„Livade posidonije su najvažniji priobalni ekosustav u Sredozemnom moru te rastu u područjima gdje je pritisak ljudskih aktivnosti izrazito velik. Sidrenje plovila u livadama posidonije znatno oštećuje mrežu položenih stabljika, koja tada postaje podložna razaranju valova. Osim toga, ugrožavaju je strane invazivne vrste (poput zelenih algi roda Caulerpa), onečišćenje otpadnim vodama, gradnja i nasipanje u more iznad njezinih livada, uzgajališta riba i školjkaša, marine i lučice te neki ribolovni alati.
Zbog važnosti livada ove morske cvjetnice te osjetljivosti i ugroženosti koja im prijeti, posidonija je u Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta Zakonom o zaštiti prirode, dok je na europskoj razini štiti Direktiva o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije”, piše na stranicama Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja.
Kako to izgleda u praksi, jednostavno je: bilo da ste u nacionalnom parku, parku prirode, lokaciji od posebne važnosti zbog svoje flore i faune ili na šljunčanoj plaži možete vidjeti nekontrolirana sidrenja. Nautičar nekog plovila baci sidro i čeka da se uhvati. Dok se ne uhvati on svojim plovilom povlači konop na kraju kojeg je obično teški lanac pričvršćen za sidro. Sidro se povlači po dnu i ore po posidoniji, gorgoniji, bilo čemu što mu se nađe na putu. Kada se napokon sidro zakači, lanac se vuče po dnu i kosi posidoniju ili nešto drugo. Ako pak kurent okrene, lanac kosi u drugom smjeru.
Ronioci vrlo često nakon zaustavljanja postave sidro na sigurnije mjesto, a po završetku ronjenja ga sklope i ono radi minimalnu štetu, ali opet radi. Ponekad sami centri postave blok za koji se veže bova i osigurava siguran vez. To vrlo često nije moguće napraviti samostalno i legalno, jer je lokacija u nacionalnom ili parku prirode. A ako to i nije slučaj potrebni papiri i investicija, najčešće prelaze mogućnosti samih centara. S olupinama je kudikamo lakše, bova se veže za samu olupinu i ne radi štetu, a ne treba ni posebnu dozvolu.
Sigurno bi bilo korisno da se na sve ronilačke top destinacije postave sigurni vezovi s bovama koji bi omogućavali da se tu vezuju brodovi za ronjenje. Takve bi bove mogle biti uniformirane sa ispravnim oznakama da se na tom području nalaze ronioci. Naime postoje različita tumačenja i ronilačkih zastavica. Uobičajena crveno bijelo crvena, koja je u upotrebi, ustvari je američka kombinacija. Bijelo plava alpha/alpha je međunarodno priznata. Oko značenja i neki lučki kapetani imaju različita tumačenja. Obije bi trebale označavati zabranu prilaska bovi ili brodu, koji ima istaknutu takvu zastavu ili oznaku. Odnosno smanjiti brzinu i povećati oprez u krugu od pedeset metara.
U stvarnosti to nije tako, razna plovila svakodnevno punom brzinom prolaze pokraj ronilačkih oznaka. Time ugrožavaju ronioce, koji se mogu nalaziti pod samom površinom, ali i svoju sigurnost. Vjerojatnost da propela broda probije bocu pod tlakom, koja može eksplodirati i uništiti sam brod, vrlo je izgledna. O posljedicama za ronioce nećemo ni govoriti. Čak i na projektu Scuba skener upoznali smo dva ronioca koji su imali bliske susrete s propelama plovila. Srećom prošli su manje tragično od mnogih drugih.
Uvijek se sjetim jedne priče kada je mađarski nautičar ugledao lijepu bovu. Ronilačku bovu, pravilno označenu oznakom za ronioce. Svidjela mu se i pokušao ju je izvući na svoj brod. Bilo je teško, valjda je pomislio da je dole vrša. Na drugom kraju konopa bio je ronilac, koji je odrađivao dekompresijski sigurnosni zastoj. To je vrijeme koje morate provesti na određenoj dubini da bi mogli izroniti bez posljedica. Nautičar je bio jako iznenađen svojim ulovom, a ronilac jako bijesan, jer mu je neuki nautičar ugrozio život. Ni domaći voditelji brodice ne mogu se pohvaliti poznavanjem pravila pa često prolaze iznad zone ronjenja, na kojoj su istaknute da su ljudi ispod površine.
Službene bove mogle bi imati razne senzore za mjerenje, čiji bi podaci meteorolozima, morskim biolozima i raznim znanstvenicima mogli osigurati mnoštvo korisnih podataka. Struje, visinu vala, kvalitetu mora... Postavljanje takvih vezova na životom bogatim lokacijama, osiguralo bi multilateralnu korist. Povećanu sigurnost ronioca i nautičara, sakupilo korisne podatke široj znanstvenoj zajednici i najbitnije očuvanje podvodnog svijeta, koji se svakodnevno devastira u većoj ili manjoj mjeri na relevantnim lokacijama.
