Kako smo samo uživali na Cresu- valjalo se u mislima dok smo napuštali predivnu marinu i još divnije ljude koje smo ondje upoznali! Osim toga, ondje su nastale uspomene, ali doslovno za cijeli život. Naš Kukec još uvijek se divio svojem tek nastalom ukrasu na lijevom ramenu- tetovaži Gregora Samse iz poznate Kafkine pripovijetke Preobrazba. U ACI marini Cres, naime, postoji jedinstveni salon za tetoviranje na cijelom Jadranu, a Kukec jednostavno nije mogao odoljeti prilici da napravi zaista posebnu posvetu jednoj od svojih omiljenih knjiga, ali i svojevrstan hommage svom prezimenu.
Ipak, to je za njega značilo kraj kupanja i sunčanja na ovogodišnjem Nautičkom jedru jer tetovaže ne vole ni sunce, ali ni sol. S time se, svi smo se složili, ne treba zezati! Ostatak posade gorio je pak od želje da se napokon okupa negdje daleko od civilizacije i da pristavimo nešto za jelo jer već je odavna prošlo vrijeme ručka. S kruljenjem u želucu trebalo je izabrati i pogodnu uvalu u kojoj će naš fotoreporter Tomislav Krišto dignuti dron i sve je nekako vodilo k tome da će ACI marina Ičići, koja nam je bila sljedeća na ruti, ipak morati malo pričekati na posadu Nautičkog jedra. Umjesto prema sjeveru, vesela ekipa je, između dogovora i pregovora o lijepim uvalama koji su se uglavnom vodili između Krište i našeg skipera Robija, krenula put uvale Zaglav. Ribanje i ribarsko prigovaranje nije mi jača strana pa sam krenula put kuhinje i odradila svoju prvu kulinarsku emisiju u plovidbi.
Na meniju ništa osobito, ali pravo ljetno jelo, tjestenina u umaku od rajčica i tune s dodatkom sve svite začinskog bilja koji su se nagužvali u našem ormariću. Naravno, na studentski način. Krišto i Robi paze na uvale, Kukec pazi na Gregora, a ja pazim na štednjak. Polako pristajemo u Zaglav. Sidro se spušta, tjestenina se cijedi i diže se lagana, ali opojna para. Nestrpljivo izlazim iz brodske kuhinje u kojoj se skupila vrućina svih ljetnih dana. Imam što i za vidjeti! Uvala Zaglav prekrasno dočarava srž Cresa kao otoka koji je kao nekim neobičnim trikom uspio umaći pretjeranom djelovanju ljudske ruke. Oko nas se nalazi tek nekoliko brodica, ali svi nekako odvojeni jedni od drugih, kao da žele da ova uvala nastavi odisati jedinstvenim osjećajem privatnosti i mira, čak i ako se na obzoru nađe i pokoji potencijalni susjed. Svi dobro čuvaju neukaljanu tajnu Zaglava koja se ogleda u kristalno bistrom moru, zelenom osmijehu otočkih obronaka i sramežljivom zovu ovaca koji dolaze negdje iz daljine. Vidjeli smo ih na putu prema Zaglavu, kada su prkosile negostoljubivom otočkom kršu, skakućući po njemu kao po oblacima.
Prije ručka definitivno je na meniju kupanac! Bez razmišljanja glavom udaram u plavetnilo, a dodir mora koje kao da je postavljeno na pravu temperaturu za osvježenje odmah me vraća u život nakon pakla u kuhinji. U neposrednoj blizini uočavam i malenu hrid Zaglav na kojoj se nalazi svjetionik. Iako tajnovita, ova uvala ipak ima pomagača koji nautičarima daje do znanja da se ovdje mogu slobodno usidriti i uživati. Idilu koja mi se vrzma po glavi prekida Robi. „Hoćemo li napokon jesti?“. Podsjetnik na hranu automatski potiče kruljenje u želucu koje se javilo još po izlasku iz ACI marine Cres. Svi sjedamo u naš brodski restoran, lagano upijamo miris otočnog bilja i mora, prepuštamo se ambijentu koji se zaista ne može platiti. Sve se ponovno čini na mjestu kad odjednom članovi posade u čuđenju, grabeći svoju paštu s rajčicom i tunom, pomalo u šaptu konstatiraju: „Katja, mislim da si zaboravila staviti tunu“.
Čini se da me uistinu zaveo Zaglav.