NP Plitvička jezera - jedinstveni splet jezera, slapova, špilja i šume
Teško je reći je li park ljepši u proljeće, kad procvjeta cvijeće na njegovim livadama i zazeleni se šuma, kad njegova jezera zrcale jesensko šarenilu ili za zimskog mira ledom sputanih vodopada i okolnog drveća.
Plitvička jezera su najpoznatiji hrvatski nacionalni park i jedini prirodni lokalitet na Popisu svjetske baštine UNESCO-a od ukupno deset takvih lokaliteta u Hrvatskoj. Glavnu atrakciju tog u svijetu jedinstvenog parka čini 16 malih jezera, međusobno povezanih slapovima nastalim taloženjem sedre, posebne vrste vapnenca. Nacionalni park obuhvaća i izvorišni dio rijeke Korane u prostoru okruženom gustim šumama bukve, jele i smreke. Krasi ga i više spilja, izvora i cvjetnih livada, a među mnogim očuvanim životinjskim vrstama ističe se smeđi medvjed. Popularnosti tog parka pridonosi i uporaba specijalnih vozila za prijevoz posjetitelja, panoramski vlakići i bešumni elektrobrodovi. Nećemo izgubiti na atraktivnosti čak ni ako se maknemo od temeljnog plitvičkog fenomena.
Tu su i tri znamenite špilje: Šupljare, koja se sastoji od tri dvorane spojene prostranim hodnikom, ukupne dužine 68 metara. U jednom hodniku nekoliko je gomoljastih ukrasa i jedan stalagnat, špiljski stup nastao spajanjem stalaktita i stalagmita. Jedina je špilja otvorena za posjete. Crna pećina poznata je i pod imenom Pećina vile jezerkinje zbog sigaste tvorevine koja je podsjećala na vilu, a sastoji se od dvije dvorane i duga je 105 metara. Treća špilja, Glubnjača, koja je također zatvorena za posjetitelje radi očuvanja, ima dvije dvorane duge 165 metara te je bogata špiljskim ukrasima. Plitvička jezera mogu se obići po osam ucrtanih staza. Njihove su dužine od 3500 pa sve do 18.300 metara, odnosno iziskuju obilazak od dva do osam sati. Ugostiteljski sadržaji bogati su i dostupni, kao i smještajni kapaciteti.
Na području parka na raspolaganju su pet hotela, dva turistička naselja, četiri kampa, pet hostela i više od 400 privatnih iznajmljivača. Ne zna se je li park ljepši u proljeće kad se rascvjeta cvijeće na njegovim livadama i zazeleni šuma, za odraza jesenskog šarenila boja u jezerskim zrcalima ili za zimskog mira ledom sputanih vodopada i okolnog drveća u snježnom krajoliku. Sustavom staza posjetiteljima je omogućen prilaz brojnim slapovima, kao i do stijenama obrubljenih obala jezera čija intenzivna zelena boja mami poglede znatiželjnih turista.
NP Krka - Oaza u kršu najljepša je kad Krka nabuja
Skradinski buk najpopularniji je lokalitet, koji morate doživjeti, ali ne propustite ni i ostale čarobne predjele, od kojih su neki međusobno dosta udaljeni, pa ih je najbolje obići brodićem ili divnim pješačkim stazama.
Ako do sada niste posjetili jedan od najljepših nacionalnih parkova Hrvatske, onaj na Krki, učinite to što prije jer ćete uživati u nabujalim slapovima što se na kraju svog divljeg puta “stapaju” s morem. Skradinski buk je najpoznatiji lokalitet. To ne znači da su oni na srednjem i gornjem toku manje atraktivni. Od 1985. do početka novog tisućljeća cilj je bio afirmirati park, a tu je glavnu ulogu odigrao Skradinski buk. Od 2012. je uređena 8,5 kilometara duga poučno-pješačka staza Stinice - Roški slap - Oziđana pećina, jedna od najljepših u Hrvatskoj, do 2014. godine, kada je posjetiteljima predstavljena Oziđana pećina. To je pretpovijesni lokalitet iznad Roškoga slapa do kojeg vodi 517 drvenih stepenica, usmjeren na uzvodne lokalitete. Za popularnost parka bilo je važno i otkriće arheološkog lokaliteta Burnim, na kojemu su istraživanja počela 2003. godine i na kojem su pronađene tisuće predmeta koji su pripadali rimskim vojnicima koji su tu boravili prije dvije tisuće godina.
U neposrednoj blizini Burnuma nalazi se najviši Krkin slap - Manojlovac, uređena je pješačka staza i je vidikovac na izlasku iz kanjona, s kojega se pruža pogled na slap Brljan i Brljansko jezero, kao i poučno-pješačka staza prema prvom od sedam slapova - Bilušića buku, udaljenom samo devet kilometara od Knina. Nizvodno je uređena pješačka staza oko manastira Krka do kojeg voze izletnički brodovi s Roškog slapa, kako bi posjetitelji mogli upoznati tradiciju pravoslavnih kaluđera. Provode se i sustavna arheološka istraživanja na srednjovjekovnoj utvrdi Nečven, na lijevoj obali Krke, nekadašnjem posjedu slavne velikaške obitelji Nelipić. Pojedini lokaliteti u NP Krka udaljeni su više kilometara i razdvojeni prirodnim barijerama. Neki su povezani izletničkim brodovima, a do ostalih lokacija se može doći automobilom. Na području parka uređeno je četrnaest biciklističkih ruta, a podijeljene su u tri kategorije: brdske, cestovne i treking, s različitim stupnjevima zahtjevnosti, kako bi svaki sportaš i rekreativac mogao pronaći onu koja će mu odgovarati. Sve su rute kružne.
NP Risnjak - Veličanstveni vidici na Kvarnerski zaljev
Ljubitelji prirode na Risnjak dolaze radi ljepota planine, šume, voda i krša. Najviše je planinara koje osobito privlači prostor oko najvišeg vrha masiva. Vrh Risnjaka podjednako je atraktivan u sva godišnja doba.
vaj je šumoviti gorski masiv u Gorskom kotaru ime dobio po risu, svom najpopularnijem stanovniku. Površina nacionalnog parka je 64 km2, a zbog čvorišnog položaja na prijelazu iz Alpa u Dinaride te iz Sredozemlja u Panoniju, na malom su području okupljene gotovo sve vrste šuma ovih prostora te mnoge biljne i životinjske vrste. Ljubitelji prirode na Risnjak dolaze zbog ljepota planine, šume, voda i krša. Najviše je planinara koje osobito privlači prostor oko najvišeg vrha masiva. Vrh Risnjaka podjednako je atraktivan u sva godišnja doba, zimi kad ga prekrije snijeg, u proljeće kad se livade oko njega pretvore u cvijetnjake, ljeti kad pruža odmor od ljetnih vrućina u obližnjem priobalju i u jesen kad se šume kupaju u različitim bojama. Bogati životinjski svijet ovoga nacionalnog parka osim „zaštitnika” risa čine i smeđi medvjed, kuna i puh.
