Trebala je to biti uobičajena akcija čišćenja podmorja Think green, dvadeset i treća po redu.
Kao i svaki put kada su u pitanju ovakve akcije, dan prije pregledani su tereni pod vodom i označena su područja na kojima je uočena veća količina otpada i smeća. Pregled lastovskog trajektnog pristaništa Ubli, uz pomoć podvodnog skutera, napravio je kolega Hrvoje Dragušica.
Izvijestio nas je sljedeće. Osim velike količine guma, sajli, akumulatora, postoji i nekakvo metalno nadgrađe. Na rivi se okupio odabrani tim za teški otpad: Dragi, Frf, Kike, Murina, a pridružio im se i Scuba skener Jutarnjeg lista. U pripremi je bio i kamion C.I.O.S-a s dizalicom, koji je zadužen za izvlačenje teških tereta na obalu.
Zaronili smo i krenuli prema tom "nadgrađu".
Dvadesetak metara od svjetionika naišli smo na hrpu metala.
Dubina od dvanaest do šesnaest metara bila je odlična za izvođenje radova, ali odmah nam je bilo jasno da tu nešto nije kako treba. Teške metalne ploče bile su naslagane poput lazanja i isprepletene metalnim cijevima. Područje je bilo dugačko dvadesetak, a široko šest metara. Visina te metalne hrpe iznosila je oko dva metra.
Puno je to metala za naših pet padobrana čiji je ukupni kapacitet maksimalno šest tona. Neke od ploča imale su okrugle brodske prozore, a ispod hrpe vidjele su se siluete brodskih uređaja. Na dubljem dijelu mogla se vidjeti i veća ploča s električnim osiguračima, a nalazila se tik uz dio rampe čamaca za spašavanje. Sve je sraslo u kompaktnu masu. Bilo je jasno da je na dnu već dulje vrijeme. Obilazili smo tu hrpu u čudu, a onda je Dragi primijetio nekoliko metara dugu metalnu cijev. Iz sedimenta je stršala cijev pod kutom od 30-40 stupnjeva, a debljina stijenke govorila nam je da to nikako ne može biti jarbol.
"Jel' to top? Promjera sto milimetara?" prolazilo nam je kroz glavu, i to je bio znak da moramo izroniti. Izašli smo na obalu na operativni dogovor. Odlučili smo da se ništa neće vaditi iz podmorja dok ne saznamo o čemu se točno radi.
Nitko od prisutnih mještana nije imao pojma što bi se moglo nalaziti na dnu ove uvale, tek je djelatnik Jadrolinijina trajekta dobacio kako bi to "mogla biti stara barkasa".
Nismo bili uvjereni u to objašnjenje. Pitanje se postavljalo samo od sebe: što radi top od 100 mm na brodici?
Zaključili smo da ćemo ponovno zaroniti, pokušati pomaknuti jednu ploču i vidjeti što se nalazi u prostoru s brodskim uređajima.
Pridružio nam se i podvodni fotograf Zuky. Dok smo snimali i fotografirali nalazište, Kike, Frf i Dragi postavili su padobrane, napunili su ih zrakom i pomakli tešku metalnu ploču. Polako sam ušao u omanji prostor, tek nekih pola metra. Više se jednostavno nije moglo. Ispred mene pokazao se strojni telegraf. To je onaj okrugli stroj s ručicama, koji s komandnog mosta prenosi zapovijedi u strojarnicu. Pomislio sam: kakva barkasa, ovo su ostaci velikog broda.
Nakon nekoliko fotografija uspio sam razaznati tri natpisa: indietro, avanti i stop. Bila je to konačna potvrda da se na dnu nalazi hrpa artefakata, koja se ne dira u ekološkim akcijama.
Nastavili smo sa svojim primarnim ciljem, izvlačenjem otpada, ali misli su nam bile uz misterioznu olupinu.
Dragi je kasnije izjavio: "Skoro mi je ispao regulator iz usta, kad sam vidio top kako viri iz pijeska. Ljudi, to je ozbiljan top od 100 mm, nekoliko metara duljine. Nije mi samo jasno gdje je brod. Ono što smo našli ne može biti sve."
Nakon završetka akcije nastavili smo se raspitivati, ali nitko, čak ni vlasnik ronilačkog centra, Goran Butajla nije imao saznanja o potopljenom brodu. A taj čovjek zaista zna puno o podmorju Lastovskog otočja. Nije bilo druge, nazvali smo vodećeg stručnjaka za olupine Jadrana, Danijela Frku. On je upravo izronio na obližnjem Visu. Tamo istražuje podmorje za nastavak svoje knjige "Blago Jadrana", o potonulim brodovima.
"Našli ste brod. Koja je lokacija? Ma di, pa tamo nema broda!? Kakav brod!?"
