Uvijek se dobro vratiti prijateljima, a u ronjenju prijateljstva stvarate lako. Svi „ljudi žabe” dijele istu strast. Netaknuta priroda ispod vode. Kada je ronioc i podvodni fotograf, izbornik BiH nacionalne vrste, sudac na brojnim natjecanjima, inovator, onda tema ima i više nego dovoljno.
Kada smo se dogovarali za scuba skener, Branislav Danevski, rekao je: „Ma samo dođite. Bit će nam drago, ali znaš, ja sam se povukao i sve prepustio djeci. Oni sad vode centar, ja s tim nemam puno.” U tim pregovorima dogovorili smo da svakako ronimo u nacionalnom parku Brijuni. Diving Pula ima koncesiju na takve zarone.
Onaj isti Dane koji je rekao da se povukao, napunio nam je boce, odvezao brodicom na poziciju i vodio grupu. Toliko o povlačenju, ne da se on iz mora. Možda na mlađima svijet ostaje, ali i Dane opstaje. Na prvu poziciju Penedu došli smo nakon pedesetak minuta vožnje. Nije bilo previše valova, ali jedan austrijski želudac nije izdržao. Pokušavao je Dane loviti valove i usporavati, ali bez previše uspjeha. Mlada Austrijanka je nakon korona krize prvi puta na moru. Kaže da će sve biti u redu za dan dva kad se navikne. Kada su joj predložili da preskoči zaron, samo je odgovorila: „Predugo to čekam, već mi je bolje, ništa ne brinite.”
Brijuni nadaleko poznati po svojoj ljepoti smješteni zapadno od Pule, dugo su bili zabranjeno područje. Vezali smo se ispred svjetionika. Izgrađen je 1877. godine na najjužnijem rtu otoka Veli Brijun, jednom od četrnaest brijunskih otoka. Uz razvedenu obalu, raznovrstan podvodni svijet s atraktivnom florom i faunom krije i brojne zaštićene vrste. Podmorje Nacionalnog parka Brijuni bogato je velikom ribom. Pritom ne mislimo na velike vrste, nego na kapitalce tabinja, zubaca, škarpine.
Ovo područje je zaštićeno i ne smije se ribariti. Ne možemo reći da nam je riba dolazila do maske, ali ta distanca koju je održavala bila je manja nego na drugim mjestima. Greben stepenasto pada do dubine od tridesetak metara. Bogat je velikim grotama ispod kojih se nalaze šupljine pogodne za skrivanje riba. Utjecaj juga još je bio vidljiv pa prozirnost mora nije bila najbolja. Ovdje obitava i poveće jato kavala. Mi ih nažalost nismo uspjeli vidjeti. Šteta, jer kavala je atraktivna riba živih pokreta, naročito kada se kreće u jatu. Voli igre skrivača, gdje cijela skupina odjednom nestane u rupama, a trenutak kasnije izađe još brojnija. U svakom slučaju i bez kavala lokacija koju vrijedi odroniti. Osim toga roniti u nacionalnom parku nikada nije loš izbor.
Drugi zaron radimo uz otočić Sv. Jerolim. To je omiljeno dnevno izletište i kupalište stanovnika Pule i okolnih mjesta.
Sveti Jerolim otvoren je za posjetitelje te je uz njega moguće pristati svojim plovilom. Nekad je na otočiću postojao samostan i crkvica Sv. Jerolima, a uništena je eksploatacijom kamena. Otok svoj današnji izgled može „zahvaliti” upravo toj eksploataciji. Juraj Dalmatinac je za portal i stubište crkve s. Francesco alle Scale u Anconi koristio uravo kamen s Jerolima. Isto su napravili i neimari dvorca Miramare u Trstu, a kasnije se koristio za Bečku: državnu operu, Gradsku vijećnicu, palaču Ludwiga Viktora...
Zbog bogatoga podvodnog svijeta, Sveti je Jerolim i popularna ronilačka lokacija, ali kao i na ostalim brijunskim otocima samo uz ovlaštenog voditelja. Iako i ovdje nailazimo na prijateljsku ribu, ovo je ipak makro destinacija. Pužići i sitniji organizmi dominiraju podmorjem. Pužić bijelog tijela i florescentno obojenih vrhova Cratene pelegrine trenutno je najbrojnija. Na stabalcima poput grozdova vise i po sedam osam primjeraka ovog atraktivnog puža. Nailazimo i na dalmatinere. Rakovi samci polako vuku svoje predimenzionirane kućice, dok se drugi račići panično povlače ispod kamena u svoj rupe. Ima naravno i sitne ribe poput glavoča, babica, pjevčića... Makro destinacije su obično opušteni zaroni. Na njima možete preroniti stotine metara i ne vidjeti ništa ili roniti u deset kvadratnih metara cijeli zaron i vidjeti sve.
Lebdite iznad dna i polako usredotočenim pogledom tražite sitne organizme. Svaki koji pronadjete stvara novo zadovoljstvo, jer ste zavirili u potpuno novu dimenziju „macro svijeta”. Ja sam se zaigrao s pužićem felimare orsini. Taj tek centimetar velik stražnjoškržnjak puzao je preko neobičnih oblika Paunovog repa (lat. Padina pavonica). Ivana je otišla nešto dalje ostavivši me zasljepljenog i fokusiranog na plavog pužića. Isplatilo joj se, na pet metara ispod broda, našla je morskog konjića. Žutog. Naš prvi morski konjić na Scuba skeneru. Gotovo svi centri spominju da imaju konjića na nekoj od svojih lokacija, ali ovo je prvi kojeg su naše kamere zabilježile. Po povratku u centar ekipa s broda nas je malo zavidno gledala dok smo spominjali orsinija i konjića, ali ne sumnjajte i oni su vidjeli neke stvari koje mi nismo. Takve su makro destinacije, one svakome ponude nešto, ali treba se malo i potruditi.
Jarbol, olupina bez olupine, potonuli brod bez broda. Tako bi bilo najlakše opisati ovu lokaciju. Navodno je kapetan broda pokušao nasukati brod na otočić i tako ga spasiti, ali tik nekoliko metara prije plićine brod je zaronio. Pri potonuću jarbol je ušao u procijep na podvodnom zidu i ostao tako zaglavljen. Navodno su ostaci broda kasnije izvađeni, a jarbol je ostao kao kuriozitet zabijen u zid na 25 metara dubine. Nekoliko metara niže nalaze se još neki ostaci i dio jarbola na pješčanom dnu. Grupa s kojom smo ronili ima kategoriju koja dozvoljava dubine od maksimalno 18-20 metara.
Jagoda Danevski je odvela grupu do njihove maksimalne dubine, a mi smo zaronili do ostataka fantomske olupine. Pozicija se nalazi samo desetak minuta vožnje od centra. Draž ove pozicije je zid koji se spušta do 28 m dubine. Zid je okomit, ali s izraženim rupama i procjepima koje skrivaju razne vrste života. Pri povratku nailazi se na pećinu na dubini od 9 m u koju se može ući. Osim brojnih jata ribe zid nudi raznobojne spužve, mahovnjake, meke koralje, žarnjake i puževe golaće. Pozicija koja je pogodna za široke panorame, ali i sitne stvari.
