Jedna je od najkompleksnijih životinja na svijetu. Koristi oruđe, gradi kuću, igra se. Može otvoriti teglu kako bi pobjegla. I još uvijek nas može iznenaditi svojim sposobnostima i inteligencijom. Hobotnice nemaju samo jedan mozak. Većina njihovih neurona ne nalazi se centralizirana u mozgu kao kod sisavaca. Oni su lokalizirani u mini mozgovima koji se nalaze u njihovim krakovima i pomažu kod osjeta dodira, reagiraju na kemikalije i na svjetlo. Umjesto samo jednog one ih imaju devet. Ova sposobnost pomaže im kod lova, u zapažanju okoline, također bržem i efektivnijem rješavanju zadataka. Njihov je mozak po veličini u usporedbi s tijelom prvi nakon sisavaca i ptica.
One znaju kako provaliti u vršu i ukrasti ulov, a pri tom same ne nastradati. Bijeg planiraju i prije ulaska u nju.
Hobotnica je poznata kao graditelj. Koristi oruđe i sakuplja kamenje i školjke kako bi ogradila ulaz u svoju rupu i suzila ga baš onoliko koliko je potrebno da može ući u nju, a da istovremeno oteža pristup neprijatelju. Povremeno ju se može vidjeti kako na svojim krakovima hoda poput čovjeka noseći školjku. To je čini ranjivom i izloženom, ali dovoljno je inteligentna da kratko riskira da bi dugoročno bila sigurnija. Iako živi svega par godina, to vrijeme provodi u udobnosti svog doma. Svojim prilagodljivim tijelom bez kostiju može ući i u najuži prostor.
Osim što je vješt skrivač, izuzetno se dobro transformira. Njihova je koža čudesna. Sposobna je u djeliću sekunde promijeniti boju i teksturu, pomoću velikih stanica koje se nalaze u njoj i sadrže pigmente raspoređene po čitavoj površini tijela. Sve vrste hobotnica su majstori mimikrije. U trenu se ona može pretvarati da je kamen, stopiti sa zelenim algama ili poprimiti boju i teksturu pijeska. Neke oponašaju otrovne životinje ili se kamufliraju kamenčićima i školjkama.
Imaju i plavu krv. Zbog proteina hemocijanina koji prenosi molekule kisika po njihovom tijelu i umjesto željeza sadrži bakar koji je efikasniji u hladnim morskim okruženjima. Također i tri srca. Dva mala koja obogaćuju krv kisikom i pumpaju je prema trećem, velikom koje je dalje šalje po tijelu.
Mi smo našu hobotnicu omeli pri ručku u Selcu. Dok je predano žvakala grancigulu pred ulazom u svoju kuću. Idealan motiv za fotografiju, pomislila sam. I tiho joj se prišuljala kamerom. Napravila sam nekoliko fotografija i baš kada sam htjela promijeniti poziciju za drugi kadar, jedan od krakova lagano je počeo ispitivati situaciju. Zatim i drugi. Odlično, ovo je postalo zanimljivo! Možda da snimim i video? Malo po malo, ovaj veliki osmokraki primjerak se očito zainteresirao za moje kućište, toliko da je obrok od kojeg ionako već nije ostalo ništa, završio negdje po strani. Pipci su se prilijepili za port i na njemu je krenula prava afro-brazilska capoeira. Elementi borilačkih vještina, igre, plesa.Sve u jednom. Što je više krakova sudjelovalo u borbi, to je i sve teže bilo zadržati kameru mirnom. Dok ga u jednom trenutku nije pokušala odvući u svoju rupu. Tu više nije bilo dileme, trebalo je ipak povući kućište k sebi, jer popravci i poliranje o kamen izgrebanog stakla nisu baš jeftini. Ovdje je prestala fotografska karijera ove hobotnice. Možda bi bila i talent, nikada nećemo saznati.
