Rub’ al Khali među najvećim je pustinjama svijeta, smještena na jugu Arapskog poluotoka i nenastanjena, rijetkost je tamo sresti i beduine. Dobar dio nje ovih je dana, u najvećoj karavani deva organiziranoj od 1940-ih, prešao Goran Blažević. U 25 dana prejahao je 620 kilometara.
Blažević je iskusan putnik. Prohodao je od Jordana do Hrvatske 3300 km, prateći izbjegličku rutu.
“Bio je to moj poziv na solidarnost s izbjeglicama, a i htio sam pokazati kako ljudi u tim krajevima tretiraju putnika i namjernika. Jer, hodao sam po područjima gdje nije bilo hotela, nikakve mogućnosti smještaja i stalno sam ovisio o pomoći nepoznatih mi lokalnih ljudi. Oni su mene dočekivali otvorenih vrata i raširenih ruku, ti muslimani su meni kršćaninu stalno pomagali. A kako mi to u kršćanskom svijetu dočekujemo muslimane? Zatvorenih vrata!”
Rub’ al Khali prostire se dijelovima Saudijske Arabije, Omana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Jemena, a Blažević je jahao Saudijskom Arabijom.
“Karavana u kojoj sam sudjelovao, nazvana Rakayib, dio je projekta turističkog otvaranja te zemlje. Oni do sada nisu izdavali turističke vize, jedino poslovne i hodočasničke. Ove godine organiziraju razne festivale i utakmice preko kojih će stranci, prvi put mimo posla i hodočašća, ući u zemlju”, govori Blažević koji se u Hrvatsku vratio prije desetak dana. Slučaj je htio da su on i pjesnikinja Maja Klarić u Iranu u veljači sreli Davora Rostuhara, koji je netom prije boravio u Saudijskoj Arabiji. “I kaže mi Rostuhar: ‘Saudijci organiziraju veliku karavanu deva preko pustinje Rub’ al Khali’. U natječaju je pisalo da traže 100 pustolova iz čitavog svijeta, to je druga velika ekspedicija kroz tu pustinju, prva nakon gotovo 80 godina. Poslao sam prijavnicu i drugi dan su mi javili da sam odabran. Rekli su mi da nekoliko dana pričekam vizu”.
Blažević je u to doba bio u Iranu, državi koja s Rijadom nema diplomatske kontakte, dapače zna se u koliko su lošim odnosima šijitski Iran i sunitska Saudijska Arabija. “Prvo sam se morao dovijati kako iz Irana doći u Rijad. Na koncu sam išao preko Istanbula. Dan prije vizu su mi poslali WhatsAppom”, vrti glavom, kao da se još i sad čudi. “Očekuješ je mailom, ali viza stigne WhatsAppom… “
U Rijadu je bio 18. veljače, dovoljno da mu ostane dva dana za kupiti nešto opreme za put za koji, kad je kretao u Iran, nije niti pomišljao da će se pred njim otvoriti.
“20. veljače odletjeli smo u pustinju, odvezli su nas u bazni kamp, vrlo blizu granice s Jemenom. U područje u koje je inače nemoguće ući, jer je pod posebnim uvjetima, zbog rata u Jemenu.
U sljedeća dva dana trebali su nas podučiti kako se kretati pustinjom i ophoditi s devom, jer nije deva k’o konj… Sjedimo tako u baznom logoru, dva kilometra od Jemena, tamo ljudi umiru od gladi, a naš šopaju luksuzno”, prisjeća se.
Na kraju se tečaj preživljavanja u pustinji sveo na to da su ih beduini, priča, stavili na devu i - nek’ se svak’ snalazi kako zna i umije: “U baznom logoru smo po cijele dane sjedili, pili kavu i čekali, a sve skupa nisam dobio više od sat vremena obuke.”
Sve se rješava u hodu
Kako je izgledalo krenuti u Rub’ al Khali, a jedva se znati održavati u sedlu deve? “Bio sam jako svjestan toga da ništa ne znam, a imao sam otprije poštovanje prema pustinji. I kad to zbrojiš, ne možeš izbjeći veliki strah. Počeo sam se pitati je li to pametno, jer deve su bile jako nervozne, prvo su nam dali deve za utrke, sprintere. Takve trče 30 km na sat. Ispred mene je u karavani pao čovjek, slomio rebra. Uhvatila me panika, mislio sam si: ‘OK ako poginem, ali što ako slomim vrat ili nešto’. Beduin mi je rekao: ‘Smiri se, po putu ćeš učiti!’. Totalno imaju drugačiji pristup nego mi, mi želimo biti sigurni, pripremljeni, a oni stvari rješavaju u hodu.” U tim je trenucima, moguće, presudilo i to što je Blaževićeva dječačka želja, koja ga nije pustila do danas, bila - prijeći pustinju devom.