Pitanja su izlijetala rafalno. Kada priča o potonulim brodovima, Frka je poput malog djeteta. Uzbuđen i euforičan. Mogućnost da je pronađena nova olupina samo je to ponašanje potencirala. Strpljivo sam odgovarao na pitanja. Čak sam na svom ronilačkom garminu iščitao točnu lokaciju. I kada sam već pomislio da ni Frka neće pomoći, on je mirno rekao.
"Imam jednu ideju, moglo bi biti to. Daj mi malo vremena da provjerim neke stvari u arhivi. Javim ti se još večeras."
Već nakon petnaestak minuta nazvao je i rekao:
"Nema nikakve sumnje to je talijanski ratni brod Cosenz. Bila je dilema, jer postoje dvije moguće lokacije potapanja, ali vi ste ga našli, i to je to."
Još dok smo razgovarali, počela je stizati elektronička pošta s relevantnim informacijama, fotografijama, linkovima... Kada su olupine u pitanju, Frka je poprilično ekspeditivan.
A priča o brodu koje smo pronašli je ova:
Enrico Cosenz započeo je karijeru 13. lipnja 1919. kao razarač klase La Masa. Porinut je pod imenom Agostino Bertani. Brod od 645 tona i 72 metra duljine nosio je četiri topa od 100 mm i dva od 75 mm. Bio je opremljen s četiri torpedne cijevi. Kada je Gabriele D'Annunzio okupirao Rijeku, preuzeo je brod i preimenovao ga u Enrico Cosenz. Kolega Dragi je vjerojatno imao pravo. Ono je uistinu bila cijev topa 102/45, kojim se koristila talijanska mornarica. Bio je dio naoružanja razarača. Koristio se još i kao dio obalne artiljerije i protuavionski top.
Izgrađen je u Velikoj Britaniji i teži 4600 kg po komadu. Cosenzu je 1929. godine smanjena klasa u torpedni čamac, a početkom Drugog svjetskog rata postao je dio VII. eskadrile Torpediniere sa sjedištem u Brindisiju. Tijekom rata intenzivno se koristio kao pratnja konvoja. Nakon kapitulacije pružao je potporu za evakuaciji talijanskog vojnog i civilnog osoblja iz Dalmacije i Albanije.
Pod zapovjedništvom poručnika Giovannija Sorrentina, 25. rujna 1943., stigao je na Lastovo u pratnji parobroda Ulisse i Fanny Brunner. Iz njih se iskrcao teret, a u njih se ukrcalo tisuću talijanskih vojnika i civila kako bi ih odvezli u Bari. Cosenz je za to vrijeme bio na sidru.
Po isplovljavanju Ulysses se nespretnim manevrom zabio u torpedni čamac s lijeve strane, u visini krmene strojarnice. Sudar je otvorio prorez u trupu torpednog čamca kroz koji je morska voda počela nadirati, poplavivši krmenu strojarnicu.
Sorrentino je naredio Fanny Brunner da nastavi prema Italiji, a Ulysses da uzme u tegalj Cosenz i dovuče ga u Ubli. Nakon nekoliko sati prodor vode je zaustavljen. Krmeni motor bio i dalje poplavljen. Iako su bili privremeni, ti su radovi osigurali uzgon broda, koji se mogao vratiti u Italiju uz pomoć Ulyssesa.
Istovremeno je radi spašavanja iz Italije krenuo vojni tegljač Porto Fossone.
Kada je izgledalo da će se brod ipak spasiti, Luftwaffe je u više navrata bombardirao luku. U noći 26. rujna brod je pretrpio nekoliko teških njemačkih zračnih napada. Nije poznato da li su Nijemci mislili da je evakuacija završena, pa napali partizanske položaje na Lastovu ili su namjerno gađali talijanske postrojbe, ali napadi su se nastavili i sljedeću noć.
Ulysses, koji je poslan na sidro nije pretrpio nikakvu štetu. Cosenz se branio vlastitim naoružanjem sve dok nije nestalo streljiva. Pogođena su dva aviona tipa štuka, a potvrđen je i pad jednog od njih. Nijedna bomba nije izravno pogodila torpedni čamac, ali nekoliko ih je palo vrlo blizu i pritom nabijalo brod na obalu. Već oštećena oplata nije izdržala, voda je ponovno počela ulaziti u brod. Istovremeno buknulo je i nekoliko požara i Cosenzu više nije bilo spasa. Zapovjednik Sorrentino iskrcao je tada gotovo svu posadu i presjekao konope za privez. Olupina u plamenu otplutala je i potonula. Dvadesetogodišnji kormilar Elio Giordano bio je jedina žrtva njemačkih napada. Ostatak posade Cosenza ukrcao se na Ulysses, koji je 28. rujna u 14.30 sati stigao u Bari.
