Nit brodova, nit Spartanaca, nit turista, ali zato kilometri i kilometri predivne prirode i praznih cesta idealnih za vožnju motociklima, ceste koje su u jednom trenu uključivale i vožnju preko mora, međutim i vrlo visoke cijene benzina. Tako nekako opisala bi putovanje Grčkom motociklima, daleko od otoka i turistički najpoznatijih lokacija, a posebno Peloponezom kojeg je cijelog trebalo prijeći na putu do Atene.
Iako je cijela Grčka od samog ulaza u zemlju bila obećavajuća za putovanje motociklima, posebno nakon beskrajno nezahvalnih albanskih cesta, dionica od malog mjesta Paramythie do Koronisie, bila je jedna od najljepših dionica na putovanju i to i prije samog Peloponeza.
Iskreno bilo bi iznenađujuće da vam iti jedno od njih zvuči poznato, jer radi se o malim mjestima zanimljivim posebno nama na dva kotača, upravo između njih jedne su od ljepših sporednih prometnica za osvajanje motociklima ili autima. Okruženi ste samo planinama, šumama, obrađenim poljima maslina, voća i vinogradima, dok vam se ponekad čini kao da su potpuno zaboravljene. Uistinu rijetko susrećete druga vozila, a nailazite na tek pokoje malo mjesto u kojem se lokalni život očigledno svodi na poljoprivredu.
Nadomak Koronisije počinje mala turistička priča, a mnogi žele doživjeti vožnju “po moru”. Otok Koronisa, koji se nalazi u središtu zaljeva Amvrakikos, s obalom je povezan dugim i uskim prolazom, čija je duljina 6,5 km. Ne znam jesu li vjetrovi inače toliko jaki, kao na dan kad sam ja vozila po prolazu, ali more je nekoliko puta završilo na viziru moje kacige i zadržavalo se nakon valova na samoj cesti, dok je vjetar bio toliko jak da je moj mali dron u više navrata skoro zauvijek ostao u Grčkoj.
Kako je otok poznato odredište za kajt surfere, rekla bi da me s razlogom malo podsjećalo na ušće Neretve i da su jaki vjetrovi konstanta. Sama Koronisia se osim fascinantnom cestom i plažama nema puno čime pohvaliti, doslovno jedna pravoslavna crkva na vrhu sela i nekoliko barova i restorana uz plaže, dok je morska hrana u bilo kojem od njih topla preporuka, primjerice izvanredan, naglasak na izvanredno ukusan, rižoto s kozicama bit će max do 10 eura i više je nego dovoljan za jednu osobu.
Za razliku od Koronisije koja je imala nešto turista, nadaleko poznata Sparta u srcu Peloponeza, koja je u povijesti njime i vladala, izgledala je kao grad pred oluju u kojem su se svi posakrivali. Ne znam što sam očekivala od nekad moćnih i skromnih ratnika, možda ne vrišteću turističku priču, ali ni to da će biti baš toliko prazna. Iako, kad smo stigli u grad, temperatura je u hladu iznosila 42 stupnja, a putem smo vožnju prilagođavali aktivnim požarima po Peloponezu, pa opet ne mogu procijeniti je li situacija baš uvijek takva, a posebno u godini bez Covida.
Beskrajno simpatična konobarica jednog od rijetkih restorana koji je uopće radio nije baš briljirala u engleskom, pa je i od je bilo teže saznati jesu li ulice toliko prazne zbog vrućina na kojima osjećate ključanje mozga ili je to jednostavno grad koji živi svoj život daleko od turista i uglavnom kad padne noć? No, jedina turistička obitelj na koju smo naišli opalila je fotke kao i mi pred kipom, u svakom smislu velikog Leonide, a sreli smo se i u šetnji očaravajućim ostacima drevne Sparte, koja osim ostavština grada osvaja i prirodom i maslinicima. Na mjesto ostataka drevne Sparte upad se nije naplaćivao ni na koji način, niti je postajo ikakav turistički radnik, a obzriom da ćete spartanske suvenire kupovati, ironično u Ateni, rekla bi da su današnji Spartanci znamarii spartanski duh.
Iduća turistička lokacija Peloponeza je poznati Korintski kanal, kroz kojeg su brodovi prestali prolaziti ne tako davno, no opet dovoljno da se danas više ne stvaraju turistički redovi za fotke uz njega kao nekad. Nije kanal presto biti fascinantno dostignuće graditeljstva, ali jednostavno bez brodova koji kroz njega više ne prolaze od siječnja ove godine i pitanje je kad će opet krenuti, pretvorili su i ovo mjesto u jedno od praznijih turističkih lokacija. Veliko tehničko dostignuće završeno je 1893, a brodovima je skraćivao put za 400 kilometara.
Ako pomislite da ćete na putovanju po Grčkoj uštedjeti putujući motorom ili još više autom, dobro razmislite dva puta. Naime, Grčka ima jedne od najviših cijena benzina u cijeloj Europi, tako je recimo litra Eurosuper 95 prije tjedan dana bila između 12,6 i 13,2 kuna. Ovisno jeste li na otoku ili kopnu, na otocima je naravno nešto skuplje. Što se tiče cestarina, one su jeftinije od naših, ali teško je bilo pratiti, jer imaju jedan poprilično živcirajući način naplate, svako malo se morate zaustaviti i platiti tipa 1 euro ili pola eura, nekad i dva .. pričamo naravno o motorima, za aute je nešto skuplje.
Tako da kad bi se sve te sitne naplate zbrojile, možda bi došli i do cifre sličnije hrvatskim. No, to vrijedi za autoceste i dionice kad smo jednostavno bili primorani odlučiti se za njih, nekad zbog u tom trenutku aktivnih požara po Peloponezu, a nekad kako bi stigli na vrijeme do zadnjeg trajekta. Naravno, prava čarolija roadtripanja i osvajanja grčkih cesta motorima odvija se po već spomenutim sporednim, odnosno starim cestama, a što su sporednije, to će vam vožnja biti veći gušt, a drugih vozila putem još manje.
Ono gdje ćete svakako uštedjeti u Grčkoj, posebno uspoređujući je s našom zemljom je hrana, a jako često i smještaj, posebno ako se držite tih sporednih cesta i mjestima uz njih. Primjerice spavanje u Paramythiji je za tri osobe u lijepoj kući okruženoj vinogradima bilo 28 eura. Što se tiče hrane, ne postoji ni jedno ni skuplje ni jeftinije mjesto da u Grčkoj hrana nije bila odlična i da nije opravdala svoju cijenu, a još kad se tome doda da ta cijena nikad nije prelazila 15 eura po osobi, uključujući i predjelo i glavno jelo i piće, onda je hrana ono što će vam biti između ostalog potpuni zgoditak, ma gdje išli.
Kad se sve zbroji i oduzme, ako vam nije jako važno uživati na grčkim cestama motorom, odlučite se za one opcije jeftinih letova, a u Grčkoj ćete, barem što se mog stava tiče uživati ma gdje god sletjeli. No, kako je ljepota u očima promatrača, plus ako idete sa stavom da ništa nije ljepše od Hrvatske, ja vam nisam kriva za drugačiji doživljaj zemlje od mog.
Rianina putovanja možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.
