INTERVJU: NIKOLA PILIĆ

‘Želim biti kreativan i zato sam svaki dan na terenu, ponekad i po četiri sata. U ovim godinama nije mi važan novac, već užitak‘

Proslavljeni teniski trener Nikola Pilić

 Ivana Nobilo/Cropix
U posljednje tri godine odbio sam valjda pedesetak mladih igrača, kaže nam proslavljeni trener

Gospod Bog igra s dosta spina... Ova se Zemlja vrti sve brže.../I kao stara, posebna vina, samo se pravi momci održe.

Dok čitamo stihove pjesme "Drugi set" koju je rukom na komadu papira 1989. ispisao Đorđe Balašević, Nikola Pilić (82) briše se ručnikom i tumači pozadinu priče.

- U životu sam slavio samo dva rođendana: pedeseti i sedamdeseti. Ovo mi je Balašević napisao za pedeseti, bio je to najljepši poklon. Rekao mi je da sad živim u drugom setu.

image

Pjesma koju je Nikoli posvetio Djordje Balasevic za 50. rodjendan

Ivana Nobilo/Cropix
image

Pjesma koju je Nikoli posvetio Djordje Balasevic za 50. rodjendan

Ivana Nobilo/Cropix

Stojimo u kućici pokraj terena u Teniskom klubu Opatija, otprilike dva s dva metra; u jednom kutu reketi i loptice, u drugom mali radni stol, a na zidiću priznanja i vrijedni suveniri. Sunčano je, vruće jutro na Kvarneru, a Pilić je upravo odradio prvi od dva današnja treninga. Uhvatili smo posljednjih desetak minuta dok je prebacivao loptu sa sedmogodišnjim dječakom iz Grčke. "Još šest lopti i gotovi smo", maše nam. Dobna razlika preko mreže - ravno 75 godina.

"Bravo, George. Trči, kume. Ajde. Lateral." Dok Pilić uputama prati svaki udarac, mi prilazimo ocu koji sve nadgleda s klupe i pitamo ga zašto su iz Atene potegnuli do Opatije.

- On je tek počeo igrati tenis. Pitao sam poznanika, koji inače surađuje s Marijom Sakkari, može li mi preporučiti dobrog trenera. Rekao je, idi u Hrvatsku, nema većeg stručnjaka od Pilića. Ostat ćemo ovdje cijelo ljeto. Zasad sam jako zadovoljan.

"C‘est fini", prebacuje se u tom trenutku Pilić na francuski i označava kraj treninga. "Vidimo se opet u 14 sati", obavještava oca i sina.

Od nas traži pet minuta da se osvježi prije nego što odradimo fotografiranje. Stepenicama se spuštamo prema glavnoj Ulici maršala Tita gdje će pozirati u parku pokraj hotela Milenij. Piliću je to nepotrebna gnjavaža. Cijeli su ga život fotografirali i snimali, sad bi radije samo razgovarao. "Ovo sam napravio samo zbog vas", kaže uz osmijeh. Koji trenutak poslije već postaje nestrpljiv. "Jeste li gotovi?" pita fotoreporterku Ivanu Nobilo. "Jer ja jesam."

Zlatni potpis

Istim putem vraćamo se u klub i razmišljamo kako je ovo jedini put da kroz šetnju Opatijom sa sigurnošću možemo reći tko je turist, a tko nije. Oni domaći, naime, pozdravljaju slavnog sugrađanina i pitaju ga kako je.

Proglasiti Nikolu Pilića teniskom institucijom nije nikakvo novinarsko pretjerivanje, nego suha činjenica. Krajem 60-ih i početkom 70-ih bio je jedan od najboljih igrača svijeta, a poslije jedini trener koji je s više reprezentacija osvojio Davis Cup. I to ne s dvije, nego tri: Njemačkom (tri puta), Hrvatskom i Srbijom. Dok sjedamo za dugački drveni stol u prostoriji pokraj klupskog kafića, osvrćemo se na zidove. Na svakom visi jedna slika: Pilić s hrvatskim tenisačima nakon osvajanja Davis Cupa 2005., s Goranom Ivaniševićem nakon Wimbledona 2001., a na trećem je zidu fotografija Novaka Đokovića s autogramom i posvetom.

Zaključak se nameće sam od sebe: u gotovo svim recentnim uspjesima tenisača s ovih prostora Pilić je ostavio svoj zlatni potpis. Brinuo je o Đokoviću na startu karijere, reanimirao već poluumirovljenog Gorana i odveo ga do "svetog grala", a Hrvatsku je iščupao iz trećeg razreda i u roku od pet godina katapultirao je na svjetski vrh.