“Baš to me, vjerojatno, pokrenulo da se ujutro dignem, pripremim svoju devu i krenem, ja koji prije ni na konja nikad nisam sjeo.” Prisjeća se kako su 1992. dva putnika iz Kazahstana na devama ujahala u njegov Umag. “Ta scena mi se urezala, imali su turbane na glavama, bio sam klinac… U školi je učiteljica rekla da su to neki ljudi koji putuju po svijetu i od tada je krenula i moja želja za putovanjima.
Stalno sam sanjao pustinju i beduine, bio sam ja, doduše, u različitim pustinjama. Ali, na način da su me vozili u pustinju i za dan-dva vratili natrag. A ovdje sam više od 20 dana živio u pustinji.”
Od 80-ak njih koji su krenuli na put zbog ozljeda odustalo ih je jedanaestoro.
“Već prvi dan odustala je Kolumbijka, njezina deva je počela trčati, žena je nezgodno pala … Tad sam shvatio da me tu nitko neće podučavati i zaključio da jedino što mogu je gledati i učiti sam, na vlastitim greškama. Promatram kako s devama rade beduini. Engleski ne znaju. Devu prvo treba znati spustiti na zemlju, dati joj znak da sjedne, moraš znati koji zvuk ispustiti.”
Koji? “Eeh!”, kaže grleno. “Eeh, to ti je zvuk!”, mahne rukom, kao da će mu i taj pokret iz lakta pomoći da pogodi dobar ton.
“Kad se spusti treba ju osedlati. Sedlo ima tri dijela. Glavni, potom platno koje ide na sedlo i ovčja koža koja ide iznad toga. Za pripremiti sedlo, kad uđeš u to, kad ti je gotovo pa rutina, trebaš 10-15 minuta. Svako jutro, kad karavana kreće dalje, trebaš spremiti sve stvari, svoj šator, ruksake… Sve što ti nije najnužnije daješ logistici, oni autima vuku stvari do sljedeće točke.”
Ujutro se ustajalo u pola pet, kretalo u sedam. Jahali bi do podne, jedan. Potom bi uzeli pauzu sat vremena, u doba molitve, pa opet jahali do pet i pol.
Deva je, brzo je shvatio, presudna. Odnos s njom je ključan. “Nakon dva, tri dana dobio sam sigurnost na devi. Imao sam sreću, dobio sam divnu devu. Bila je jako mirna, mnoge deve su bile divlje i brze. Moja je bila jako spora i dobra prema meni, zato nisam nikad pao.”
U pustinji čovjek, kaže Blažević, za jednu ovakvu ekspediciju, da bi se osjećao ugodno, treba oko pet litara vode dnevno. Temperature prelaze 40 stupnjeva, jaše se duge, iscrpljujuće sate.
“…a nama su dva dana davali tek litru i dva decilitra vode po čovjeku. Toliko si žedan da trebaš barem dvije litre samo da pogasiš žeđ, a još puno više da se ugodno hidratiziraš. Mi bi ujutro dobili bočicu od tri decilitra, u podne još jednu takvu i navečer dvije bočice. Mislio sam da sam već prije u životu osjetio što je prava žeđ, ali tamo sam tek shvatio kako je biti stvarno žedan.”
U tako izmučenoj grupi putnika dolazi do teških situacija, logistika izvuče kutiju s vodom i počinje guranje oko nje, proradio je instinkt za samoodržanjem.
Porcije su bile sve manje
Na pitanje zašto nema vode organizatori su odgovarali da je kamion zapeo u pijesku. “Iskreno nisam siguran da je to bila istina. Jer, čudno je da ujutro krećemo s minimalno vode, a nakon 35 km dolazimo do kampa s nekoliko tisuća boca vode… Pa, mogli su onda te boce dovesti nama u susret.” Blažević smatra da su organizatori uvjete namjerno učinili težima, situaciju ponešto ekstremnom, jer “možda žele prodati pustinju kao avanturistički proizvod. Moguće je da žele napraviti novi Mount Everest. Brendirati turistički paket koji je jako zahtjevan i težak. Mislim da se još nisu dogovorili što točno žele napraviti”.
Neki od putnika, posve iscrpljeni, naposljetku su pili vodu koja se daje devama. “I ja sam htio piti tu vodu, ali spriječio me doktor, jer kaže - što ako dođe do dijareje ili kakvog trovanja, nemojte riskirati.”
Više lokalnih liječnika automobilima je pratilo karavanu.