Risnjak je poznat i po veličanstvenim vidicima koji se pružaju prema otocima Kvarnerskog zaljeva i prema gorama u susjednoj Sloveniji sve do Alpa. Risnjak je, kao i cijeli Gorski kotar, jedinstven i po svojim prirodnim ljepotama, bioraznolikosti i položaju. Udaljen samo sat vremena vožnje od Rijeke, odnosno sat i pol od Zagreba, ovaj se nacionalni park, iako ne spada u najpopularnije, smatra najznačajnijim primjerom visinskog vegetacijskog raščlanjenja Hrvatske, s najljepše izraženim fenomenom vegetacije ponikvi, te predstavlja prirodnu vezu između Alpa i balkanskih planina.
Risnjak je ujedno i snažna klimatska i vegetacijska pregrada između Hrvatskog primorja i kopnenih dijelova Hrvatske, prirodno je stanište sve tri velike europske zvijeri - medvjeda, vuka i risa, a u nacionalnom parku obitava čak 1148 vrsta i podvrsta flore. Na području nacionalnog parka preporučljivo se kretati obilježenim stazama jer odstupanja, s obzirom na konfiguraciju terena, ali i golemu površinu, mogu biti nezgodna. Planinari i svi koji to žele postati na raspolaganju imaju dva atraktivna uspona s prekrasnim vidicima - onaj na Veliki Risnjak, visok 1528 metara, i tek nešto niži Snježnik s 1506 metara. Tu je i još jedna “neplaninarska” odnosno nezahtjevna atrakcija, izvor rijeke Kupe koji je posebna priča.
Zbog bogatstva flore i faune gornji tok Kupe prozvali su Čudesnom dolinom leptira, a sam je izvor, smješten na nadmorskoj visini od 321 metra, ustvari tirkizno jezero zeleno-plave boje očaravajuće ljepote. Velik je i visinski raspon u nacionalnom parku pa je tako najviša točka, vrh Velikog Risnjaka, na 1528 metara nadmorske visine, a najniža, u dolini Kupe, na 290 metara. Od vrha Risnjaka do mora zračna je udaljenost samo 15 kilometara, a do izvora Kupe osam kilometara, i to je specifičnost Risnjaka, klimatske razlike koje postoje na potezu od samo 23 kilometra.
NP Brijuni - Jedinstveni životinjski i biljni svijet u Istri
Brijuni čine najveću otočnu skupinu na zapadnoj obali Istre, a Nacionalni park pokriva 14 otočića i hridi, od kojih su najveći Veliki i Mali Brijun. Možete ih obići električnim vozilom, vlakićem ili biciklom.
Da dođete u Istru i ne posjetite jedini istarski nacionalni park, Brijune, to bi uistinu bila velika šteta. Jer je to slavno otočje uistinu nešto posebno. Ne samo da ima veliku povijesnu priču, nego će vas zasigurno oduševiti priroda, mir, opuštenost, plaže, divlje i domaće životinje koje tamo obitavaju, ali i bogata arhitektonska i kulturna baština. Brijuni su predivni jer su izdvojeni, a tako blizu. Jednostavno ste tamo s druge strane i gledate istarsko kopno, točnije Fažanu, Barbarigu, Vodnjan, Peroj, Pulu. Ali tamo ste i s druge strane svega. Tamo na trenutak zaboravite na sve obveze, žurbu, posao... Brijuni čine najveću otočnu skupinu na zapadnoj obali Istre, a Nacionalni park pokriva 14 otočića i hridi, od kojih su najveći Veliki i Mali Brijun. Prometa, logično, nema, a park možete obilaziti električnim vozilom, turističkim vlakićem, biciklom ili pješice. Koje god prijevozno sredstvo odaberete, nećete zažaliti. Svako od njih ima svoj čar jer nijedno ne proizvodi buku.
Ovdje automobili ne vladaju, osim Titova Cadillaca, zaštitnog znaka otočja uz još nekoliko simbola - pričljivog kakadua Kokija, slonicu Lanku, hotel Neptun, čamčarnicu te poznati safari park koji je Tito osnovao 1978. godine. Brijuni su još od neolitika bili naseljeni, a Rimljani su među prvima otkrili blagodati ladanjskog života. Ovdje su sagradili svoje vile čiji se ostaci i danas naziru u poznatoj uvali Verige. Koristila se čak 700 godina, a sagrađena je u prvom stoljeću prije Krista. Rimske vile za odmor smještene su bile i na brdu Kolci, u uvali Dobrika, u današnjoj luci, na području povrtnjaka na Velikom Brijunu, u Uvali sv. Mikule na Malom Brijunu, a zabilježene su i strukture u podmorju otoka Vange. Koliki je potencijal Brijuna, znao je i vizionar Paul Kupelwieser, koji je zaslužan za današnji izgled otočja.
Nacionalnim parkom Brijuni su postali 1983., a od 1984. počeli su dolaziti izletnici. Samo prije nešto više od stotinu godina Brijuni su bili nastanjeni. Živjelo je tu oko 700 ljudi, pa čak je i postojala škola. Posljednji stanovnici, i to tročlana obitelj svjetioničara, otišli su iste godine kada su na Brijune počeli dolaziti izletnici. Ono po čemu su Brijuni u odnosu na druge hrvatske nacionalne parkove specifični su egzotične životinje iz drugih krajeva svijeta. Ovdje možete vidjeti slona, zebre, paunove, kakadua… Nekada ih je bilo više, ali su s vremenom uginule od starosti. Ne očarava samo životinjski svijet. Brijuni su nepresušno vrelo inspiracije za botanička istraživanja. Najimpresivnija je stara maslina koja ima čak 1600 godina. To se uspjelo dokazati metodom karbonske analize. Ovo impresivno stablo visoko je šest metara, a i dandanas daje izvrsne plodove koji na kraju završe u ekstra djevičanskom maslinovu ulju s Brijuna. Ne smijete izostaviti ni obilazak Mediteranskog vrta, koji je formiran 2007. godine na području bivšega šumskoga rasadnika, na površini od 17.000 četvornih metara. Ovdje možete vidjeti čak 169 vrsta autohtonih biljaka i egzota uz koje se nalaze pločice s QR kodovima, na kojima možete nešto više saznati o svakoj pojedinoj biljnoj vrsti.
NP Mljet - Savršen primjer simbioze čovjeka i prirode
Središnji dio parka čine Veliko i Malo jezero, geomorfološki fenomen. Jezera okružuju uređene šetnice i biciklističke staze, a ronioci vole istraživati podmorje, posebice Solinskog jezera, u kojem se kriju kolonije busenastog koralja.
Nacionalni park Mljet najstarije je morsko zaštićeno područje na Mediteranu, koje taj status zaštite ima od davne 1960. godine. Nalazi se na sjeverozapadnom dijelu otoka Mljeta, koji se proteže područjem od 5375 hektara zaštićenog kopna i okolnog mora. Centralni dio parka čine Veliko i Malo jezero, geomorfološki fenomen koji, iako u imenu ima riječ jezero, zapravo čini morska voda koja se u njih slijeva kroz uski kanal nedaleko od mjesta Soline. Jedan od prepoznatljivih simbola parka je otočić Sv. Marija u srcu Velikog jezera, na kojem se nalaze benediktinski samostan i crkva iz 12. stoljeća. Jezera okružuju uređene šetnice i biciklističke staze, a ronioci vole istraživati podmorje, posebice Solinskog jezera u kojem se kriju kolonije busenastog koralja. Naš najjužniji nacionalni park poseban je zbog jedinstvenog panoramskog izgleda razvedenih obala, klifova, hridina i brojnih otočića te okolnih brda koja se strmo izdižu iznad morske površine.
