To je zbilja veliki peh - da motorom proputuješ gotovo 10 tisuća kilometara, obiđeš Kavkaz, preživiš kalašnjikov uperen u glavu, a onda ti se kvar dogodi na povratku kući, taman nakon što uđeš u Europsku uniju. No dobro - ako se već moralo dogoditi, za Marka Gregovića bolje je bilo da do defekta dođe u Bugarskoj nego u Nagorno Karabakhu, teritoriju na Kavkazu oko kojeg se i danas spore Armenci i Azerbajdžanci koji ima status neke čudne, autonomne državice.
Malo prtljage
Ti su mu se nepoznati krajolici otvorili nakon što se s pet tisuća dolara u džepu motorom zaputio na proputovanje Kavkazom, u skromni koferčić spremio samo tri majice i tri para hlača, zapisao imena svih svojih CouchSurfing domaćina te se privremeno oprostio s prijateljima kako bi neke nove stekao u bespućima Turske, Armenije, Gruzije i brojnih drugih dalekih lokacija.
Gregović je novac za tu avanturu skupljao putem crowdfunding kampanje, modela grupnog financiranja u kojem nepoznati znatiželjnici vlastitim novcem financiraju zanimljive projekte, a kako je u samo pet dana uz pomoć Jutarnjeg prikupio više novca nego što je planirao, put koji je inicijalno trebao završiti u Gruziji, produljio je do Armenije pa se okrenuo nazad i nešto drukčijom putanjom počeo povratak u Hrvatsku.
Spavao kod lokalaca
Tih pet tisuća dolara koje je prikupio od obitelji, prijatelja i stranaca malo su ga i obvezali: Gregović je na putovanju vodio blog i redovito uz pomoć snimki i fotografija izvještavao o avanturama i novim poznanstvima, a zapisima je nakrcao čak sedam sim-kartica koje svjedoče o bombardiranim turskim autocestama, gruzijskom vinu, armenskim makadamima i jednom pokvarenom motoru koji ga je dobro služio sve do Plovdiva.
Na ideju za malo dulje putovanje došao je dok je bio u Makedoniji, no kako je tako dug put podrazumijevao i nešto više novca, ne samo za putovanje, nego i za manji popravak motora - svoju je avanturu ponudio na financiranje jednako znatiželjnim osobenjacima, a mnogi su mu umjesto novca na putu osigurali smještaj i dobre lokalne vodiče.
- Prošao sam sve skupa 11 zemalja, a da nisam noćio niti u jednom hotelu. Ne volim ih, daju bezlično, neintimno iskustvo, za razliku od CouchSurfinga, gdje te lokalci ugoste u svojem vlastitom domu i odmah savjetuju što bi u tako kratkom vremenu trebalo posjetiti. Doista nisam stizao za svaki grad u kojem sam boravio iščitavati Lonely planet i tražiti pisane preporuke. Dnevno sam putovao 500-tinjak kilometara i na tako aktivnom putovanju prilično ti je važno da u kratkom vremenu stekneš neko autentično iskustvo - pojašnjava mi Marko koji se na putu, s obzirom na to da ga manje zanimaju priroda i krajolici, uglavnom hranio pričama lokalaca koje svjedoče o aktualnim geopolitičkim i društvenim zbivanjima.
- Kavkaz je zapravo jedan veliki Balkan na kojemu svatko svakoga mrzi, a nakon nekog vremena te ti priče postanu smiješne jer brzo uvidiš kako je slično i kod tebe doma i kako su ljudi zapravo svuda isti. Posebno se sve to osjeti u Turskoj, u kojoj se trenutačno ratovi vode na tri fronta - protiv Kurda, ISIL-a i turskih pobunjenika, ali i u Armeniji koja je također zahvaćena ratom - prepričava mi Gregović, inače osnivač društveno angažirane platforme Brodoto.
Ova posljednja, objašnjava mi, pokazala se najljepšom za duge vožnje motorom jer ima raznolike i zanimljive ceste, za razliku od Turske koja je gotovo u cijelosti prekrivena autocestom, što je za vožnju motorom prilično dosadno.
S druge strane, Turska se zato pokazala najzanimljivijom zbog napetih društvenih odnosa, a dok se motorom probijao prema istoku zemlje, zaustavila ga je turska policija te, ne vjerujući da je turist zalutao na motoru, uperila mu kalašnjikov u glavu kako bi provjerili ne ide li se Gregović možda pridružiti Kurdima.
- Nije to baš bilo najugodnije, ali uspio sam im nekako objasniti da doista jesam turist pa su me pustili. Usprkos svemu, Turska je prilično uređena zemlja i zapravo sam se u njoj osjećao siguran, čak i kad sam morao odustati od posjeta Cizri jer je u njoj za vrijeme mojeg boravka u zemlji eksplodirala bomba - objašnjava mi dodajući da se, usprkos svemu, ne boji terorističkih napada niti bi zbog prijetnji odustao od daljnjih putovanja motorom.
Nije za strašljivce
- To je divno iskustvo, motor ti daje slobodu kakvu nemaš u automobilu, a ako imaš i suputnika, onda to može biti intimno iskustvo. Istina, često trebaš stajati jer te nakon dva sata vožnje počnu boljeti leđa, ali to je opet prilika za neka nova poznanstva pa je takvo putovanje oslobađajuće - priznaje mi.
Ono zahtijeva i spretnost u pakiranju jer motor ne trpi puno prtljage, a onaj tko se na ovakvo putovanje zaputi, treba poštivati bonton koji pretpostavlja da ćeš se s drugim kolegom motoristom obavezno pozdraviti, razmijeniti koju riječ i dati kakav savjet ako uzmogneš.
Nije za svakoga, posebno ne za strašljivce.
Ali takvi teško da će autom do Nagorno Karabakha.