"Majstore s mora, pratim te tajno... Studiram tvoju dijagonalu/Već pola veka serviraš sjajno. Čitav si život u finalu..."

Uspomene stoje u prošlosti, a ostali su teren, reket i loptica. Pilić trenira svaki dan, ponekad i četiri sata. Izuzetak je nedjelja.

- Sve ovisi o tome koga imam ovdje, je li netko na turniru ili nije. Igram samo s nekoliko mladih talentiranih ljudi. Kad pretopim znanje u nekoga tko ima talent, to me održava i fizički i psihički. U ovim godinama nije mi važan novac. Nemam pojma koliko će to još trajati i što će mi Bog dati, ali važno mi je da svaki dan budem kreativan i zadovoljan - počinje šjor Niko.

Odmah ga pitamo koliko je onda mladih igrača morao odbiti.

- U posljednje tri godine valjda pedesetak. Želim uživati u treniranju, vidjeti da igrač nakon tri mjeseca zna nešto što prije dolaska ovamo nije znao. Jer, talent je spoj 16 različitih faktora, od načina na koji netko razmišlja do discipline, brzine, anticipacije, koordinacije, motorike... I ono ključno, ‘coachability‘. Kad mu nešto kažeš 30 puta, da 31. put ne napravi istu pogrešku.

U Opatiji se sa suprugom Mijom Adamović, bivšom glumicom, skrasio prije osam godina. Njihova je ljubavna priča prava bajka. Zajedničko putovanje traje 51 godinu i prošlo je kroz četiri postaje: Novi Sad, Split, München i Opatija. U Münchenu, gdje je Pilić vodio svoju poznatu akademiju, živjeli su tri i pol desetljeća. Onda je, kaže, došao u godine kad mu veliki grad više nije odgovarao.

- Tamo su ostala djeca, kći Danijela je novinarka i književnica, a sin Niko arhitekt koji radi u financijskom biznisu. Do Opatije im treba pet sati vožnje, dođu nekoliko puta godišnje. Imamo divnu vezu s djecom i sa sinovljevom obitelji. On ima dvije desetogodišnje kćeri blizanke.

image

Nikola Pilić

Ivana Nobilo/Cropix

90 stepenica do mora

Iz rodnog Splita otišao je 1982. godine. O povratku nije razmišljao jer "to više nije grad koji sam napustio".

- Sve se promijenilo u Splitu. Volio sam ga jako, možda i previše - zamišljeno kaže.

U Opatiji mu, međutim, ništa ne nedostaje. Opisat će je kao "predivan mali grad s 40 hotela i jedinstvenom šetnicom Lungomare". Kad je bio mlađi, tu je znao trčati. Danas mu je gušt spustiti se 90 stepenica do mora i okupati se nedjeljom rano ujutro, prije mise. Voli biti u crkvi, pogotovo kad je sam. "Nekad mi je dovoljno 15 minuta da napunim svoje duševne baterije", kaže.

"Wimbledon zove viteze nove... New York i Paris. Nebeske kule/Noseći rekete i snove odlaze klinci na Firule..."

Iza Pilića je duga igračka karijera. Bio je preteča teniskih maratonaca jer je trajao do 40. rođendana, što je u njegovo vrijeme bio podvig vrijedan divljenja, a danas se pretvara u trend. Osim kao finalista Roland Garrosa, svijet tenisa zauvijek će ga pamtiti kao jednog od osnivača ATP-ja i inicijatora wimbledonskog bojkota 1973. godine. Nakon što ga je Jugoslavenski teniski savez suspendirao jer je umjesto Davis Cupa odlučio igrati Masters parova, 81 tenisač solidarizirao se s njim i odbio nastupiti na Wimbledonu.

- Englezi su bili šokirani. Gospoda su mislila da mogu napraviti turnir bez proizvoda, a proizvod smo bili mi, igrači. Bili smo tretirani kao kartoffel, krumpiri. Za nastup ste dobili 50 funti bez ikakvih prava. Nitko nije niti slutio da je bojkot moguć, a na kraju su u trećem kolu imali dvojicu Engleza koji nisu znali igrati tenis.

Od prvih 16 nositelja, otkazalo ih je 13, uključujući i branitelja naslova Stana Smitha. Među njima nisu bili Ilie Nastase i Roger Taylor, a naslov je osvojio Čeh Jan Kodeš.

- S Taylorom poslije toga godinu dana nismo progovorili ni riječ. I kad smo nakon nekog vremena sjeli zajedno za bar i popili pivo, tužno mi je rekao da mu je to bila najteža godina u životu. ‘But you were not with the boys‘, odgovorio sam.