Njegova vanjska obala, otvorena prema južnom moru, strma je i puna urušenih špilja, dok je obala okrenuta kopnu niža i pristupačnija. U sklopu parka nalazi se nekoliko mjesta. Pomena je malo ribarsko mjesto s jednim od najljepših zalazaka sunca, u mjestu Polače, poznatoj nautičkoj oazi, nalazi se treća najveća i najočuvanija rimska građevina u Hrvatskoj - palača po kojoj je mjesto i dobilo ime. Mljet je svijetli primjer simbioze čovjeka i prirode ne samo u hrvatskim, nego i svjetskim razmjerima. Mjesto je to za ljubitelje aktivnog odmora i suživota s prirodom, bez bučnih partyja i noćnog života. Jedno od vrlo posebnih mjesta unutar samog parka je vidikovac na vrhu Montokuc. Do njega vodi šetnica duga dva i pol kilometara, bez prestrmih uspona, a pogled koji se s njega pruža na Veliko i Malo jezero, sve do Korčule i Lastova, zaista se pamti zauvijek.
NP Kornati - Raj za nautičare
Kornatsko otočje, svih 217 četvornih kilometara, koliki je površinom nacionalni park sa svojih 89 otoka, otočića i hridi, pruža posjetiteljima odmor za dušu i tijelo zbog savršene mikroklime i geografskog položaja.
Kornatska otočna skupina u modernom turizmu predstavljat će neocjenjivu nacionalnu vrijednost samo pod uvjetom da ostane onakva kakva je bila prije nekoliko godina: lijepa, netaknuta i nenarušena slika prošlosti, spomenik ljudskog rada i svjedok teške borbe za život. U kolikoj mjeri je to ostvarivo, to je pitanje na koje može pružiti odgovor samo zajednica, ne isključujući mogućnost stvaranja nacionalnog parka. …” U povijesnom pregledu internetske stranice Nacionalnog parka Kornati, tako je još 1965. godine, predloživši proglašenje Nacionalnog parka Kornati, vizionarski napisao dr. Sven Kulušić. Inicijativa je, pak, stigla od samih Murterina koji već više od dvjesta godina na otočju imaju svoje prekomorske posjede.
Nacionalnim parkom Kornati su proglašeni 1980. godine. Četiri desetljeća kasnije, spomen tog otočja mnogima pobuđuje slične asocijacije - Kornati su sinonim rajskog okruženja ugode i relaksacije te prvorazredna nautička meka. Kornatsko otočje, svih 217 četvornih kilometara, koliki je površinom nacionalni park sa svojih 89 otoka, otočića i hridi, pravi je raj za nautičare. Pogodna mikroklima i povoljan geografski položaj na najrazvedenijem dijelu Jadrana, odnosno Mediterana, pružaju posjetiteljima odmor za dušu i tijelo, a ovi su idealni uvjeti razlog zbog kojega Kornati svake godine bivaju sve poželjnija i posjećenija destinacija. Većinu vanjskih otoka karakteriziraju kornatske krune, strmci ili litice, okrenute otvorenom moru. Najduža “kruna” iznad razine proteže se otokom Mana, a najviša je na otoku Klobučaru. Pažnju posjetitelja plijeni i Magazinova škrila ili Ploča, najveća kamena vapnenačka ploha na Jadranu. U neposrednoj je blizini Metline, najviše točke na otoku Kornatu odakle se pruža pogled na otoke i otočiće koji ga okružuju. Gosti željni lijepog pogleda mogu se popeti i do vidikovaca Vrh Opata i Litnji vrh na Veloj Smokvici, a one koje zanimaju povijesni detalji, svakako će obići male pojedinačne ili grupne četverokutne nastambe starih Kurnatara te najmarkantniju kulturnu građevinu na Kornatima - utvrdu Tureta za koju se pretpostavlja da je u razdoblju Bizanta imala vojnu namjenu.
Jedna od specifičnosti i atrakcija Kornata su suhodini. Kornatski zid u svoje tri osnovne izvedbe donosi kao na dlanu povijest odnosa na kornatskom kopnu i nezaobilazna je činjenica u njihovoj definiciji. Jedno od temeljnih obilježja suhozida jest sama orijentacija. Zbog toga što su svi veliki otoci izduženi, svi su zidovi građeni od mora do mora, s jedne strane otoka na drugu. Zid je točno toliko visok da ga ovca ne može preskočiti i prijeći na tuđi pašnjak, a onoliko širok koliko je potrebno da ga snaga vjetra ne razori. Duljina svih suhozida na procjenjuje se na oko 320 kilometara. U NP-u Kornati može se danas doći vlastitim (ili unajmljenim) plovilom ili u organizaciji brodara i/ili turističkih agencija diljem Jadrana koji organiziraju izlete u područje parka. Za individualne posjete vlastitim ili unajmljenim plovilom ulaznicu je moguće kupiti u prostoru recepcije NP-a Kornati u Murteru, ali i od recepcionara u “pokretnim” recepcijama na području parka. Princip rada “pokretnih” recepcija je takav da recepcionari u malim brzim plovilima obavljaju ophodnju u određenom dijelu parka, pružajući recepcijske usluge posjetiteljima. Izvan područja parka ulaznice se mogu kupiti putem webshopa, platforme mySea, na recepcijama obližnjih marina te u čarter-tvrtkama i turističkim agencijama od Zadra do Primoštena.
NP Sjeverni Velebit - Škrinja s blagom za istraživače, planinare, speleologe, alpiniste...
Premužićeva staza smatra se remek-djelom planinskog graditeljstva jer na jednostavan način vodi u najkršovitije dijelove sjevernog Velebita - Hajdučke i Rožanske kukove.
Rijetko koja planina ima vlastiti nacionalni park, kao što ih Velebit ima dva, Paklenicu i Sjeverni Velebit, te područje zaštićeno kao park prirode. Jedna od stotinu posebnosti ove planine jest da i Nacionalni park Sjeverni Velebit unutar sebe ima još tri posebna područja zaštite: Hajdučke i Rožanske kukove, botanički rezervat Visibaba - nalazište endemične biljke hrvatske sibireje - te botanički rezervat Zavižan - Balinovac - Velika kosa, unutar kojega se nalazi i poznati Velebitski botanički vrt, koji je proglašen spomenikom parkovne arhitekture.
