Povijest i sadašnjost kao da, oči u oči, bulje jedna u drugu u Litvi zadnjih mjeseci. Kaunas, drugi po veličini litavski grad, ove je godine europska prijestolnica kulture (EPK). Kad su pripremali programe za EPK 2022. teško da je itko od kuratora i selektora mislio da će, primjerice, izložba "1972. – Probijanje kroz zidove" koja govori o 50-toj godišnjici kaunaškog proljeća i otpora sovjetskom režimu ovdje tako surovo korespondirati sa sadašnjošću.
Jer, Putin je Litvi u lipnju uputio otvorene prijetnje. Litvanska je granica s ruskom kalinjingradskom oblasti jedna od bitnih točaka provođenja sankcija nad Rusijom, a Litavci stoje čvrsto uz Ukrajinu, odlučni dapače da te sankcije budu i šire i vrlo strogo provođene.
Točno je pedeset godina od kada se u znak otpora protiv sovjetskog režima u Kaunasu samozapalio Romas Kalanta, danas litavski heroj, čovjek kojega su nekadašnje vlasti pokušale posthumno prikazati kao umobolnog nesretnika kojega je bolest odvela u suicid.
Kalanta, litavski Jan Palach, imao je svega devetnaest kad je tog 14. svibnja 1972. na sebe izlio tri litre benzina. Samozapalio se na pločniku, u Aleji Slobode (Laisves Aleja), najdužoj pješačkoj ulici u Istočnoj Europi.
Nije dočekao da tog proljeća zamirišu lipe, drvored duži od kilometar i pol po kojem je Aleja Slobode nadaleko poznata. Ubio se nedaleko zgrade gradske vlasti, vičući "Sloboda Litvi!".
Sovjetske su vlasti naredile obitelji da se sahrana održi dva sata prije no što je bilo predviđeno, time su pokušali izbjeći masovno okupljanje ljudi na Kalantinom sprovodu.
Pokazalo se to nemuštom strategijom koja je izazvala dodatni kontraefekt, ljudi su se počeli spontano okupljati, nastao je, smrću Kalante direktno potaknut, antisovjetski prosvjed na ulicama usmjeren protiv Moskve i okupacije, tutnjao je dva dana, ugašen nasilnom intervencijom policijskog aparata režima. Privedeno je više od 4000 ljudi, sedmoro osuđeno na tri godine zatvora zbog, kako je to režim nazvao, "huliganizma". Na stotine ih je nakon tih događaja bilo izbačeno s posla i iz škola, u dokumentima tadašnje državne sigurnosti zabilježeno je da se još trinaestoro ljudi samozapalilo sljedećih mjeseci.
Kalanta je, kao i mnogi slobodnomisleći ljudi, imao "kompliciranu" biografiju. Sin je radničke obitelji, oca komuniste, veterana Drugog svjetskog rata, i majke katolkinje koja je djecu odgajala u vjeri u kršćanski nauk. Volio je književnost, poeziju, svirao gitaru, privlačio ga je hipi pokret koji se tad širio među dijelom mladih Litavaca.
U zadnjem razredu srednje škole otvoreno je na satu povijesti kritizirao marksizam, družio se s katoličkom mladeži. Isključen je iz komunističke omladine, nije završio zadnji razred. Uputili su ga u večernju školu, a on se zaposlio u lokalnoj tvornici.
Mjesec dana nakon što se ubio, u lipnju 1972. sovjetske su vlasti objavile da je mladić bio mentalno bolestan. U svom manipulativnom obračunu s pokojnim oponentom režima "vratili" su mu i članstvo u organizaciji komunističke omladine.
Proći će desetljeća, pred sunovrat SSSR-a, 1989. uspostavili su komisiju liječnika koja je retroaktivno zaključila da je Kalanta bio psihički zdrav čovjek.
U njegovim dnevničkim zapisima stoji: "Ne krivite nikoga za moju smrt. Znao sam da ću to morati učiniti prije ili kasnije. Mrzim socijalistički režim. Zašto bih nastavio živjeti? Da me ubije ovaj režim? Radije ću to učiniti sam … ovdje nikada neće biti slobode.". Defetistički piše mladić čija je smrt u Litvi pokrenula val borbe za slobodu kojoj se on više nije nadao.
Prvih deset godina sovjetske vlasti nisu dopustile ni da mu grob bude obilježen.
1990-ih o Kalanti je objavljeno nekoliko knjiga, snimljen je i dokumentarni film. 2000-te je posthumno odlikovan, a 2002., točno na dan kad se prije 30 godina samozapalio, na Aleji Slobode postavljen mu je spomenik.
Odnos prema Kalanti, ta postupna rehabilitacija, ponešto govori i o dinamici litavske borbe za samostalnost, a potom i za nacionalno osvještavanje.
Kroz izložbu "1972. – Probijanje kroz zidove" me vodi Mažvydas Maziliauskas. Dvadeset mu je godina, student je kulturalnih studija, u Kaunas je studija radi preselio prije dvije godine iz Marijampola, najvećeg litvanskog grada u blizini granice s kalinjingradskom oblasti. Njegov je Marijampol svega sedamdeset kilometara udaljen od ruskog Kalinjingrada.
Unatoč tome, Mažvydas Maziliauskas nikada nije bio u Rusiji.
Ruski ne govori, imao je priliku učiti, ali radnije se odlučio za njemački. "Nikad nisam bio u Kalinjingradu, ali ni ne zanima me previše. Više me zanimaju zemlje Europske unije i SAD.", sklanja pogled zelenih očiju u koje lupa poslijepodnevno sunce. Nadomak Baltika ovog je ljeta vruće kao na Mediteranu, samo puno vlažnije. Ovdje kažu da ne pamte ovako iznurujuće toplo ljeto.