Mjesec dana prije Pilić je u Parizu igrao svoj jedini Grand Slam finale. Za razliku od Ivaniševića 2001., njemu kiša nije pomogla.

- Ma užas, padala je od subote poslijepodne do utorka u jedan popodne. Tri i pol dana čekao sam u hotelu i nisam znao što da radim. Moj suparnik Nastase je živio u Parizu i s Pierreom Barthèsom je svaki dan ujutro odlazio trenirati pola sata južnije. Kad smo napokon dočekali finale, teren je bio blatan i spor. Ne kažem da bih u drugačijim uvjetima pobijedio, ali u Roland Garrosu mi je odgovaralo kad je vrijeme bilo normalno. Osim toga, Nastasea sam prije toga dobio na zemlji u Münchenu. Taj dan imao sam nula šansi. Istrčao bih na mrežu, a on je radio što je htio.

Pitamo ga za čim žali u igračkoj karijeri. Pilić pogledava prema dnu prostorije i odgovara: "Samo dvije stvari".

- Žao mi je što 1967. nisam osvojio Wimbledon. Od svih 19 godina koliko sam igrao, u 18 godina je bilo barem pet ili deset boljih igrača od mene. Ali, to je bila moja godina. Prije polufinala s Newcombeom nisu mi dali dan odmora, a s Cooperom sam u četvrtfinalu igrao pet sati. Osim toga sam kod 1-1 u setovima udario laktom u zid, ruka mi je bila cijela u krvi. Meč je prekinut na 20 minuta dok me nisu zakrpali. Dobio sam te godine i Emersona koji je bio broj jedan i koji je osvojio Australiju i Pariz. Da nisam igrao protiv dvojice Australaca, vjerojatno bi mi dali dan odmora. A ja k‘o ovca sretan što sam u polufinalu...

image

Nikola Pilić

Ivana Nobilo/Cropix

Igrači bez novca

Druga stvar je to što nikad nije imao trenera.

- Bog mi je dao talent i sve druge komponente, ali bio sam samouk. Igranje bez trenera uzima strahovit danak, a mi igrači iz provincije tada nismo imali novca. Kad sam išao u Wimbledon, poslao bih pismo: ‘Dear Sir, moje ime je Niki Pilić i trebao bih 300 dolara za put‘. Onda oni odgovore: ‘Evo 250‘, a ti kažeš ‘O.K.‘ Pravi napredak sam ostvario tek s 30 godina.

"Ti mirno sjediš na Central courtu. Sa puno stila. Uz dobre nerve./Dodaje život sveće na tortu, al Ti mu ipak uzimaš serve..."

Kad ga suočite s pitanjem je li bio bolji igrač ili trener, Pilić nakratko vraća priču.

- Mislim da sam bolji trener, ali samo zato što sâm nikad nisam imao trenera. Imam dar da iskustvo i know-how mogu prenositi igračima koji to žele. Dok sam bio izbornik Njemačke, rekao sam Borisu Beckeru i Michaelu Stichu: ‘Slušajte, momci. Vi igrate bolji tenis od mene, vaš je bankovni konto sto puta deblji od mog, ali ne možete kupiti moje iskustvo‘. S tim sam pristupom gotovo uvijek naišao na zeleno svjetlo.

Podatak da je 39 igrača uveo u prvih 100 čvrsto cementira Pilićeve trenerske kvalitete, ali još je veća potvrda pet trofeja u Davis Cupu, kao i zlato koje su Becker i Stich u Barceloni 1992. osvojili u parovima, iako su bili - posvađani.

- Nema oko čega se nisu svađali. Becker je rekao da je Stich ‘spieler‘, samo prosječni igrač, a ovaj mu je kao intelektualac odmah uzvratio. Sreća pa sam ja bio fantastičan profesionalni lažov, hodao sam iz jedne hotelske sobe u drugu i pokušavao ih pomiriti. Kad sam došao do Beckera i rekao mu da je Michael pohvalio njegov retern, dignuo je obrve i rekao: ‘Čudno‘. Na kraju su uzeli zlato.

Najdraže uspomene iz Davis Cupa su Göteborg 1988. kad je Njemačka kao totalni autsajder pobijedila 4-1 Švedsku koja je imala prvog (Wilander) i petog (Edberg) igrača svijeta.

"Kako se ono kaže, mogao sam hodati po vodi", vragolasto kaže Pilić.

Druga slika koja mu se urezala je Carson 2005. i nezaboravno rušenje Amerikanaca s Agassijem, Roddickom i braćom Bryan.