“Ja sam popio te vode jako malo. Nakon što je doktor intervenirao, pokušao sam se natjerati da ju povratim, ali nije išlo.”
Bilo je i dana kad su bili gotovo gladni. “U početku je izgledalo kao da svega ima dovoljno, čak i luksuzno. A onda su se porcije opasno smanjile. Za doručak dobiješ kuhano jaje, komad kruha i malo meda, za ručak naranču i jabuku, a za večeru šaku riže i malo piletine.” Iako je 17 godina vegetarijanac, nije bilo druge nego jesti tu piletinu. “…, jer trebao sam proteine, ne mogu biti na riži.”
Doduše, nije to Blaževiću, putniku vegetarijancu, prvi put da je bio prinuđen jesti meso.
“Dok sam hodao Jordanom ugostila me jedna tamošnja obitelj, pripremili su mi polovicu kokoši. Nisu govorili engleski, nisam mogao objasniti da sam vegetarijanac i bi bilo krajnje nezgodno da to nisam pojeo. U jednom sam trenutku shvatio da je to sve meso za mene i da se očekuje da pojedem. Deset dana sam imao problema, jer moje tijelo više nije znalo probaviti meso.”
U Saudijskoj Arabiji i s mesom u trbuhu išlo je lakše, jer je mesa, kao i sve druge hrane, bilo malo.
“Sudionici karavane koji nisu iz zemalja Arapskog poluotoka bili su šokirani uvjetima. Postavljali smo pitanja organizatoru, ali odgovora nije bilo. Ludjeli smo, željeli smo znati zašto, a oni su slijegali ramenima. Arapi su tvrdili da su bili uvjereni da organizator rješava taj problem.” Glavni među organizatorima je umirovljeni general saudijske vojske. On je odgovoran za čitavu logistiku. “Lažu. Da barem kažu: ‘Ne znam’, nego kažu da voda stiže za tri sata, a vode nema”, o frustracijama će Blažević.
Iz toga je, kazuje, izašla neka škola: “Naučio sam prihvaćati. To je situacija u kojoj bi bilo suludo napustiti karavanu, jer fizički ne možeš sam daleko dospjeti dalje. A ne možeš napraviti ništa da sâm riješiš problem. Jedino ti ostaje - smiriti se i prihvatiti. Neki su počeli pucati. Mene je od toga spasilo iskustvo prethodnih putovanja, mojih dugih pješačenja svijetom. Znao sam da moram ići dan po dan, da se ne mogu mentalno usmjeriti na cilj, jer do cilja je još predaleko.
Nema interneta, telefonskog signala, nema komunikacije s vanjskim svijetom. Dakle, ne možeš pobjeći ni fizički, ni psihički.
Takvo stanje osjetio sam prvi put, jer ja sam solo putnik i baš sam na ovom putovanju osjetio nevjerojatno zajedništvo među ljudima. Jedni smo drugima pomagali da dođemo do kraja, svaki dan je netko imao težak dan.
Jedino su odskakali beduini, jer su oni navikli na to područje. Njima je taj prelazak potpuno drugačiji. Oni žive u pustinji, u šatorima, s devama i ne postavljaju pitanja … “
U tih 25 dana putovanja imali su pet dana odmora. “Od toga samo jednom u oazi, inače smo odmarali pod velikim šatorima, gdje smo mogli oprati lice, čarape, odjeću, ondje je bila velika cisterna s vodom. Tuširanja, naravno, nema. Zube pereš sa svojom vodom, ako si spreman trošiti je na pranje zubi. Ja sam ih prao, ali vodu ne bih ispljunuo, već - popio.”
Jutra najteža, noći najljepše
Kaže da je za karavane smršavio osam kilograma.
“Iscrpilo me to i fizički i psihički. Radili smo velike udaljenosti, rečeno je da ćemo dnevno jahati 20-30 km, a na koncu je bilo dana kad bismo prevalili 50 km, to je dvanaest sati jahanja. Dali bi nam dva dana odmora, a onda smo morali u tri dana prevaliti dupli put, jer smo morali nadoknaditi vrijeme izgubljeno za odmora. Stvari su uvijek komplicirane i izazovne.”
U karavani je bilo i žena, jedna Saudijka, Kuvajćanka, Japanka, Njemica, Kolumbijka i Norvežanka. Kako su ih organizatori tretirali?
“Kao ravnopravne članove ekspedicije. Imali su isti pristup kao i prema ostalim članovima, ali omogućili su im i prostor za žensku intimu. S obzirom na pustinjske uvjete, mislim da su se trudili ženama pružiti sve što im je potrebno.”
