Šangaj je New York na steroidima, to ti postane jasno čim se tvoj taksi odlijepi od aerodromskog bloka i počne se približavati gradu. Najprije primijetiš monstruozno velike blokove nadzemne željeznice, a na njima stotine kilometara betonskih anakondi, osvijetljenih plavim neonom. Zgradurine od pedeset ili šezdeset katova, a na njihovim krovovima – dvorci. Sve to bliješti i udara u oči… sve te neonke, reklame, gigantska slova na kineskom i engleskom.
A kad taksi zavije oko Bunda, dijela grada nabijenog uz rijeku, onda nisi baš siguran jesi li u Šangaju ili na Manhattanu i je li ovo pod tvojim nogama Huangpu ili Hudson River.
Šangaj i komunistička Kina, hajte molim vas… misliš si dok isplaćuješ vozača taxija i krećeš prema hostelu…
Ali vraga… sve bitne stvari za kineski komunizam dogodile su se baš ovdje.
U četvrti koja se i danas zove 'Francuska koncesija' 1921. osnovana je komunistička partija Kine. Nisu se baš proslavili u ranim godinama djelovanja, ali onda je 1949. Mao Ce Tung umarširao u grad i dobrano zacrvenio stvar. Sve su strane tvrtke zbrisale u Hong Kong, a tko se nije skrio – magarac je bio… maovi dečki su mu nacionalizirali imovinu.
Baš je iz Šangaja 1966. krenula famozna kulturna revolucija, i baš će se ovdje, nakon Maove smrti, četveročlana banda boriti za njegovo mjesto.
A onda, početkom devedesetih godina, otvorila su se vrata stranom kapitalu, koji je Šangaj katapultirao na mapu pet najvažnijih gradova svijeta, dok je ostatak Kine ostao tamo negdje… ne daleko iza, ali tamo negdje…
Ove godine je grad ugostio Expo. Ne manje važno, ugostio je i pročelnika za gonzo pitanja, čudnovatu kreaturu u misiji obilaska planete u stotinu dana.
Gonzo putovanja su čudnovat sport. Osim sebe samoga, nisam upoznao nikoga tko se bavi sličnom disciplinom, pa nisam imao s kime izmijeniti iskustva. Jesam li turist? I jesam i nisam… Jesam li traveler? I jesam i nisam…
Koji sam ja to, zapravo, klinac? Čovjek u pokretu… teško je odgovoriti na to pitanje, a postavljaju ti ga deset puta dnevno, svi tvoji novi prijatelji koje upoznaješ po hostelskim sobama.
Ponekad je teško izdržati pritisak… pogotovo nakon četiri tjedna putovanja, četiri tjedna bez poštenog sna… Zajebana je to ritam mašina, tempo koji iscrpljuje svaki milimetar tijela i moždane ćelije drobi u sitnu kašicu… svakih nekoliko dana mijenja se država, svaki drugi dan mijenja se grad… svakih sat vremena uskače se u novo prijevozno sredstvo… avion, autobus, vlak, rikša, taksi, metro, motor, samo reci, i samo požuri… opali po gasu, nema zastajkivanja, nema gledanja unazad… osvrtanje preko ramena je za mlakonje, a mi iz Instituta za akciju, mi smo igrači na veliko, zanima nas samo ono što je SADA, i eventualno, ono što će biti za pola sata… sve drugo je manje važno.
Ponekad je teško izdržati pritisak jer slike se mijenjaju luđačkom brzinom, lica, vizure gradova, obrisi šume dok bullet train na relaciji Tokio-Kyoto prolazi pored nje sa 300 km/h… Stvar djeluje poput droge, čudnovati koktel adrenalina, doživljaja i ludila.
Pa onda, poput luđaka u amfetaminskoj krizi, ubogog skota koji je spreman gristi beton samo da mu bude malo bolje, ti uskočiš u novi vlak i kreneš se gibati… a ako zaista znaš što je dobro za tebe, onda mudro pučupaš prstenje sa pet ili sedam limenki pive, pa kreneš cuclati… i u tren oka si ponovo u dobitnoj kombinaciji.
Ali što napraviti kad te najgora kriza uhvati u Šangaju? U ovom gradu nema milosti za vraga, pojest će te živoga ako se psihički ne pripremiš. A mogu li ja to?
Evo me ispred ulaza u Expo, gdje mi dobrodušni šangajski švercer pokušava uvaliti ulaznicu. Rano je jutro, kiša lijeva kao iz kabla, mokar sam do niti, traperice su mi se prilijepile uz butine, voda mi kaplje za vrat, a siroti švercer ne želi spustiti cijenu.
Na kraju smo se nekako dogovorili, pa sam ušao unutra, i produžio do hrvatskog paviljona. Tamo su me srdačno primili, dali mi da jedem i pijem, i što je najvažnije – dali mi suhu majicu.
Poznato je da je Expo manifestacija koja traje šest mjeseci, a Kinezi ne bi bili Kinezi da nisu odlučili potući rekord u broju posjetitelja. Za tjedan dana svjetski će sajam završiti, a brojka posjetitelja premašiti će sedamdeset milijuna. Prosječan posjet iznosi 400.000 ljudi dnevno, a baš te subote, kad sam se ja nacrtao tamo, zabilježen je rekord – preko milijun ljudi u jednom danu.