Najmlađi je od naših osam nacionalnih parkova, osnovan je 1999. godine, iako je dva desetljeća prije to područje uvršteno u mrežu svjetskih rezervata biosfere. Njegova posebnost je izrazita biološka, krajobrazna i geološka raznolikost na malom prostoru. Zahvaljujući dobroj očuvanosti ekosustava, sjeverni Velebit dom je medvjedu, vuku, risu i surom orlu, grabežljivcima na vrhu hranidbene mreže, kojima je potrebno veliko prostranstvo i obilje plijena. Na području Parka u dosadašnjim istraživanjima zabilježeno je oko 1500 vrsta biljaka, gljiva i životinja. Taj broj tek je djelić biološke riznice Sjevernog Velebita jer brojne skupine još nisu popisivane, kao mahovine ili mnoge skupine kukaca. Za istraživače flore i faune, alpiniste, a pogotovo speleologe Sjeverni Velebit je prava škrinja s blagom. Kako ga tek mogu doživjeti obični, da ne kažemo “vikend” ljubitelji prirode?
Jedan od najpoznatijih lokaliteta u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit je Zavižan. Smješten je ispod vrha Vučjak na 1594 metra nadmorske visine. Tamošnji planinarski dom je i najstarija visinska meteorološka postaja u Hrvatskoj, osnovana je 1953. godine, Premužićeva staza smatra se pravim remek-djelom planinskog graditeljstva jer je građena u kamenu - suhozidu - te je položena tako da na vrlo jednostavan način vodi u najsurovije i najkršovitije dijelove sjevernog Velebita - Hajdučke i Rožanske kukove. Proteže se hrptom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i duga je 57 km. Staza nema teških uspona pa je pogodna i za posjetitelje nenavikle na planinarenje. S Premužićeve se staze odvaja nekoliko uspona na neke od najljepših vrhunaca sjevernog i srednjeg Velebita - Gromovaču, Crikvenu, Šatorinu i druge. Kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit prolazi 16 km staze, a na otprilike dva sata hoda od Zavižana nalazi se planinarsko sklonište Rossijeva koliba. Premužićeva staza 2009. godine u cijeloj je svojoj dužini i službeno zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnog značaja. Područje NP Sjeverni Velebit, naročito strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, uvršteno je zbog velikog broja dubokih jama na malom prostoru najzanimljivije speleološke lokalitete svijeta.
NP Paklenica - drugo ime za adrenalin
Na području parka postoji gotovo 200 kilometara staza i putova, od turističkih, koje vode do najvećih atrakcija, do planinarskih, koje vrludaju do najviših vrhova.
Paklenica je oduvijek bila iznimno privlačno odredište, i za turiste, i sve više, obnavljanjem i uređenjima, i za ljubitelje adrenalina. Prošle je godine Nacionalni park Paklenica, prema izboru Hrvatske turističke zajednice i Hrvatske gospodarske komore, proglašen pobjednikom u kategoriji prirodne atrakcije godine.Dvije godine ranije dobili su i svjetsko, kad je 2017., objavljeno da su izvorne bukove šume u nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit i Paklenica uvrštene na popis svjetske prirodne baštine UNESCO-a. Jedini način da stvarno upoznate Paklenicu je pješačenje. Na području parka postoji gotovo 200 kilometara staza i putova, od turističkih koji iz kanjona Velike Paklenice vode do špilje Manite peći, šumarske kuće “Lugarnice” i planinarskog doma, do planinarskih staza koje vrludaju do najviših velebitskih vrhova. Putovi u parku obilježeni su tablama i markirani planinarskim oznakama. Planinarski dom “Paklenica” udaljen je oko šest kilometara od glavnog parkirališta u kanjonu Velike Paklenice. Do njega se glavnom stazom kroz kanjon pješači dva sata. Dom je tijekom cijele godine otvoren za goste, raspolaže s oko 50 ležajeva u višekrevetnim sobama, a ima kuhinju i blagovaonicu.
Dolina Velike Paklenice duga je 14,5 kilometara. Zbog vodonepropusne podloge od izvora Velike Paklenice, pa do njezina sutoka s Brezimenjačom, voda u koritu Velike Paklenice prisutna je tijekom cijele godine. Od Anića kuka do Marasovića u dužini od tri kilometra, ima izrazite kanjonske značajke – uska je tek nekoliko desetaka metara i duboka do 400 metara. Kanjon je djelomice zagrađen urušenim stijenama, pa su se na tim mjestima formirali živopisni brzaci i manji slapovi. Riječ je o prostoru izuzetne geomorfološke vrijednosti, koje slovi kao najatraktivnije hrvatsko penjalište, a poznato je penjačima diljem Europe, pa i šire. S druge strane, kanjon Male Paklenice poznat je po svojoj divljini i netaknutoj prirodi. Potoci Mala i Velika Paklenica su jedini stalni vodeni tokovi na južnim obroncima Velebita. Mala Paklenica skromnijih je razmjera od Velike Paklenice i njezina bujica je znatno slabija. U kišovitom dijelu godine kad kanjonom teče voda, staza je neprohodna. Zbog značenja Male Paklenice u očuvanju izvornosti flore i faune, penjačke aktivnosti najstrože su zabranjene. Sezona u Nacionalnom parku Paklenica počinje krajem ožujka i traje do početka studenoga. Prošle godine postavljen je rekord od 140 tisuća posjetitelja, od kojih je bilo 50 tisuća penjača.
Biokovo - Planina s najljepšim vidikovcima koja izranja iz mora
Planina je to koja izranja iz mora pružajući sa svojih vrhova i vidikovaca nezaboravne panoramske poglede na Makarsku rivijeru i Zabiokovlje. Ove je godine Biokovo bilo veliki hit na portalima i društvenim mrežama zbog nedavno otvorenog Skywalka, staklene šetnice iznad provalije, no oni koji poznaju dušu ove planine znaju da su pogledi i vidikovci i prije bili spektakularni. U Parku prirode Biokovo nalazi se i Botanički vrt Kotišina, smješten na primorskoj padini iznad sela Kotišina. Na prvi pogled siromašno i golo Biokovo obiluje brojnim biljnim i životinjskim vrstama. Uz mjestimice prašumske šume bukve, jele i crnoga dalmatinskog bora, nalazimo velik broj biljnih vrsta, među kojima su i endemi. Do najvišeg vrha Biokova Sv. Jure, osim planinarskih staza, vodi i cesta duga 23 km, koja je ujedno i najviša asfaltirana cesta u Hrvatskoj. Vidikovci s kojih se pruža prekrasan pogled su staza koja se nalazi na 897 metara nadmorske visine, a lijevo od oznake na parkiralištu ispred ugostiteljskog objekta “Vrata Biokova” pješačkim putem se za oko 5 minuta stiže se do vidikovca s kojeg se pruža pogled na Makarsku rivijeru i otoke. Iznad parkirališta nalazi se najveće i najzanimljivije sekundarno stočarsko naselje Podglogovik koje je danas napušteno. U sklopu napuštenog naselja Podglogovik nalazi se i planinarska kuća Planinarskog društva “Vitrenik” iz Podgore. Drugi biokovski vidikovac je Ravna vlaška.