Njemu su, kaže, najteža bila jutra. “Nisam mogao imati meni u to doba dana potrebnu samoću. To mi je padalo možda i teže od situacije s vodom. No, to prihvatiš i ideš dalje. Znaš da ćeš se, kad jednog dana dođeš do cilja, vratiti u normalnu rutinu i da će ti nakon tjedan dana nedostajati pustinja…
Najljepša je noć. Kad bi u kampu svi otišli spavati znao sam sjesti ispred mog šatora, koji bih stavio 20 m dalje od ostalih, i uživati u zvijezdama, tišini, miru kakvog nikada do tada nisam osjetio… Rekao bih si: ‘Gorane, ovo je realnost, ova pustinja oko tebe nije YouTube. Budi u svakom trenutku prisutan, budi svjestan ovog pijeska, da ga stvarno diraš rukama, trebalo mi je nekoliko dana da uđem u fokus, u trenutak …”
Prepao se kad se vidio na selfiju
O privikavanju na pustinju kaže: “Prvi dan paziš da ne uđeš u šator pun pijeska, s vremenom se opustiš, odustaneš, ne možeš protiv pijeska, postaneš jedno s pijeskom, imaš ga po sebi i s njim živiš. Nema gdje ga nema… Za izlaska sunca u pustinji je još uvijek svježe, noću temperatura padne na 8-9 stupnjeva. Dnevna vrućina je na početku šokantna, prži kožu, bez naočala ne vidiš ništa, škiljiš, ali s vremenom se navikneš na tu toplinu i svjetlost.
“Svi smo imali izgorenu kožu. Premda sam znao dobro zamotati turban samo mi je nos bio vani i on je izgorio. Napravio sam 2-3 selfija i prepao se kad sam vidio kako izgledam, kao da mi je 50, kao da sam 15 godina stariji.”
Zalasci sunca u pustinji, suprotno onome što je očekivao, nisu ga impresionirali.
Nije to, kaže, tako koloritno kao što je kad, primjerice, sunce zalazi u ovdašnjim krajevima. “Nema onih crvenih tonova, nijansi, tamo samo vidiš sunce kako jednom nestane, ne pušta te boje, vidiš kuglu kako se samo spusti.” U prvo vrijeme viđali su, rijetko doduše, četiri-pet biljaka po putu, navečer bi deve to pasle.
“Kasnije, kako smo ušli u dublju pustinju, više nije bilo nikakve vegetacije.
Vidio sam nekoliko vrsta ptica, ima škorpiona, puno paukova, ima i antilopa, ali ih nisam vidio.
Šator moraš zatvoriti čim izađeš iz njega, da se ne uvuče pauk ili škorpion. Ako ostaviš cipele vani, provjeri da nije nešto unutra.
Najopasnije je nakon pustinjskih oluja, jer tada kukci i zmije traže sklonište, pa se često znaju skloniti u stvari.
Ulovilo nas je više oluja, ali gotovo uvijek na dan odmora. No, predzadnji dan putovanja nas je ulovila oluja na putu. Prevalili smo 50 km među tim vjetrovima. Ako znaš turban dobro zavezati između nosa i usta i ako imaš naočale, možeš to proći. Uvjeti su takvi da ne vidiš devu ispred sebe, ali deva uvijek po mirisu prati drugu devu, ona neće zalutati. Bilo je i deva koje su uginule. Kad sam to vidio shvatio sam da moram štedjeti svoju devu. Često sam joj znao dati svoju hranu, komad kruha. Iako sam bio gladan, shvatio sam da se moram s njom sprijateljiti. Moja deva je bila predivna, bojao sam se da ću, ako se njoj nešto dogodi, dobiti neku divlju i da sam onda u problemu.”
Na cilju ga je čekao otac, Marko Blažević. Organizatori su, bez da sudionici znaju, pozvali članove njihovih obitelji, platili im putne troškove.
Kako se osjećao na ulasku u cilj?
“Već sam i za ranijih putovanja osjetio da za mene nema velike razlike između zadnjeg i ostalih dana na putovanju. Naravno da je kraj, dolazak na cilj uvijek poseban, ali za uspjeh neke ekspedicije bitan je sav trud koji napraviš za čitavog putovanja. Nema dionice koja je važnija ili posebnija. Gledam svaku dionicu kao posebnu bitku i na kraju svakog dana slavim malu pobjedu. I tako dan po dan do konačne pobjede.” Po povratku u Umag događalo se da mu je žednom trebalo dva-tri sata da osvijesti da se može napiti kad god hoće, da voda curi iz slavine.
“Sâm sam se nad sobom iznenadio prve večeri u Umagu, išao sam pripremiti krevet za spavanje, a srce me - vuklo da dignem šator ispred kuće…”