Samo 25 minuta bržeg hoda svakog dana može produljiti život čak do sedam godina! Pokazalo je to najnovije njemačko istraživanje objavljeno na Europskom kardiološkom kongresu prošlog tjedna. Istraživači tvrde i da ta umjerena tjelovježba može prepoloviti rizik za srčani udar kod osoba u pedesetima, tj. šezdesetima.
U studiji su sudjelovale osobe u dobi od 30 do 60 godina, inače zdravi nepušači, koje su dobile dnevni program vježbanja, 25 minuta brzog hodanja. Radilo se o osobama koje inače nisu redovito vježbale, a pratili su se ključni pokazatelji starenja preko krvnih pretraga. U samo šest mjeseci pokazale su se promjene koje inače popravljaju DNK.
Usporavanje demencije
Kardiolog koji proučava nasljedne srčane bolesti na St. George’s sveučilištu, Sanjay Sharma, rekao je kako je nedvojbeno dokazano da umjerena tjelovježba smanjuje rizik od smrti te bi je svi trebali uvesti u svoju svakodnevnu rutinu želimo li usporiti starenje. Dodaje da vježbanje kupuje dodatne tri do sedam godina života, da djeluje antidepresivno, poboljšava kognitivne funkcije, a postoje i dokazi da može usporiti pojavu demencije. Riječju, stručnjaci su suglasni da tjelovježba odgađa proces starenja, što bi trebao biti poticaj barem za više hodanja.
“Ne možemo izbjeći starenje, ali možemo usporiti proces. To znači da u 70. možemo izgledati mlađe, ali i doživjeti 90.”, kaže Sharma. Kardiolozi tvrde da nikad nije kasno za početak tjelovježbe jer su, primjerice, odvojene studije pokazale da se čak i kad se s tjelovježbom počinje u 70. smanjuje vjerojatnost za fibrilaciju atrija, odnosno poremećaj srčanog ritma.
Ovo najnovije istraživanje proveo je tim stručnjaka sa Sveučilišta Saarland i pokazalo se da areobne tjelovježbe većeg inteziteta pozitivno utječu na markere starenja.
Bolje od dizanja utega
Tvrde da takva vrsta vježbanja može biti učinkovitija od dizanja utega jer će dodatno povećati aktivnost telomeraza, što znači da će se popraviti DNK i smanjiti marker starenja (p16). “Studija objašnjava zašto tjelesna aktivnost ima takav učinak. Naime, pomogla je u razumijevanju procesa staničnog starenja i onog što pokreće naš organski sustav i starenje tijela te učinak fizičke aktivnosti na staničnoj razini”, tvrdi Christi Deaton s Instituta za javno zdravstvo Sveučilišta u Cambridgeu.
