'Promijenila sam 13 radnih mjesta. Čim bih imala napadaj, dali bi mi otkaz'

ZAGREB - U travnju će se napuniti godina otkako Zagrepčanka Anita Mokos (42) nije imala epileptični napadaj . Bila je to zaista dobra godina, prva takva od ranog djetinjstva.

Kao sedmogodišnjakinja, Anita je preboljela meningitis. Mjesec dana kasnije doživjela je prvi napadaj. Dijagnosticirana joj je epilepsija. Od tada, u njezinu životu su se izmjenjivali grand malovi i petit malovi, kako zastarjela, ali većini poznata terminologija naziva dvije vrste epileptičnih napadaja. To su bure u mozgu s mnogo teških simptoma: oduzetosti, grčenjem mišića, trzajima, promjenama u osjetilu okusa, mrisa, vida, sluha ili dodira. Neki put je imala i po nekoliko napadaja u danu. Prolazile se godine i terapije s dva, tri... četiri lijeka.

Nekih se godina Anita sjeća s mrvicom gorčine. Zbog čudnih pogleda djece u osnovnoj školi, zbog toga što su joj u srednjoj ekonomskoj iza leđa govorili “luda” ili retardirana, zbog toga što je rijetko izlazila i zabavljala se... Ili, još više, zbog 13 radnih mjesta u računovodstvu koje je promijenila prije nego što je prije 10 godina otišla u invalidsku mirovinu. Ne zato što je to željela, nego zato što je morala.

- Kada bih došla na razgovor za posao, ako bih rekla koju dijagnozu imam, rekli bi mi: “Hvala što ste došli. Mi ćemo se javiti vama.” Ako ne bih rekla - nakon prvog napadaja bih dobila otkaz. Naglo bi "prestala postojati potreba za mojim radnim mjestom”...- kaže Anita i sliježe ramenima.

Navikla se na sve to i još mnogo više. Recimo, da dobije napadaj u trenutku dok stoji za štednjakom i kuha kavu. Pa joj ruke završe na ploči štednjaka. Opečene. Ili da joj stvari ispadaju iz ruku.

No, njezine ruke nisu nespretne. Kao srednjoškolka bavila se streljaštvom. Postizala je dobre rezultate. A onda su puške i mete pale u sjenu jer život su okupirale terapije i svakodnevno snalaženje u okruženju koje nije naklonjeno nekome s kroničnim neurološkim oboljenjem.

Ne ljuti se na život

Kad napadaj počne čini joj da je svijet oko nje naglo usporio. Vidi lica ljudi koji joj nešto govore, sve zna i čuje, ali ne može odgovoriti. A onda sve prođe. Onome tko je gleda, traje u sekundama. Njoj se čini kao vječnost. Nakon toga je pomalo zbunjena, slaba. Sat ili tri sata. Ovisi o jačini napadaja.

U braku je 15 godina, a ona i suprug Ivan željeli su djecu, no nisu se usudili to i ostvariti. Ne toliko iz straha da će dijete biti bolesno, više zato što je Anita uvijek razmišljala kako će brinuti o djetetu. Bila je to teška odluka.

Nakon svega, jasno je da se ima pravo ljutiti na život. Ipak, to ne čini. Otvorena je za sve opcije i iskreno se smije. Traži ispunjenje u različitim stvarima - primjerice, već nekoliko godina bavi se statiranjem - imala je manje uloge u nekoliko serija i uživala.

Kada su joj prije dvije godine kada su je njezine liječnice, doc. dr. Sanja Hanjšek i dr. Sibila Nanković iz Klinike za neurologiju KBC Zagreb, predložile potencijalno rješenje za njezinu bolest pristala je biti svojevrsni pokusni kunić. Bila je prva osoba u našoj zemlji kod koje je napravljen Wade-test.

Njime se precizno utvrđuje koja je moždana funkcija smještena u pojedinoj moždanoj hemisferi i gdje je žarište epilepsije. Pretraga se obavlja kako bi se ocijenio rizik operativnog zahvata na mozgu jer uvijek postoji mogućnosti gubitka nekih funkcija, primjerice pamćenja, vida, govora. Test je poluinvazivan. Ili, bez previše detalja, poprilično neugodan.

Doc. dr. Željka Petelin i tim s Rebra ovim su testom utvrdili da Anita ima atrofiju lijevog sljepoočnog režnja. Pokazalo se i da je među 10 do 15 posto dobrih kandidata za operaciju koja bi joj mogla pomoći ublažiti ili ukloniti napadaje. U travnju prošle godine neurokirurški tim predvođen dr. Goranom Mrakom uklonio joj je dio mozga u kojem je neurološka bura izazivala sve one napadaje, probleme... Zahvat je uspio. Uz terapiju s dva lijeka stvari idu nabolje. Napadaja nema.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA