kafića - ostaje u Zagrebu!

Prvu jutarnju kavu tu ispija i odvjetnik, te bivši sudac Vrhovnog suda RH, a za kojega, izmeđuostalog, slovi i da je bio najbolji student Pravnog fakulteta u povijesti, te da se bivši premijer Nikica Valentić, njegov tadašnji cimer, uz njega dosta uspješno šlepao za vrijeme studija...

„U istom kafiću najbolji student u povijesti i - najgori!“, pomislim svaki put kad vidim odraz nas dvojice u ogledalo iza šanka i, bez puno priče, potegnem jednu ljutu.

Eh, da, to me podsjetilo: i Vlado Šeks zna navratiti...

Iskreno govoreći, ne znam gdje bi se još na svijetu moglo naći ovoliko uglednika na pet, šest metara kvadratnih, kao što je to slučaj s "Charlijem"?! Eventualno u Parizu 20-ih godina prošlog stoljeća kada su na Montmartreu skupa pili Fitzgerald i Hemingway.

Ili, štajaznam, u Zagrebu iz nekih boljih vremena...

---

Naravno, čovjek kojeg nostalgija vodi u potragu za Zagrebom iz tog nekog romantiziranog doba, kao što sam ja, Miro Par, mogao bi otići i na neku utakmicu kluba iz Maksimirske 128, a koji svoju taktiku i stil, te brzinu igre, nije promijenio još od tog spomenutog povijesnog razdoblja za kojim tragam. Ili, mogao bi, na primjer, sjesti u jedan od neoznačenih taxi prijevoznika koji tabore na križanju Gajeve i Tesline, te platiti cijenu kao što su bile prije dolaska "Cammeo" taksija, ali taj Zagreb o kojemu ja govorim, i koji svakodnevno tražim, izuzev ovih rijetkih, u tekstu nabrojanih mjesta, najprije će pronaći u onim dobrim gradskim ljudima koji se u gradskom prijevozu ustanu starijem, koji kulturno stanu iza one linije koja označava zonu diskrecije u bankama ili na šalterima, onim finim, dobro odgojenim ljudima koji drže papirić u ruci sve do pojave prve kante za smeće i koji, a ti su mi najdraži, kažu "dobar dan" kad uđu u lift i "doviđenja" kad izađu.

Jer taj lijepi Zagreb koji svi volimo, i na koji je itekako moguće svakodnevno naići – to su ljudi!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 21:45