Maziliauskas je za Romasa Kalantu prvi put čuo u petom razredu, na satu povijesti, govori mi dok stojimo u debelom hladu lipe nedaleko mjesta gdje se Kalanta samozapalio, tamo gdje mu je danas zanimljivo napravljeni spomenik.
Ovdje ljudi posljednjih šest mjeseci, od 24. veljače, otkako je Rusija napala Ukrajinu, bitno drugačije dišu. "Prvih dana rata je bilo strašno. Roditelji su me nazvali i rekli da u svakom trenutku moram uza sebe imati osobne dokumente, da moram biti spreman preći granicu ako Rusija napadne Litvu. Nismo do zadnjeg časa vjerovali ni da će napasti Ukrajinu, prvih dana smo bili posve osupnuti."
Taj četvrtak, 24. veljače, student Maziliauskas probudio se i sjeo za kompjutor, odmah se uključio na online sat engleskog jezika.
Nemalo se iznenadio kad je na ekranu vidio da profesorica plače, nije shvaćao čemu te suze dok mu na mobitel nije stigla poruka i video bombardiranja Kijeva.
Maziliauskas se voli Kaunasom voziti biciklom, često mu se dogodi da se zagleda u neku od brojnih ovdašnjih modernističkih zgrada. Uživa promatrati arhitekturu nekadašnje litavske prijestolnice.
Kaunas danas ima 300 000 stanovnika. Kratko je vrijeme, od 1919. do 1940. bio litavska prijestolnica novoosnovane Republike Litve. Potom je uslijedio rat, sovjetska okupacija, Vilnius je postao glavni grad.
No, do 1991. centar intelektualne misli u Litvi bio je Kaunas, a ne Vilnius. Vilnius je neko vrijeme bio provincijski grad, potom su ga zauzeli Rusi, 1990-ih se vratio u ruke Litvanaca.
Nakon 2. svjetskog rata Vilnius je bio rusko-poljsko-litavski grad. Sve do 1990-te. Kaunas je, naprotiv, imao vrlo snažan litavski identitet, centar nacionalne misli bio je u Kaunasu.
Zato se i otpor 1972. dogodio u Kaunasu.
Nakon 1991. mnogi su Litvanci preseli u Vilnius, veći grad, veće tržište.
Neka vrsta rivaliteta između Vilniusa i Kaunasa, dva najveća grada u državi, kakva se dade naći i u drugim zemljama svijeta, i ovdje se osjeća. U Kaunasu je rođen, ovdje je važan pečat ostavio, osnivač neoavangardnog Fluxusa, George Maciunas.
Izložba "1972. – Probijanje kroz zidove" koja govori o Kalanti, ali i životu u toj baltičkoj zemlji u sovjetsko doba, postavljena je u jednoj od najpoznatijih modernističkih zgrada grada kojem modernizam daje prepoznatljivo lice. U zgradi u kojoj su postavili izložbu nekad bio poštanski ured. Organizacija Kaunas 2022., europske prijestolnice kulture, dobila je pravo na privremen upotrebu tog zanimljiva modernističkog zdana.
No po skorom zatvaranju velike izložbe o 50-godišnjici sovjetske okupacije i borbi protiv iste, ta zgrada, bitna adresa ovdašnjeg modernizma, koja godinama zjapi prazna i vapi za restauracijom, ponovo će biti zatvorena. Plan za obnovu nije poznat.
Hodamo između eksponata, pod nogama škripe rašivene daske starog parketa. Makar su treći i četvrti kat ponešto uređeni na potrebe EPK, na zidovima mjestimice otpada žbuka, probija vlaga.
Priča o Kalanti samo je jedan dio izložbe koja naširoko govori o životu u Litvi Sovjetskog Saveza – prati svakodnevicu, pokazuje kako su se ljudi odijevali, što su (potajno) slušali, koju proskribiranu glazbu, kako su kazalište i slikari javno i kodirano slali poruke otpora režimu.
Među pločama koje su tad krišom unošene u zemlju, a danas izložene u Kaunasu, ugledam i LP Bijelog dugmeta, na omotnici "Što bi dao da si na mom mjestu" je Bebekov potpis iz 18. kolovoza 1978.
Tamo je fotografija tamošnje diskoteke, otvorene 1970-ih pa naprasno zatvorene jer je netko pustio zapadnjački rock.
Pažnju mi privuče ulje na kojem umjetnik prikazuje kožne gležnjače, u gornjem uglu platna nalijepio je i deklaraciju proizvođača, stoji da su cipele napravljene u travničkom Borcu, ispod piše Centrotextil Beograd, Made in Yugoslavia. "Te cipele su mu dugo trajale, bile su kvalitetne, zato ih je i ovjekovječio.", komentira mladi Litavac. Razgovor, na spomen Travnika, predvidljivo skreće na Ivu Andrića.
Da je tu gdje stojimo, gdje su izložena ulja od kojih je većina za bivšeg režima bila proskribirana, pa i gležnjače iz travničkog Borca, nekad bila pošta svjedoče golemi, u pod ušarafljene strojevi za sortiranje pisama. Ovih su mjeseci neobična scenografija izložbe s kojom zapravo nemaju nikakve veze.
U jako lijepoj i jednako toliko oronuloj modernističkoj zgradi spomenuti su, zabetonirani strojevi, tvrdokoran relikt jednog ne samo politički drugačijeg već i tehnološkog posve različita doba.
U Kaunasu, u sklopu ovogodišnje Europske prijestolnice kulture, izlažu Yoko Ono, Marina Abramović, Južnoafrikanac William Kentridge…