Na ovom vidikovcu koji se nalazi uz biokovsku cestu, na 13. kilometru postavljen je panoramski dalekozor, a tu je smješten i info-centar gdje se u ljeti mogu dobiti promidžbeni materijali i informacije o Parku. Na Biokovu se nalazi i vidikovac Štrbina (ispod Vošca), smješten na 1338 metara nadmorske visine, a 800 metara od odvojka za Vošac na biokovskoj cesti nalazi se parkiralište (ispred planinarskog doma pod Vošcem, koji za sada nije u funkciji) s kojeg se pješačkom stazom za oko 15 minuta stiže do vidikovca s kojeg se pruža pogled na Makarsku i otoke. Do vidikovca se može doći i planinarskom stazom iz Makra. U Parku se nalazi i vidikovac Vošac na 1422 metra nadmorske visine, a koji se nalazi na vrhu Vošac do kojeg se dolazi srednje teškom pješačkom stazom za oko 20 minuta od parkirališta ispred Planinarskog doma ‘’Pod Vošcem’’ koji za sada nije u funkciji ili planinarskom stazom iz Makra. Na samom vrhu nalazi se Planinarski dom ‘’Vošac“. Na Biokovu ne propustite obići poučne staze i to geološku staza pod Vilovikom i Putovima drevne Berulije. Poučna geološka staza pod Vilovikom počinje na 9. kilometru biokovske ceste, između Lemešinih dolaca i Jakičuše. Svakako obiđite i botanički vrt Kotišina. Od Makarske je udaljen samo 3 kilometra, a do njega se može stići automobilom, asfaltnom cestom nakon skretanja sa državne ceste Makarska – Vrgorac za selo Kotišina ili pješice iz centra Makarske (iznad gradske tržnice) za oko 45 minuta. Vrt je utemeljio dr. fra Jure Radić (1920-1990), sa svrhom zaštite i očuvanja te popularizacije i upoznavanja biljnog svijeta planine Biokovo. Planinu je moguće obići i biciklom. Vožnja biciklom predviđena je asfaltnom biokovskom cestom od ulaza u Park do najvišeg vrha Sv. Jure uz osobiti oprez jer cesta ima samo jednu traku sa ugibalištima i njome za vrijeme turističke sezone prometuje veći broj automobila, kombi-buseva i motocikla.
Velebit - Bioraznolikost kakvu se rijetko nalazi i u svijetu
Granice Velebita od Vratnika na sjeveru i Senja na moru putuju jugom prateći jadransku obalu sljedećih 145 kilometara, sve do kanjona Zrmanje gdje zakreće prema kopnenom podnožju Like. Na mjestima širok do 30 km, a nigdje manje od 10 km i s više od 2270 četvornih kilometara s brojnim grebenima i ponikvama, hrptovima i proplancima te vrhovima kojih je čak 130 viših od 1370 metara, ovaj je Park prirode naše najveće i najsloženije zaštićeno područje, a izvan naših granica više od 40 godina dio je mreže međunarodnih rezervata biosfere UNESCO-a.
Ovaj prostor je najznačajnije florističko područje Hrvatske te i u europskim okvirima jedno od najvažnijih područja bioraznolikosti na kojem raste oko 2000 biljnih vrsta, stanište je triju velikih zvijeri, medvjeda, vuka i risa, srna je najzastupljeniji biljojed, no ima i divokoza, jelena, muflona, lopatara, zeca i divlje svinje, dok na cijelom toku Zrmanje živi vidra. Samo šišmiša ima 23 vrste, te čak 257 vrsta ptica. Osim Zrmanje, Lika i Gacka su najznačajnije njegove rijeke. Gospodarski, kulturni i povijesni značaj planine se međusobno prožimaju čitavim područjem. Što Velebit može ponuditi u turističkom smislu? Sve što možete poželjeti. Pitanje je samo, koliko od njega možete uzeti. Uvala Zavratnica je mjesto koje svaki čovjek mora vidjeti barem jednom u životu, jer ćete, osim ako niste svjetski putnik, teško vidjeti još jednu uvalu slične ljepote.
Cerovačke špilje nalaze se u južnom dijelu kontinentalne strane Parka, te su među najpoznatijim i najznačajnijim speleološkim objektima u Hrvatskoj – trenutno su zatvorene za posjet zbog rekonstrukcije staza i rasvjete. Pravi raj za šetače i planinare, poučna staza Kudin most, poznata je samo pravim zaljubljenicima u prirodu, dijelom i zbog prekrasnog kanjona Zrmanje koji godinama pobire svu slavu prirodnih ljepota na obrovačkom području. Na Velebitu je i niz planinarskih staza koje su svakako intenzivnije i zahtjevnije od poučnih,među kojima je i ona najpoznatija, Premužićeva.
Lastovsko otočje - Melem za ljude koji bježe od stresa
Kristalno čisto more, biološka raznolikost i netaknuta priroda, lokalni običaji, plodna polja i nepregledna morska prostranstva, sve to nudi Park prirode Lastovsko otočje koji je dobio ime po najvećem otoku, Lastovu, najjužnijem naseljenom otoku u Hrvatskoj. Ukupno 46 otoka, otočića i hridi čini Park prirode Lastovsko otočje. Lastovo je brdovit otok s pedesetak plodnih polja. Za razliku od ostalih krških, lastovska su puna pijeska i lapora koje je nanosio vjetar. Samo tridesetak posto polja je obrađeno. Otočno stanovništvo je starije dobi pa se većina polja ne obrađuje. Većinu krase brojne lokve na kojima živi čak dvanaest vrsta vretenaca, najbržih letača u svijetu kukaca. Sve je to dovoljan razlog ljubiteljima prirode da dođu u ovu svojevrsnu oazu mira. Svjetska organizacija za zaštitu prirode (WWF) proglasila ga je prostorom od posebne važnosti za očuvanje ukupne bioraznolikosti Sredozemlja.
Toj tituli uvelike pridonosi i raznovrsnost morskih staništa i svojti. Posebno se ističu koraligenska zajednica te zajednica livada posidonije koje su staništa brojnim svojtama, a po svojim značajkama pružaju velike usluge ekosustava – mrijestilišta riba, stabiliziranje morske podloge, proizvodnja kisika. A Lastovo nije samo bogato endemičnom florom, tu je i veliko bogatstvo faune, u prvom redu ptica. Svojevrsni je to ornitološki raj za brojne ptičje vrste koje ovdje stalno borave ili prelijeću otok na svojim migracijskim putovima. Bogatstvo i raznolikost ptičjih vrsta iznimna su vrijednost parka. Lastovsko je otočje zbog svoje udaljenosti važno odmorište i mjesto hranjenja pticama na njihovu godišnjem putu preko Jadrana do Apeninskog poluotoka i dalje u Afriku. Do sada je na području cijelog otočja zabilježeno 145 vrsta ptica. Zanimljivo je da na Lastovskom otočju nema zmija. Bilježi se samo jednu vrstu zmije, ali ona nije otrovna, pa ljubitelji šetnje u prirodi ili biciklizma neometano mogu šetati pješačkim i biciklističkim stazama dužim od 200 km. Čak sedamdeset posto površine parka čini more, podmorje je poznato po ljepoti raznovrsnih koralja, a bogato je i spužvama, mekušcima, mahovnjacima, rakovima...
