Još jedan dan neizdržive vrućine i još jedan osvojeni vrh. Odmah po dolasku u Murter doznajemo da je iznad samog mjesta i najviši vrh otoka Murtera, Raduč, koji se uzdiže 125 metara nad morem i pruža pogled na cijeli zadarski arhipelag s naglaskom na Kornate. Bonus na pogled predstavljao nam je bivši vojni kompleks Kraljevine Jugoslavije iz 1932. godine, čiju je gradnju započeo tadašnji kralj Aleksandar I. Karađorđević.
Nepoznati narator tvrdi kako je vojni kompleks bio odgovor na napad talijanskog broda "Morosini" na lokalni brod "Karađorđe" koji je skoro doveo do rata između Kraljevine Jugoslavije i Italije. Cilj izgradnje vojnog kompleksa bio je nadzor nad prolazima između otoka Smokvica i Opat, Smokvica i Kurba Vela te Blitvenice i rta Mede. Ispod zemlje iskopali su 310 metara dugačke tunele koji završavaju dvjema bitnicama obalne artiljerije, mitraljeskim gnijezdom, izvidnicom i rovom za polukružnu obranu. Tuneli su bušeni dinamitom i batovima (velikim čekićima) u živoj stijeni. Prilikom bušenja, vojska je otkrila prirodnu špilju za koju Murterini kažu da se u njoj skrivao mađarski ban i kralj. Po završetku Drugog svjetskog rata Raduč je zjapio prazan i nekorišten sve do ‘90-ih godina. Za vrijeme Domovinskoga rata Hrvatska vojska koristila je vojni kompleks za nadzor nad srednjim Jadranom.
Naš fotoreporter Tomislav Krišto i ja pogledali smo se i odmah znali da ne možemo odoljeti ovakvoj prilici. Ovaj smo put ipak pričekali kasne poslijepodnevne sate jer je, za razliku od prijašnjeg vrha (kornatska Vela Panitula na samo 36 metara), Raduč zahtijevao ipak 45 minuta hoda. Krenuli smo nešto prije 19 sati u nadi da ćemo uhvatiti zalazak sunca i zadnje zrake svjetlosti pri povratku.
Put je započeo u centru Murtera po glavnoj cesti. Zanimljivo nam je bilo što duž ceste jedva da postoji nogostup (na nekim dijelovima ga uopće nema), a Murterini kao da nisu čuli za pješačke prijelaze. Nakon što smo jedva izvukli živu glavu u jeku sezone i gustom prometu, skrećemo na sporednu cestu prema uvali Čigrađa, s koje se, nakon 50-ak metara, skreće desno na bijeli put koji konačno počinje poprimati neku strminu. Primijetili smo da puno ljudi dolazi gore automobilima ili električnim romobilima, ali za nas to nije to ako ne iznojimo trećinu tjelesne mase. Shvatili smo kako smo na ekspediciju krenuli u savršenom trenutku jer nas je put vodio s istočne strane planine što nam je omogućilo hlad duž cijelog uspona.
Prvi prizor koji smo vidjeli nekoliko desetaka metara do vrha bili su ostaci časničkog doma, sanitarnog čvora, vojarne i kuhinje, dok su nam s desne strane pozirali Murter i Betina obasjani crvenim sjajem večernjeg sunca. Ostaci kompleksa su tek urušeni okviri bivših objekata, ali kosturi građevina bili su dovoljni da dobijemo dojam nekadašnjeg izgleda kompleksa.
Korak po korak kročili smo na najviši vrh Raduč, gdje nas je čekala nagrada s najljepšim prizorom Kornata koji smo doživjeli do sada. Sunce je padalo ravno između otočja osvjetljavajući pogled na cijeli nacionalni park. Dok je kolega hvatao savršeni kadar, ja sam krenuo u potragu za informacijskom pločom koja je toliko sakrivena da nam je trebalo oko dvadeset minuta da je pronađemo. No, prije nego što smoje pronašli, odlučili smo se popeti još više od najvišeg vrha. Zvuči nemoguće, ali to nam je omogućila izvidnica uzdignuta nekoliko metara iznad samog vrha Raduč.
Stanje objekta, poluurušen s hrđavim ljestvama, nije nas spriječilo da osvojimo još tih nekoliko metara, što se itekako isplatilo. Slika ispred nas bila je neponovljiva. S istočne strane rub uvale Čigrađa, južno i zapadno od nas pogled seže preko Kornata na prividni beskraj Jadranskog mora, a sa sjeverne strane vidjeli smo nepreglednu duljinu Velebita koji je izgledao poput gorostasnog čuvara Jadrana.