- Igrali smo usred Kalifornije, hrvatske zastave nigdje, samo američka. Dali su nam jako velik naboj. Da ne govorim da 106 godina nisu izgubili kod kuće. Igrali smo fenomenalno, izbacili Dream Team i onda u Bratislavi otišli do kraja.

image

Nikola Pilić

Ivana Nobilo/Cropix

Rad s Đokovićem

Hrvatska je letjela na pogon Ivana Ljubičića, jednog od stotina igrača koji je prošao kroz Nikijeve ruke i koji ga je svojedobno nazvao "najvećim stručnjakom s kojim je surađivao". I danas su u vrlo dobrim odnosima. Na pitanje s kime mu je bilo najljepše odgovarati, Pilić bez ustezanja odgovara "s Đokovićem, jasna stvar" i slikovito objašnjava.

- Zamislite da ste u rudniku dijamanata i svaki dan ‘dignete‘ nekoliko dijamanata, a onda nakon puno godina ugledate jedan koji ima drukčiju boju i sjaji jače od ostalih. E, takav je bio Novak. Kad je Goran došao k meni da skine kilograme uoči Wimbledona, rekao sam mu: ‘Ajde, odigraj pet minuta s ovim malim crnokosim‘. Igrali su više od 20 minuta i mali Đoković nijednu loptu nije vratio u mrežu. Na odlasku s terena Goran kaže: ‘Šjor Niko, od malog bi moglo biti štagod‘. Dvadeset godina poslije Novak i ja sjedimo u Beogradu, gledamo meč Mektića i Pavića, a on se prisjeća najsitnijih detalja. Moraš imati stvarno nevjerojatan mozak da sve to zapamtiš. Primili smo ga u Münchenu skoro kao naše dijete kad su se njegovi roditelji mučili vodeći mali restoran. Osigurao sam mu prve četiri pozivnice, sa mnom je osvojio i prva 24 boda u Beogradu.

Đoković je jedan od brojnih ljudi koji će o Splićaninu govoriti u filmu "Nikola Pilić: Turning pro". Dokumentarac u francuskoj produkciji trebao bi svjetlo dana ugledati krajem godine.

- Redatelj Stephane Floricien i producent Vladimir Gašić došli su na ideju da ispričaju moju priču, bili su već i ovdje i snimili dosta materijala. Čak je i Goran pristao dati izjavu, vjerojatno ga je Novak nagovorio. Imaju i Lavera, Newcombea, Dresslera...

Stižemo tako na temu suradnje s Ivaniševićem i osvajanja Wimbledona. Odnosi su, međutim, ostali nerazriješeni još od vremena Davis Cupa. "Ona slika na zidu puno govori", pokazuje Pilić prstom, pa uzdahne: "Neću previše ulaziti u tu priču." I moli nas da nakratko ugasimo diktafon.

Koliko se jasno i britko prisjeća brojnih poglavlja karijere, Pilić s još većom strašću komentira aktualnosti. Smetaju mu stvari koje su Đokovića zadesile ove godine: to što nije smio ući u Australiju, što je na Wimbledonu ostao bez bodova i što ga Amerikanci ne puštaju na US Open.

image

Nikola Pilić

Ivana Nobilo/Cropix

Skeptičan oko Federera

- Ne želim biti negativan, ali nije li smiješno da je Novak prošle godine smio igrati u New Yorku, a sad kad je cijeli svijet ukinuo ograničenja - ne smije? Uz sve te probleme, on je psihički i dalje jedan od najjačih ljudi na svijetu. Kako će završiti utrka između njega i Nadala, teško mi je prognozirati, ali rekordi koje imaju neće se srušiti 1000 godina. Da netko 14 puta osvoji Roland Garros ili da bude 373 tjedna broj 1, to se neće dogoditi.

Skeptičan je oko najavljenog povratka Rogera Federera.

- Htio bih da se vrati, ali nisam siguran u kakvom je stanju. Nema ga više od godinu dana, a bio sam uvjeren da će igrati Wimbledon. Pitanje je kako će podnositi poraze od igrača koje praktički i ne poznaje.

Dok se prebacujemo na hrvatske teme, otkucava podne i naš domaćin pogledom traži ključeve.

"Oprostite, mogao bih ja sjediti do pet, ali zaboravio sam se javiti ženi."

Za točno dva sata opet će biti dolje na terenu i na najjačem suncu hvatati lopte malog Georgea. Kad je tenis u pitanju, raspored mora biti točan u minutu.

Kod Nikole Pilića ni danas, u drugom setu života, nema popusta. Ili, kako kaže Đole: Kao stara, posebna vina, samo se pravi momci održe.

image

Nikola Pilić

Ivana Nobilo/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. rujan 2022 09:58