Učka - Ljubitelji prirode i planinari uvijek joj se vraćaju
Učka je tipična obalna dinarska planina vapnenačke građe i s krškim reljefnim karakteristikama, a ljudi su je tisućljećima poznavali i koristili kao prirodnu granicu. Taj se planinski masiv pruža u smjeru sjever-jug duž istočne obale Istre i Opatijske rivijere, u dužini oko 20 kilometara, od prijevoja Poklon na sjeveru do Plominskog zaljeva na jugu. Preko Poklona danas vodi zavojita cesta kojom se služe uglavnom izletnici i planinari, kao i oni koji žele izbjeći plaćanje tunela Učka, a već je i vožnja preko prijevoja, s koje god se strane dolazilo, atrakcija sama po sebi. Nakon što su ga stoljećima, iz nužde, koristili težaci natovareni robom za prodaju, taj su put krajem 19. stoljeća “otkrili” austrijski turisti iz Opatije, zaljubljenici u prirodu i planinarenje, koji su na Učku odlazili za vlastiti užitak.
Na Poklonu su danas uređeni info-centar i suvenirnica, sanitarije i parkiralište s odmorištem. Cesta preko Poklona vodi u Park prirode Učka, i iako je taj prijevoj atrakcija već sam po sebi, on je i polazište, nulta točka za istraživanje te čudesne planine čije su impresivne vapnenačke stijene nastajale u velikom oceanu Tethys tijekom dugog geološkog perioda sve od razdoblja krede, prije 140 milijuna godina, pa do sredine tercijara prije 30 milijuna godina. Cijeli taj masiv odvaja kvarnersku Istru (Liburniju) od središnje Istre, hrptom koji ide vrhovima, a to su Vojak na 1396 metara, Perun na 881 metar, Brgud na 906 metara, Kremenjak na 827 metara, Sisol na 835 metara i Lanišće na 172 metra... Učka, dakle, može biti destinacija za jednodnevne planinarske ili šetalačke izlete, ali isto tako, mnogima je cjeloživotna preokupacija kojoj se uvijek iznova vraćaju, nastojeći otkriti i uživati u svakom njenom kutku, grebenu, kanjonu...
Medvednica - Najposjećenija hrvatska planina dio je identiteta Zagreba
Da nije Medvednice Zagreb ne bi bio ono što jest, bitno bi izgubio na atraktivnosti. Medvednica je rijedak primjer da park prirode ulazi u glavni grad. Sljeme, vrh, ima 1033 metara. Nekako se među Zagrepčanima, makar onima koji Medvednicu niti znaju niti posjećuju, uvriježilo da kad kažu Sljeme misle na cijelo brdo, ne na sam vrh. Sljeme i Medvednica među onima koji Medvednicu jedva da primjećuju odavno su sinonimi, inačice. Zahvaljujući činjenici da je gotovo stopljena sa Zagrebom, Medvednica je i najposjećenija hrvatska planina. Na Medvednicu vode tri ceste, deseci makadama i oko 80 pješačkih staza. Na planini je devet međusobno povezanih kružnih biciklističkih staza. Godišnje planinu posjeti, procjena je Parka prirode, oko milijun ljudi. Žičare nema od 2007., a ove jeseni trebala bi biti dovršena nova čija je gradnja upravo pri samom kraju. Parkom prirode zapadni dio Medvednice je proglašen prije gotovo četrdeset godina.
Planina se širi od Podsuseda, zagrebačkog jugozapada prema sjeveroistoku, do naselja Sveti Matej – Laz; kralježnica Medvednice dugačka je 42 kilometra. Nastala je izdizanjem tla, njezine su padine, pogotovo one okrenute Zagorju, prilično strme. Unutar parka nalazi se i nekoliko atrakcija kao što su špilja Veternica, Medvedgrad, Rudnik Zrinski, Horvatove stube, slap Sopot, a do svih je moguće doći uređenim planinarskim putevima. U parku je osam posebnih rezervata šumske vegetacije. Na Medvednici, unutar parka prirode, tri su zakonom zaštićena stabla – dvije stare tise, jedna kod Horvatovih stuba, druga na Šupljaku te Gupčeva lipa u Gornjoj Stubici. Najveći dio raznolikih biljki u zoni je bukovih šuma. Više od 80 posto parka prirode prekriveno je s 12 različitih šumskih zajednica, tamo je više od 1 200 biljnih vrsta. Od životinja, na Medvednici se osim ptica mogu sresti divlje svinje, srne, lisice, kune, zečevi... Ali ne i medvjedi. Životinja po kojoj je planina dobila ime nema još od srednjeg vijeka.
Papuk - Jedinstveni geopark pod zaštitom je UNESCO-a
I ako su zlatne ravnice vjerojatno prva stvar koja se vezuje uz Slavoniju, upravo je njen veličanstveni Papuk od gotovo tisuću metara “trn u oku” kojim se Slavonci posebno ponose. Slavonsku planinu Papuk krasi istoimeni vrh na 953 metara nadmorske visine, a park prirode Papuk obuhvaća prostorno najveći dio planine Papuk i djelomično gore Krndije. Površine je od 33.600 hektara i obuhvaća čak dvije županije - Požeško-slavonsku i Virovitičko-podravsku. Mi smo ga obišli s dvije strane, južne iz grada Velike i sjeverne iz Jankovca. U Velikoj se nalazi jedan od glavnih ulaza u park prirode, a tamo nas je prvo dočekao Centar za posjetitelje smješten u povijesnoj zgradi iz 19. stoljeća.
Park prirode Papuk je prvi i donedavno jedini geopark u Hrvatskoj pod zaštitom UNESCO-a. Trenutno je na karti europskih UNESCO geoparkova upisano njih 74, a Hrvatska od ove godine ima dva - Papuk i Viški arhipelag. U geoparku Papuk postoji više od 40 speleoloških objekata koje naseljavaju 11 vrsta šišmiša, brojni račići i kukci. Neke od ovih životinjskih vrsta bile su ovdje puno prije nego je čovjek prepoznao ljepotu Papuka. Park prirode Papuk je star oko 440 milijuna godina i jedan je od najstarijih u Hrvatskoj. Zaštićenim dijelom prirode Hrvatske proglašen je 1999. godine zbog iznimnih bioloških, kulturno-povijesnih i geoloških značajki. Granica zaštićenog dijela obuhvaća površinu od 336 četvornih kilometara beskonačnog zelenila. Papuk je i omiljeno mjesto planinara. Iako nema oštre stijene, krasi ga bogata pitoma priroda i brojne atraktivne i poučne staze.
Lonjsko polje - Najveća močvara u ovom dijelu Europe dom je tisućama ptica
Kako se mijenjaju godišnja doba, tako i Lonjsko polje mijenja svoje lice. Zato, ako ste jednom posjetili ovaj park prirode, to nikako nije dovoljno jer svako lice ovoga kraja nosi i svoju priču. Tijekom zime, kada padne snijeg mala seoska mjesta poput Kratečkog, Trebeža i Krapja postaju prolazi u jedan magični svijet te baš kao i ormari iz Narnije vode u pahuljama prekrivenu šumu gdje je svaki korak prema unutrašnjosti jedan korak dalje od stvarnosti prepune stresa i briga. Jedini suputnici bit će životinje, pokoja turopoljska svinja koja traži zaostali žir ili pak neka od ptica koja nije pobjegla na topliji jug. Ako maknemo bijele pahulje i na scenu postavimo cvijeće, ulazimo na sljedeću stranicu priče zvane Lonjsko polje. Proljeće sa sobom vraća i ptice selice, pogotovo rode koje su zaštitni znak ovoga parka. Kratka vožnja uskom cestom kroz Čigoč odmah otkriva zašto ovo mjesto ima titulu “Europsko selo roda”. Naime, nema kuće koja na svom krovu nema barem jedno gnijezdo koje ugosti te ptice koje su za mnoge postale simbol vječne ljubavi između dva partnera.
