Kada je 1960. u Martinšćici započelo s radom brodogradilište Viktor Lenac, Centar za podvodna istraživanja preseljen je u Vilu Mohović u Kostreni. Vila je neko vrijeme poslije rata funkcionirala i kao rezidencija J. B. Tita. Po preseljenju u centru se osim istraživanja izvodila i obuka ronioca. Tada su tečajevi trajali mjesecima, za razliku od današnjih, koji u najboljem slučaju traju tjedan dana. Treba uzeti u obzir da oprema nije bila ni približno na nivou današnje.
Ronioci su sami morali izračunavati dekompresijske stopove po tablicama za vrijeme samog zarona. Nije bilo ronilačkih kompjutera, koji danas odrađuju takve stvari. Prsluci, odnosno BCD koji se pune zrakom nisu postojali, nego se plovnost regulirala udasima i količinom zraka u plućima. Regulatori, boce i odijela bili su najblaže rečeno primitivni, a sigurnost upitna. Centar se naravno mijenjao i pratio trendove.
Kontinuitet ronjenja na ovoj lokaciji neprekidno traje od tada pa do danas. Više od šezdeset godina. Diving centar Kostrena održava taj kontinuitet. Iako su zadnjih petnaestak godina vlasnice rusko-ukrajinskog porijekla Sonja i Irina Butkovskaia, svu brigu oko vođenja centra ima hrvatska ekipa, lokalni dečki. One čak i ne dolaze često u posjet, što govori koliko povjerenje imaju u svoje osoblje. Centar se u mnogočemu razlikuje od ostalih. Nalazi se uz samu šetnicu na Žurkovu.
Prostran je, ima privatni pristup moru i mali dok. U sklopu centra nalaze se restoran i lounge bar. Sobe i apartmani sastavni su dio vile i većinom ih koriste ronioci. Ukupni kapacitet je 47 ležajeva. Vanjski i unutarnji tuševi i garderobe, toalet, parking, kadice za pranje opreme, sve je u funkciji ronjenja. Stepenicama koje vode kroz tunel, ispod šetnice, dolazi se do mora. Ulazak je lagan (osim za juga) i pred vama je prostrani plato čija dubina varira od 5 do 10 metara. Što je idealno za izvođenje tečajeva, vježbi ili probnih zarona. Plato završava zidom koji se gotovo okomito spušta na 36 metara. Ispod postoji još nekoliko manjih grebenčića na pijesku.
DCK najčešće koriste inozemni i domaći klubovi za stručna usavršavanja i tečajeve, vikend gosti, a ima i onih koji dođu na tjedan dana. S obzirom na uvjete bilo bi tu i daleko više korisnika, ali centar nema svoje plovilo. To ga ograničava na home reef, koji je jedan od najljepših na kojima smo ronili, ali ipak samo jedan.
Dolaze i nezahtjevni individualni gosti koji provedu i više od tjedan dana, ali oni su ipak rijetkost. Druga manjkavost centra je jugo.
Koje na ovom potezu zna napraviti velike valove i potpuno onemogućiti ulazak u vodu. Bojan Jurman, voditelj centra objašnjava: „ Svjesni smo tih mana, ali imamo najljepši greben u urbanoj atmosferi. Imali smo prije mogućnost ronjenja s broda, ali to je bilo jako nepraktično. U neposrednoj blizini nema baš lokacija poput ove. Na udaljenije lokacije za lošeg vremena isto tako nije moguće otploviti. Sam ukrcaj ronioca trebao bi se obavljati u nekoj zaštićenoj lučici. To dodatno komplicira prijevoz opreme i ronioca. Sve zajedno, kada smo stavili na papir, ne bi bio veliki dobitak, ni za nas, ni za goste”.
Šteta, jer sve ostalo je posloženo za primjer.
