Dan prvi. Jutro je osvanulo oblačno, kao i svih dosadašnjih dana, ali u Union Glacieru se osjećalo uzbuđenje. Od ranog jutra svi su se nešto vrzmali, pakirali, hodali malo bržim korakom i čekali. Je li danas taj dan?
Malo sam spavao jer sam radio do pola četiri. Iako sam u Union Glacieru ostao 2-3 dana dulje od predviđenog, to nije značilo da nemam što raditi. Do zadnjeg sam trenutka dovršavao stvari s popisa. Ponajviše se to ticalo pakiranja i posljednje provjere opreme i snimanja. Posljednjih dana sam u kampu i oko njega snimio materijal i za medije i za nas. Dio ćete vidjeti tijekom ekspedicije, a dio čeka predavanje i knjigu. Uoči ručka dogodilo mi se nešto što mi se ne događa često. Prekrižio sam sve stavke s popisa. Moji popisi su beskrajni - kako rješavam stare zadatke, tako dodajem nove, i nikad ne dolazim do kraja. Do danas. Prekrižio sam posljednju stvar i shvatio: To je to. Sljedećih 50-ak dana živjet ću bez popisa.
Stotinu kilograma
Za vrijeme ručka do mene je došao koordinator letova i rekao da ja idem prvi, jer se razvedrava sa strane na koju idem. Dao mi je jedan sat da srušim šator i spakiram se. Odnio sam sve na vaganje. Samo otkako sam došao u Union Glacier, reducirao sam desetak kilograma, ali i dalje su mi sanjke preteške. Teže točno 135 kilograma, a još je 11 kilograma na meni (skije, odjeća, itd…). Izvagao sam se i shvatio da sam se posljednji mjesec udebljao čak pet kilograma i prvi put u životu prešao stotku. Nisam namjeravao nabaciti zalihe za put, ali organizam valjda osjeća u što se upušta, pa se pripremio. Ili mi je to samo izgovor. Ali super je što se ne osjećam tromiji, nego snažniji. Sto kila mi se čini super za start. Vidjet ćemo koliko će biti kad se vratim.
Taman sam i to završio kad je na zvučniku u blagovaonici počela svirati pjesma koja me prati već mjesecima: Dido “Hunter”. Sjeo sam, zaklopio oči i duboko udahnuo. Shvatio sam da sam sada baš sve napravio i da samo čekam da mi jave da krećem. I taman kako je pjesma završila, onaj isti koordinator letova me prenuo iz meditacije: Idemo.
Čim je Twin Otter poletio, počela je čarolija. Planine koje su okruživale kamp, a koje nisam uopće bio vidio, sada su izronile oko mene, osunčane prekrasnim svjetlom. Neopisiva Antarktika. Nešto najljepše od prirode što sam ikad vidio. Sletjeli smo dvadeset minuta kasnije u Hercules inlet, na sam rub Ronne ice shelfa, debeli ledeni pokrov koji pluta u moru. Tri dodatna kilometra do obale. Pilot je snimio moj polazak, i materijale će sljedećim Ilyushinom poslati Anđeli koja to čeka u Punta Arenasu da bi mogla poslati našim medijima.
Težak početak
Kad je avion odletio, ostao sam posve sam u ovom beskrajnom, nevjerojatnom krajoliku. Vrisak oduševljenja je izletio iz mene i brzo se utopio u beskraju. Sunčano je i vedro. Hladnije i vjetrovitije nego što sam očekivao. Snijeg koji je padao prošli tjedan nije još otpuhan niti se stigao stvrdnuti pa imam još jedan dodatni izazov. Da mi velika uzbrdica koja me čeka prvih 20 kilometara ne bude prelagana. Ali baš me briga. Sve potpisujem. Napredujem presporo, sanjke su preteške i zapinju u dubokom snijegu, ali ne mogu se ni na trenutak prepustiti kukanju, negativnom razmišljanju ili brizi kako ću završiti putovanje kad je tako teško krenulo. Jer sam presretan. Spreman sam dati sve od sebe i računam na čuda! Samo nek se kreće! Kilometar po kilometar, do Južnog pola!
Dan drugi. Najteže je krenuti, uvijek. I tu ne mislim samo na prvi korak, nego na prve korake, početnu fazu svakog projekta. Čega god se primiš, uvijek najteže ide na startu. A što se mog puta na Južni pol tiče, jedna od najtežih dionica i jest prvih 20 km. Put se u tih 20 km uspinje 600 metara, što je prosječni nagib od 3%, a na najstrmijim dionicama čak 10%. Možda to nije puno kad si u autu, pješice ili na dobrom biciklu. Ali kad vučeš za sobom sanjke teške 135 kilograma, onda je itekako teško. Da stvar bude gora, vjetar još nije otpuhao snijeg koji je napadao proteklih dana. Što se više penjem uzbrdo, to je manje dubok, pa se nadam da će kasnije biti fini, tvrdi snijeg. O podlozi sve ovisi. Ako imaš 20 cm dubok snijeg, to je kao da vučeš 250 kilograma. A ako imaš ravan, tvrd, zaleđen snijeg, možeš i ne osjećati sanjke.
Kamionske gume
Teškoća ovog početka to je veća što su mi prvi dani, pa treba vremena da se tijelo navikne. Kad sam vukao gume za trening, kombinirao sam dvije varijante. Dvije lakše gume vukao sam po 10, 15 km u 2, 3 sata, što je bio više aerobni trening. Jednu veću kamionsku gumu vukao sam 3, 4 km u 1,5 do 2 sata, što je bio više anaerobni trening za snagu.
Budući da sam već u Norveškoj probao vući sanjke od 130 kg, to mi se činilo ipak lakše nego vučenje kamionske gume po nasipu, pa sam mislio da sam dobro pripremljen za ovu dionicu. Ali ovo danas je bilo još teže. Kao da sam napravio pet uzastopnih jakih treninga. Barem mi je drago što sam u Union Glacieru izbacio 10 kg viška. Veselim se što ću sutra odvaliti preostalih 200 metara visinske razlike, da napokon dođem na ravniji teren, da vidim kako će biti tamo. Počeci su uvijek najteži, bit će lakše kasnije, kad mi se tijelo navikne na svakodnevne napore. Super je na što se tijelo sve navikne. Često nismo ni svjesni što sve možemo. Zato sam i ovdje, da bih to istražio i osjetio.
A kad tijelo dođe do svoje granice, onda preuzima glava.
A onda su granice samo tamo gdje si ih sami postavimo?
Statistika
Temperatura 15 stupnjeva ispod nule, na uzbrdicama nanosi snijega
PRVI DAN
8 km PREŠAO
5 sati HODAO
Uzbrdica: 190 m
U odnosu na plan: - 2 km
Kamp 1: S80˚00’008/W080˚04.393
Temperatura: - 15 °C
Vjetar: 20 km/h
DRUGI DAN
10 km PREŠAO
8 sati HODAO
Uzbrdica: 250 m
U odnosu na plan: - 4 km
Kamp 2: S80˚03’891/W080˚20.733
Temperatura: - 12 °C
Pratite Davora na interaktivnoj karti Antartike i saznajte više o ekspediciji na: Kek.hr, Facebook profilu pod nazivom Davor Rostuhar - pisac i fotograf te na njegovu blogu.
Komentari (0)
Komentiraj