Ljeto pak nosi toplije vrijeme i više mogućnosti za istraživanje parka - biciklom, pješice u gojzericama ili tenisicama, na malenom čamcu ili brodu, kajaku, na leđima konja ili pak kroz dalekozor. Sve su to načini na koji se mogu otkriti tajne koja se skrivaju u prostranim ravnicama i šumama Lonjskoga polja. Za kraj tu nam je jesen, vrijeme kada se stari prisjećaju kako je nekada izgledao život u ovom kraju. Jedina konstanta u ove četiri priče jest rijeka Sava koja, možemo reći, vlada ovim krajem. Lonjsko polje sa svojom površinom od 50.650 hektara najveće je zaštićeno močvarno područje ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom dunavskom porječju, te se ubraja među najugroženije močvarne dijelove u svijetu.
Žumberak - Bogato gorje skriva čak 377 vrsta gljiva, 38 vrsta orhideja, 110 ptičjih vrsta...
U Parku prirode Žumberak, odnosno gorsko-planinskom masivu Žumberačkog i Samoborskog gorja izraz “živjeti u oblacima” stvarni je način života. Naime, u tom dijelu Hrvatske nalazi se najveći broj naselja smještenih na nadmorskim visinama od 400 do 700 metara nadmorske visine, a njihovim stanovnicima su zvijezde po noći gotovo na dohvat ruke. Nadalje, s tom visinom dolazi i veličanstveni pogled – na dolinu Krke i Save, brežuljke Hrvatskog zagorja i masiv Zagrebačke gore. Tijekom bistrog vremena s najvišeg vrha Svete Gere pogled seže još i dalje, pa promatrač može očima uloviti snijegom pokrivene vrhove Kamniških Alpi pa i onih udaljenijih, Julijskih, a ponekad i masivni Triglav. Ako gledate u tlo po kojem koračate, pronaći ćete 377 različitih vrsta gljiva ili pak 38 vrsta orhideja. Podignete li pogled, možda očima uhvatite nekog člana bogatog životinjskog carstva u kojem vladaju moćni medvjed i vuk ili neku od 110 ptičjih vrste koje čuvaju oblake na nebu. Kako hodate, nećete samo otkrivati prirodu, nego i povijest koja se krije među snažnim drvećem. Možda će to biti mali relikti kao što su tumul, zemljani humak u kojem se nalaze grobovi iz starijega željeznoga doba, ili pak cijeli gradovi iz srednjeg vijeka.
Obronke Parka “čuvaju” zidine samoborskog i okićkog Starog grada, a na zapadu obližnji ozaljski Stari grad. Na sjeveru mu doseg određuje državna granica sa Slovenijom, a na jugu kontakt gorskog područja s niskim Pokupljem. Najveća raznolikost vrsta zabilježena je na poluprirodnim travnjacima uspravnog ovsika i srednjeg trpuca gdje je na četvornome metru zabilježeno i do 40 biljnih vrsta. Ovaj krajolik najbolje od sebe ponudi u proljeće kada svi pašnjaci eksplodiraju s bojama - u Parku prirode zabilježeno je više od 1000 biljnih vrsta i podvrsta. Mnoge od njih su relikti, endemi, rijetke, zakonom strogo zaštićene biljke No, nije samo priroda impresivna, nego i građevine koje su prvi žitelji ovoga kraja sagradili. Ako ste ljubitelji srednjovjekovnih filmova, onda možete posjetiti i ostatke starih utvrđenih gradova kao što su Okić, Tuščak, Lipovac i Stari grad Žumberak. A za one koji vole aktivni odmor, tu su biciklizam, jahanje, planinarenje, paragliding...
Kopački rit - Bogata povijest stopljena s prirodnim vodenim fenomenom i bogatom florom i faunom
Na istoku Hrvatske, u živopisnoj Baranji, u kutu što ga čini rijeka Dunav s pritokom Dravom, smješteno je jedno od najbolje očuvanih poplavnih područja u Europi. Na prostranstvu od 23.000 hektara izmjenjuju se vodene površine, kanali, jezera, bare, močvarne livade, poplavne šume vrbe i topole, a u višim predjelima i mješovite hrastovo-grabove šume, stvarajući prekrasan mozaik koji se neprestano mijenja, ovisno o vodostaju Dunava i Drave. Stalne izmjene vodostaja čine ovaj složeni eko sustav zanimljivim u svako godišnje doba. Ipak, najviše posjetitelja dolazi u proljeće i u jesen. Dobro došli u Kopački rit. Prirodni fenomen u kojem se s jednakom ljepotom izmjenjuju i sjajno nadopunjuju prebogati biljni i životinjski svijet, vode i stabla, ribe, ptice i divlje životinje koje ovu jedinstvenu cjelinu u isto vrijeme čine i divljom i pitomom. Doći u istočnu Hrvatsku, a ne odvojiti barem jedan dan za posjet europskoj Amazoni, neoprostiv je grijeh prema prirodi koja nam je u naslijeđe i na čuvanje ostavila predivan biser kojemu je urbani Osijek stigao na samo 13 minuta vožnje automobilom ili ako vam je tako ljepše, lagani sat bicikliranja do prijemnog centra uz jezero Mali Sakadaš.
Uz laganu šetnju koja se može odraditi kupnjom osnovne ulaznice od 10 kuna, ili uz stručnu pratnju za 50 kuna, a što obuhvaća i posjet multimedijalnoj izložbi laganim hodom od 20-ak minuta, dolazi se do pristaništa brodova kojima se zatim kreće u utrobu rita i upoznavanje iskonske prirode. Vožnja brodovima prigodnih imena “Labud” i “Vidra” ili čamcima kojima će vas voditi čuvari prirode kroz vode kopačke močvare, rukavce između sprudova i ada, toliko je relaksirajuća da čovjek poželi da to nikad ne prestane. Park posjećuje i sve više stranaca, osobito ljeti, a upravo su to posjetitelji koji znaju cijeniti netaknutu divlju prirodu Kopačkog rita, kakva se teško može vidjeti drugdje. Činjenica da je takvo područje nadomak jednog većega grada, jedinstven je fenomen. Ovaj svijet flore i faune jednako će vas oduševiti bilo da ga upoznajete iz brodova i čamaca, bilo da to činite vozeći se biciklom ili šetajući. Tu se gnijezdi oko 260 različitih vrsta ptica, uz orla štekavca, tu su crna i bijela roda, čaplje, patke, liske, kornjače, žabe i, naravno, komarci... U vodama rita više je od 40 vrsta riba, a šume kriju pravo blago divljači - od jelena sa zlatnim rogovljem, srna i lanadi do veprova, dabrova, vidri, kuna... Ne treba nikako zaboraviti kompleks dvoraca Tikveš. Kako se navodi na službenoj stranici JUPP-a Kopački rit, “riječ je o romantičarskom arhitektonskom sklopu ladanjske arhitekture”.
