Murtersko podmorje nudi pregršt zapanjujućih zarona u moru kristalne vidljivosti, ali naša najveća želja bila je da, u okviru našeg Scuba skener posjeta Ronilačkom centru Tramonto, jedan od tih zarona bude „Štuka“. Ovaj njemački bombarder tipa Junkers Ju 87 izuzetan je pronalazak i prava rijetkost jer su sačuvana samo dva primjerka od ukupno 5709 proizvedenih u svijetu, a izložena su u Muzeju znanosti i industrije u Chicagu i Muzeju Kraljevskog zrakoplovstva u Londonu. Još dvije olupine su izvučene iz podmorja u Grčkoj i Francuskoj, ali su dosta uništene.
- Ova naša Štuka je u izuzetno dobrom stanju, najočuvanija od svih danas postojećih - rekao nam je Milan Colić, vlasnik Tramonta i voditelj ronjenja u svom brifingu prije samog urona. Ove obrušavajuće bombardere proizvodio je njemački proizvođač Junkers Aircraft Factory Ag u različitim tipovima od 1937. do 1944. godine a najveći broj ovih zrakoplova nalazio se u sastavu tadašnjeg Njemačkog ratnog zrakoplovstva, ali početkom Drugog svjetskog rata i talijanskog, te su ih i oni koristili za svoje zračne napade.
Prije nego što su Saveznici stekli zračnu nadmoć, Junkers Ju 87 Štuka bila je najuspješnija borbena jedinica Drugog svjetskog rata, iako je imala ozbiljan nedostatak - bila je spora, a time i lako dostupna u zračnim bitkama. Ove bombardere je njemački Luftwaffe koristio kao vrlo precizno oružje, a tijekom rata ih je dodatno unaprjeđivao i poboljšavao im domet i borbene performanse. U to vrijeme ovaj je zrakoplov postao teror, kako za civile, tako i za vojsku pogotovo kada bi prije ispuštanja bombi uključio svoje strašne Jerihonske trube koje su postale propagandni simbol njemačkog ratnog zrakoplovstva i imale su cilj izazivanja straha i užasa kod ljudi u ciljanim područjima. Ove su sirene pokretali mali propeleri na stajnom trapu za vrijeme brzih i strmih letova.
Već sama činjenica da baš u našem pomorju leži ovakav vrijedni segment ne tako davne prošlosti, čini ovu lokaciju zanimljivom gostima i ona je jedna od najtraženijih u ronilačkom centru.
Damir i ja smo pripremali svoje kamere, a ostatak ekipe lagano je navlačio svoja ronilačka odijela. Odlično raspoložena Njemica Petra u društvu prijateljice Kristine također je uzbuđeno iščekivala ronjenje iako je na ovoj lokaciji bila već nekoliko puta. „Koliko god puta dođeš ovdje, uvijek se nešto novo može vidjeti“. Rekla nam je i da njena obitelj u Tisno dolazi od šezdesetih godina pa se ovdje osjeća kao kod kuće, a u Tramontu je također stalni i rado viđen gost.
Milan nam je na brifingu ukratko ispričao i nešto o samom događaju koji je prethodio rušenju i potonuću aviona. U travnju 1941. godine Sile Osovine su bombardirale i našu obalu. Prema dostupnim podacima hrvatskih i talijanskih povjesničara, u ovom su napadu sudjelovala tri aviona JU 87R-2 obrušavajućih bombardera gađajući motorne torpiljarke Druge torpedne divizije Jugoslavenske mornarice koje su se nalazile južno od Žirja.
Još četiri Štuke u isto vrijeme su napadale brod hidroaviona Zmaj u šibenskoj luci. Dvije Štuke kod Žirja su pogođene u napadu, od kojih je jedna prinudno sletjela na području Šibenika, a druga je pokušala sletjeti na morsku površinu pokraj južne obale Žirja. Treća Štuka neko je vrijeme kružila oko nje pokušavajući pomoći, no ipak je zbog nedostatka goriva morala sletjeti u okolici Zadra.
Prema riječima našeg podvodnog istraživača i povjesničara Danijela Frke, posada koja je pokušala sa svojom Štukom sletjeti na more nije imala sreće. Piloti Carlo Bongiovanni i Alberto Boscolo svojim su avionom pri prevelikoj brzini „zakvačili“ morsku površinu te se on trenutno prevrnuo na leđa, motor se otkinuo kao i cijeli prednji dio aviona te je došlo do jakog udarca pilotske kabine u površinu mora. Iako je uspjela otvoriti poklopce kabine prije prinudnog slijetanja, posada po svoj prilici nije preživjela. Nakon toga prevrnuti avion je maestralom plutao do sadašnje pozicije, a pri potapanju se ispravio.
Naš brod usidrio se na bovu vezanu za stijenu koja se nalazi na dubini od 30 metara u blizini samog aviona. Zaron je prilično jednostavan, ali zbog dubine je ipak rezerviran samo za napredne ronioce. Damir i ja smo ponovno imali malu prednost zbog kamera i skočili smo prvi. Pri spuštanju niz uže, već nakon desetak metara dubine, ugledali smo čitav avion koji je ležao u pijesku, na dubini od 28 metara, okružen posidonijom. U morskom plavetnilu činio se pomalo nestvaran, potpuna suprotnost onom glasnom opakom bombarderu koji je ovdje stigao da bi sijao strah i smrt.
Štuka ovog tipa mogla je ponijeti i do 500 kg bombi, osim ako taj kapacitet nije bio smanjen zbog dodatnih spremnika za gorivo, kao u ovom slučaju, jer su operacije u Sredozemlju zahtijevale duže letove. 12-cilindarski motor od 950 konja nalazi se u neposrednoj blizini same olupine, pa iako je pronađen već nekoliko godina ranije na udaljenosti od 700 metara, kasnije je donesen nešto bliže kako bi se zajedno s čitavom olupinom mogao obići u jednom uronu. Mi smo sa zanimanjem obišli trup kojemu nedostaje jedino prednji dio, te krila koja su gotovo neoštećena i imala su izgled nalik na galeba u letu, blago savijena prema gore. S njihove donje strane vide se i zračne kočnice i nosači za dodatne spremnike goriva ili bombe.
Štuka bila opremljena s dvije fiksne strojnice u krilima i jednom pomičnom u stražnjoj kabini, ali ova pomična tipa MG15 je nakon pregleda stručnjaka uklonjena i pohranjena s još nekim dijelovima koji se mogu lako skinuti, kako ne bi nedopušteno postala dijelom nečije kolekcije. Vrlo često se ovakvi manji dijelovi olupina odnose i zbog toga je ronjenje na takvim lokacijama dozvoljeno samo uz koncesiju i obavezno prisustvo voditelja ronjenja centra koji ju ima. Ova je olupina isprva bila zatvorena za javnost, a tek 2015. dopušteno je ronjenje na bombarderu. Iako je bilo govora o njegovom vađenju iz mora, zbog kompleksnosti ovog postupka, ti su planovi napušteni. Ipak, olupina je proglašena kulturnom baštinom i nalazi se na popisu spomenika kulture.