O mjestu i vremenu potonuća postoje dva različita zapisa. Ipak u jednom od njih spominje se da su dimnjaci i jarbol ostali iznad površine nakon potapanja. Takav scenarij odgovara dubini uvale na kojoj smo pronašli ostatke.
No nekoliko pitanja nas je mučilo?
Ako su pogonski strojevi bili neupotrebljivi logičnije je da su brodom isplutali tek nekoliko desetaka metara i potonuli nego da su se dovukli do otvorenog mora? Gdje je brod od sedamdeset metara, dimnjaci, topovi, sidra, vinčevi, motori? Zašto mještani nemaju nikakvu informaciju o tom brodu?
Jedina osoba koja je mogla baciti malo svjetla na ovu enigmu bio je dr. Antun Jurica, publicist i lastovski kroničar.
Liječnik u mirovini, koji će za koji mjesec napuniti sto godina života. Za vrijeme kapitulacije Italije bila mu je dvadeset i jedna godina, i bili smo uvjereni da se nečega sjeća.
Dočekao nas je vitalni i elokventni gospodin. Nije nam htio izravno odgovoriti na pitanje o potapanju talijanskog bojnog broda, iako je njegov zagonetni smiješak govorio da zna sve.
Kao pravi kroničar htio je staviti događaj u kontekst vremena.
Ispričao nam je kako su Talijani bili puno bolji od Austrijanaca. Kako su na otoku gradili ceste, škole, domove, kako su se služili mrkvom, a ne batinom da pridobiju stanovništvo. Tijekom talijanske okupacije otoka Lastova, priča nam, u uvali Ubli je 1931. godine osnovana tvornica sardina. Zatim je počelo plansko građenje industrijskog naselja, prvotno nazvanog San Pietro, u kojem su se počeli naseljavati talijanski ribari. Ubli su realizirani u sklopu Mussolinijeva projekta urbanizacije provincija.
Prije dolaska Talijana tamo nije bilo ničega. Taj dio, kako veli, bio je slijepo crijevo otoka. Starosjedioci ni nakon izgradnje naselja nisu bili česti gosti. Držali su se svojeg dijela.
"Ubli nije bilo mjesto stanovanja lokalnog stanovništva. Ti Poncezi (iz Ponze), doseljeni Talijani, bili su odvojeni od nas. Nije bilo interesa za prevelikim druženjem. Ubli su bili i ostali izvan ruke. Tamo je bila tvornica sardina, stambene kuće, crkva i ribarske barake za talijanske ribare. Živjeli su tamo neki drugi ljudi. Ribari iz okolice Napulja. Drugi jezik. Nijedan se nije ženio u Lastovu. Kasnije su Ponceze partizani opljačkali. Nisu smjeli ponijeti ništa. Ostavili su sve, i barke, ukrcali su ih u Zaklopatici na brod i prebacili u Italiju. U Ublima je bila i talijanska vojska. Nakon završetka rata došli su partizani, vojska, pa opet nismo odlazili tamo. Zato nemate ljudi koji mogu posvjedočiti o potapanju broda iz prve ruke."
- Znači ipak je tamo potopljen brod. Znate li koji je? - nestrpljivo smo upitali.
Dr. Jurica se ponovo nasmijao. Ali vidio je da izgaramo od želje i prešao na stvar.
"Lastovo je bila talijanska baza s radiostanicom koja je preko Palagruže komunicirala s Italijom. Tamo su se nakon kapitulacije koncentrirali vojnici koji su se povlačili s Balkana. Nijemci su vjerojatno prvenstveno napali radiostanicu. Moguće je da su Talijani s broda odgovorili na napad. Avioni su ga nakon toga potopili. Uvala je ostala blokirana. Tamo godinama nije mogao pristati brod. Vezivali su se na bovi i barkama prebacivali ljude na kopno. Tek kasnije brod je maknut, izvučen i sagrađena je riva. Sve to vrijeme glavna veza s kopnom bila je preko Zaklopatice. No, čekajte, sada ću vam nešto dati."
Dr. Jurica otišao je nakratko pa se, uz pomoć svog štapa, ubrzo vratio i donio nam jednu od svojih knjiga. Na koricama je pisalo "Lastovo, Stanovništvo u domovini i svijetu".
Polako je listao i stao na 58. stranici.
"Pročitajte ovo: '...tri su njemačka aviona, prelazeći preko Lastova, zasula bombama luku Ubli, potopila talijansku torpiljarku Cosenz, koja je bila privezana uz rivu, te osim pristaništa oštetila i ribarski pogon poduzeća Ampelea kao i crkvu Sv. Petra...'"
Bila je to konačna potvrda porijekla ostataka koje smo pronašli ispred trajektne luke. Sedamdesetmetarski brod uklonjen je s plovnog puta, ali neki njegovi ostaci još su tamo. Nakon točno 78 godina slučajno smo ih otkrili.