Vransko jezero - Zimovalište za sto tisuća ptica
Područje Parka prirode Vransko jezero jedinstveno je prirodno jezero, najveće u Hrvatskoj, s vrijednim močvarnim i poplavnim staništem od iznimne važnosti za zaštitu ptica i očuvanje bioraznolikosti. Vransko jezero je, uz deltu Neretve, jedino preostalo veliko močvarno područje u sredozemnom dijelu Hrvatske. To je prostor velike prirodne ljepote te bogate kulturno-povijesne baštine koji lokalnom stanovništvu omogućuje kvalitetan život i razvoj u skladu s prirodom, a posjetiteljima priliku za nove spoznaje i iskustvo koje uistinu nadahnjuje. Reljefno najniža točka Ravnih kotara, Vransko jezero je danas plitko potopljeno polje s nepropusnim dnom, dva metra nižim od razine mora, a zbog ulaska slane vode kroz vapnenački greben i kanal Prosika, jezero je bočato. Razina vode, a time i slanost jezera, ovisi o površinskom i podzemnom dotoku vode iz 480 kilometara četvornih velikog sliva Ravnih kotara, te njezinu otjecanju u more podzemnim procijepima i kanalom Prosika, kao i o isparavanju s površine jezera. Zbog male dubine jezera, voda se brzo grije i hladi, ovisno o temperaturi zraka. U najplićem sjeverozapadnom dijelu jezera smjestio se prostrani tršćak koji je dom mnogim pticama, ribama, gmazovima, vodozemcima i kukcima u svoj njihovoj raznolikosti. Još 1983. sjeverozapadni dio jezera proglašen je Posebnim ornitološkim rezervatom te spada u jedno od najvrjednijih staništa ptica u Hrvatskoj i temeljni je fenomen parka prirode.
Tršćaci i poplavne livade ornitološkog rezervata, kao dio močvarnog ekosustava, spadaju u najugroženija staništa u Hrvatskoj. Poput ogromne spužve vlažna i močvarna područja zadržavaju vodu, sprječavaju suše i poplave, upijaju štetne tvari iz okoliša i zadržavaju sediment. Vransko jezero s okolnim područjem proglašeno je 1999. Parkom prirode na ukupnoj površini od 57 četvornih kilometara, dok se od veljače 2013. nalazi i na RAMSAR popisu svjetski važnih močvara kao najveće prirodno, stalno vodeno tijelo u Hrvatskoj, od iznimne važnosti za brojne ugrožene i u Europi rijetke vrste ptica. Jezero se nalazi na sjecištu međukontinentalnih selidbenih putova ptica i, kao takvo, iznimno je značajno kao odmorište velikog broja migratornih vrsta, od kojih su mnoge vrste ugrožene. Osim za migratorne vrste, značajno je i kao zimovalište te gnjezdište brojnih vrsta ptica. Oko stotinu različitih vrsta gnijezdi se na području parka, a nekoliko vrsta čaplji, poput čaplje dangube koja je ujedno i zaštitni znak parka, pronalazi ovdje jedino stabilno gnjezdište u mediteranskoj Hrvatskoj. Najveća gnijezdeća populacija malog vranca, čak 22 para, gnijezdi se upravo na Vranskom jezeru. Tijekom zime na jezeru boravi više od 100.000 jedinki ptica vodarica. Uz ptice, vrijednost parku daju i brojne vrste riba te je za mnoge sportske ribiče upravo Vransko jezero jedna od najtraženijih destinacija u Europi.
Telašćica - Čarobno podmorje zove u dubine
Zadarski je arhipelag nadaleko poznat kao jedan od najrazvedenijih, a time i najljepših u zemlji. Nedirnut akvatorij, koji obuhvaća brojne otoke, otočiće, plaže, skrivene uvale i prekrasne zaljeve neopisivih boja, godinama privlači nautičare i ljubitelje prirode s raznih strana svijeta. Zapravo, posjet ovom privatnom raju budi sva osjetila i nudi nužno potreban mir, odmor za dušu i tijelo. Dočekat će vas ljubazni domaćini, ispričat će vam legende i mitove o svome mjestu, te vam ponuditi pravu domaću hranu. A jedan od otoka toga nezaobilaznog zadarskog arhipelaga, kojemu se itekako vrijedi vraćati, u kartama iz srednjeg vijeka bio je označen kao Insula Magna ili Insula Maior. Danas ga jednostavno zovemo Dugim otokom. Iako je doslovno svako mjesto na tom predivnom otoku posebno samo po sebi i zaslužuje zaseban članak, ipak se nekoliko njih posljednjih godina više ističe, možda baš zahvaljujući društvenim mrežama, zbog kojih su postali nadaleko poznati. To su plaža Sakarun, svjetionik Veli rat i Park prirode Telašćica sa svojim jezerom Mir. Zahvaljujući iznimnoj ljepoti, bogatstvu i značenju, ova potonja uvala, okružena s 13 otoka i otočića, sa šest otočića unutar same uvale, proglašena je Parkom prirode još 1988. godine. Status zaštićenog područja dobila je već 1980., zahvaljujući svojem iznimno vrijednom biljnom i životinjskom svijetu, geološkim i geomorfološkim fenomenima, vrijednim zajednicama morskoga dna te zanimljivom arheološkom nasljeđu.
Područje Parka prirode Telašćica bogato je suprotnostima: tihim i mirnim plažama i položenom obalom s jedne strane te divljim strmim klifovima s druge strane; s jedne su strane područja šuma alepskog bora i hrasta crnike, a s druge ogoljeli kamenjar; postoje područja obrađenih polja prekrivenih vinogradima i maslinicima, ali i područja degradiranih oblika vegetacije koja prekriva suha staništa. Ta jedinstvena uvala najsigurnija je, najljepša i najveća prirodna luka u Jadranskome moru, a krase je moćni strmci, takozvane stene, koje se uzdižu i do 161 metar nad morem i spuštaju u dubinu do čak 90 metara, i konačno slano jezero Mir s ljekovitim svojstvima. Grpašćaka, Grbašćaka ili Grebašćaka ime je najviše i najdojmljivije od svih jadranskih hridi. Vjerujte nam, stajati nad njom gotovo je kao stajati na rubu svijeta. Pogled i osjećaj koji se pamte. Najslikovitiji među otocima je Katina, a najneobičniji zasigurno Taljurić, koji izgleda kao tanjur, visok je samo tri metra, za nevremena je potpuno pod morem, na njemu nema vegetacije, a izdaleka izgleda kao ravna ploha. U okolini tih otoka, kao i u cijelom PP Telašćica, možete vidjeti predivne obrađene livade te brežuljke prekrivene bogatom mediteranskom vegetacijom s oko 500 biljnih vrsta i jednako bogatom faunom. Podmorski svijet parka broji više od 300 biljnih i 300 životinjskih vrsta. Da biste doživjeli taj čarobni morski svijet, dovoljna je maska i disalica, ili se možete pridružiti jednom od ronilačkih klubova na pet lokacija.
Specijalno izdanje Like! putovanja preuzmite OVDJE.