Pola njih mi je nagazilo na mokre cipele. Druga me polovica munula laktom pod rebra.
A kiša pada, lije, nebo se otvorilo.
Nekoliko dobrih ljudi iz hrvatskog paviljona odlučilo mi je pomoći u razgledavanju sajma. Obišli smo britanski i nizozemski paviljon, ali stvar nije imala smisla. Tamo između paviljona, tamo se vodi rat, trupe marširaju, kiša lije… nemam više živaca, i nakon dva sata odustajem.
Inače, ulaz na Expo je besplatan za stare i onemoćale Kineze u pratnji jedne osobe. Takvim posjetiteljima još dodjele i invalidska kolica. Stoga se ispred ulaza pojavio fenomen zvan rent-a-deda. Vani stoje starci koje možeš unajmiti za sitnu lovu. Platiš dedi par dolara, zajedno uđete unutra, on sjedne u invalidska kolica, ti glumiš da si mu rođak, i bez stajanja u redovima ulazite u paviljone.
Vratio sam se u hostel, presvukao, a onda su me naši ljudi na privremenom radu u Šangaju odlučili upoznati s noćnim životom grada. Pa ništa – mislim si ja – ovo je prilika koju ne smijem propustiti… bez obzira što mi vitalni organi otkazuju poslušnost, a mozak vrišti za snom i smanjenjem tempa… ali što je tu je, sad idemo u izlazak, i sad treba nekako dočekati jutro, po mogućnosti na nogama.
Odvezli smo se do Bunda – srca grada, pa se uvalili u fini restoran s pogledom na rijeku. Bio sam u finom društvu – nekoliko Hrvata i nekoliko Kineza vezanih za našeg Ćiru Blaževića, koji trenira lokalni nogometni klub. Glavni logističar kluba je doveo i suprugu, neku finu profesoricu klavira s kojom sam baš lijepo popričao. Već sam pomislio da će ovo ostati jedna pitoma kineska večer, kas su konobari ubrzali tempo donošenja boca. Negdje oko dva ujutro je glavni logističar kluba mudro shvatio kuda sve to vodi, pa se s milom profesoricom klavira dao u bijeg – briši ravno kući.
A mi smo se prebacili u Bar Rouge, koji glasi za jedan od najboljih gradskih klubova. Mjesto ima zgodnu terasu s pogledom na grad, krcato je zapadnjacima, i onako generalno – zaista dobro izgleda.
Problem je bila tema večeri – sado mazo-party. Konobari su se ponovo dali u galop, stavili novo staklo na stol, još jedna čaša leda i viskija i TRAS! – to je bilo TO…
Eto me ponovo, potpuno smetnutog s uma, među hrpom transvestita i raspojasanih luđaka u klubu imena Bar Rouge, negdje tamo u Šangaju. Siroti pročelnik za gonzo pitanja, rođena ulična nakaza u carstvu nakaza.
Osim sado-mazo plesačica, u klub su doveli desetak patuljaka. U Kini je to, valjda, sasvim uobičajena praksa. Da to napraviš kod nas, vjerojatno bi ti Ivan Zvonimir Čičak i ostatak HHO-a navukao pet tužbi za povredu ljudskih prava na vrat, pa bi te poput psa proganjali do sudnjeg dana.
Bauljam sad po Bar Rougeu i pokušavam shvatiti apokaliptične prizore. Strah i prijezir u Šangaju. Transvestit sa bradavicama izbušenim lancima radi stoj na rukama dok mu patuljak visok 122 centimetra siše vodku iz pupka. Jezivi prizori u ovo nervozno Šangajsko jutro…
Vrijeme i način povratka u hostel ostali su, po običaju, jednadžba s dvije nepoznanice.
Drugog smo dana otišli bodriti Ćiru i njegove sinove. Shenhua je gubila utakmicu, ali su uspjeli preokrenuti i dobiti sa 3 : 2.
Ćiro je poslije utakmice bio vidno ushićen. Dao sam mu čokoladu, a on me nazvao sinom. Znaš da Ćiro to izgovara svakome, već valjda pedeset godina, ali svejedno ti je drago kad te Ćiro zove sinom.
Osjetiš se u najmanju ruku kao da si Goran Vlaović, ako već ne Alen Bokšić.
Oko ponoći sam se vratio u hostel, uz čvrstu odluku da se konačno naspavam, jer avion za Hong Kong mi polazi u pet sati ujutro.
Ali napravio sam pogrešku, pa sam umjesto u sobu, produžio do hostelskog bara, na još samo jedno piće. Tamo sam se s dvojicom konobara uspio pošteno zakačiti oko pitanja Tibeta, Tajvana i statusa Ujgura. Jedan je bio toliko ljut da se čak htio i tući. Bio sam spreman, ali ovaj drugi ga je smirio. Onda smo se pomirili, pa još neko vrijeme pričali o nogometu i ženskama…
Neko vrijeme… pogledam na sat, shvatim da moram krenuti prema aerodromu.
Zgrabim torbe i uvalim se u taksi. Na vrijeme sam se ukrcao u avion, u kojem sada pišem ovo.
Po slijetanju šaljem tekst u redakciju, a sebe na spavanje. Mislim da bi moglo potrajati…
Komentari (0)
Komentiraj