Spustili smo se s vidikovca, krenuli prema zgradi glavnog stožera i konačno pronašli informacijsku ploču kraj ulaza u zgradu Glavnog stožera. Na ploči su bila upozorenja o urušavanju zgrada, klaustrofobičnim tunelima i skliskim podovima, drugim riječima pozivalo nas je da uđemo...
Odmah od ulaza u zgradu spuštaju se stepenice prema tunelima, a temperatura je naglo pala na ugodnu razinu, ispod 20 stupnjeva. Napokon malo svježine. Kompleks tunela podsjeća na pariške katakombe kako su prikazane u "found-footage" horor filmu "As Above So Below", a nas su jeziva tišina i potpuni mrak zvali da ih istražimo do kraja. Sva sreća da smo ponijeli čeonu svjetiljku jer bi inače taj put bio izrazito opasan zbog skliskih, strmih i dugačkih stepenica. Nismo bili sigurni gdje i kako završavaju tuneli, ali cijelim putem pirkao je povjetarac zbog čega smo znali da mora postojati izlaz na drugoj strani. Prolazi su izrazito niski i uski s kamenim i betonskim zidovima nalik onima u srednjovjekovnim zatvorima. Kako prolazimo zidove "ukrašene" grafitima, nailazimo na razne sobe i prostorije. Pokušali smo dokučiti što su predstavljale, ali jedini prisutni ostaci su beton i hrđava vrata na nekim od prostorija, što nam nije davalo nikakve naznake o uporabi prostorija ili mi jednostavno nismo dovoljno stručni da bismo mogli zaključiti.
I tako, nakon desetak minuta opreznog hoda kroz mrak i vlagu, pronašli smo prve zrake sunca prema kojima smo brzo krenuli u nadi da će nas dočekati nekakav vidik. Nismo se razočarali. Izlaz je vodio prema otvorenoj betonsko-kamenoj kupoli koja završava hrđavim postoljem za nekadašnju topničku artiljeriju i mitraljeze te pruža pogled na spojeni horizont plavetnila mora i neba. Na Raduču se nalaze dva takva postolja koja se nastavljaju na tunele, a danas se koriste za povremeno roštiljanje. Iz tunela puše hladni povjetarac, a piće, hrana, pa i ljudi mogu se ohladiti u osvježavajućoj klimi podzemlja uz neopisivo lijep pogled na Kornate. Ako im ni to nije dovoljno, do plaže je potrebno deset do petnaest minuta spusta po kršu.
Tako vrijedni lokalitet biva potpuno zapušten po završetku ‘95. godine, a nakon 22 godine počinju se javljati prve inicijative za obnovu. Održana je javna tribina radi osmišljavanja nove javne uporabe za bivši vojni kompleks. Ideje su bile kreativne te su uključivale: skywalk, žičaru od Murtera do Raduča, vidikovac, kružni vidikovac, televizijski toranj s panoramskim liftom, panoramski tobogan s vrha brda u more, paragliding pistu, mediteranske vrtove, muzej maslina na otvorenom, filmski tematski park, filmski studio, kockarnicu, nudistički kamp, planetarij i zvjezdarnicu, zavičajni muzej, centar mediteranskog bilja, povijesni vojni park i mnoge druge sportsko-rekreativne aktivnosti.
Zasad u projekti u idejnoj fazi, ali općina Murter - Kornati u suradnji s udrugom Argonauta od 2019. godine čisti prostor od zaraslog bilja i smeća olakšavajući pristup urušenim objektima i tunelima. Tijekom 2020. na Raduču je raskrčen i osposobljen prilaz Časničkom domu, koji je potpuno prekrila gusta makija, a potom i cijeli prostor između doma, kuhinje i vojarne. Nastavni je plan bio potpuno obnoviti suhozidom građene dijelove rovova koji okružuju cijeli prostor te čišćenje grafitiranih površina, postavljanje zaštitne ograde te izgradnja vidikovca. Cilj im je i kroz rovove urediti stazu koja bi omogućavala pristup jednom od ulaza u tunel.
Ove mnoge ideje čine se zanimljive i korisne za turizam, ali nama je bilo dovoljno da iskusimo prolazak kroz tunele i proučimo ostatke objekata. Na kraju nam je najveća nagrada, kao i kod svakog uspona, bio pogled obogaćen grimiznim zalaskom sunca. Uz uživanje u zalasku shvatili smo kako to znači da više neće biti svjetlosti pa smo odlučili ipak napustiti naše položaje i dezertirati nazad na Nautičko jedro. More nas zove dalje, a mi ćemo s nestrpljenjem čekati našu sljedeću ekspediciju.
