Iz podnožja zdanja izbija trava, bit će neka mediteranska, jedino takva može rasti iz kamena. Na prvom katu su blijeda crvena, ali još uvijek čitka slova iz onoga sistema, piše ovako: Uljara Brijesta - sagradio i postavio narod Brijeste. Iznad je ruzinavi stalak za tri zastave - državnu, republičku i partijsku. Na uglu zgrade je poštanski sandučić, sunce ga je dobro izblijedjelo, pa ne možemo sa sigurnošću reći iz koje je države, one ili ove.
Natpis na bočnom dijelu zgrade sigurno je iz ove, jer lijepo piše datum: "Dan malostonske kamenice 18. ožujka, Brijesta, Pelješac, riva, od 11 do 17". To je nekad bila mjesna uljara, društveni dom i sve što je trebalo mještanima uspavanoga pelješkoga mista vinara i školjkara.
Život od školjkarenja
Tik do ove uspavane ljepotice izdigla se vila trokatnica. Pod voltom četiri hladnjaka još neraspakirana, bit će da je po jedan za svaki apartman. Volte su jarko bijele, a ograda od blještavoga inoksa. Još je ostalo za srediti samo jedan dvorišni zid, a i to će biti skoro jer vrijedni majstori pristigli vozilom BiH oznaka upravo ugrađuju posljednje komade mramora.
Što je Pelješki most donio Pelješcu? Nema bolje ilustracije nego ispričati priču iz Brijeste, prvoga sela u prvoj uvali na koju ćete naići kada se iz Komarne otisnete preko mosta s hrvatskog kopna na dio poluotoka odijeljenoga morem. A ova sličica baš dobro opisuje što se događa u Brijesti, sada dok se čeka prva godišnjica obilježavanja otvorenja mosta.
U Brijesti živi između 40 i 50 stanovnika, uglavnom su to roditelji djece koja su prošlih godina otišla u bijeli svijet. Živi se od školjkarenja, pet obitelji održava tu tradiciju godinama i proizvodnje vina na malo. Bilo je ovdje turizma u bivšoj državi, svjedoči tome još jedan natpis na onom društvenom domu:
"Turističko društvo Brijesta". Radio je kamp, imali su trgovinu i restoran. Onda je tijekom Domovinskog rata sve stalo. Gosti su prestali dolaziti, a mladi su počeli odlaziti. Zatvorio se kamp, trgovina i restoran. Oni koji su ostali vraćali su se korijenima - školjkarenju. Bilo je nešto kuća za odmor, ali u usporedbi s drugim jadranskim mjestima nije se to više moglo zvati turizmom. Riva nije bila šetnica već je više sličila na kakvu gospodarsku zonu na kojoj su se dovozile, pa čistile i pakirale školjke. Susjedi iz Komarne s drugoga kraja mosta znali su za njih, ali svako dalje mjesto nije za njih čulo.
S pelješke magistrale od Stona vodila je do njih sedam kilometara duga cesta preko serpentina. Netko tko bi s namjerom dolazio kod njih, bome je morao imati valjan razlog. Takvi, zaboravljeni i prepušteni svojoj muci, s tvrdim i žuljevitim dinarom, dočekali su bijeli most i vatromet koji se prošlogodišnje vruće srpanjske večeri s njihova mola najbolje vidio.
Odmah poslije toga vatrometa, međutim, Brijestu kakvu su imali nepovratno su izgubili, jer se već tada na njihovu rivu slilo ljudi koliko ih nikada u životu sami nisu vidjeli. I nisu ti ljudi prestali dolaziti. Jedan zaluta, drugi bi popio kavu, treći bi kupio školjke, četvrti bi kupio nekretninu, peti se došao okupati, šesti je došao vidjeti što ima. Ni danas na rivi nema kafića ni terase. Umjesto kubanske habanere iz zvučnika, čuju se krikovi gladnih galebova. Ali, ljudi svejedno dolaze.
- Nisam brojao, ali mogu reći jedno auto po minuti - govori školjkar Zdravko Lazić, iz obitelji Lazić, jedne od pet školjkarskih u Brijesti.
- Dobar dan. Ima li mušula i kamenica? - ubaci nam se u razgovor jedan od takvih namjernika, dokazujući da Zdravko nije pretjerao.
Pričekasmo tako dok ga otpravi s dva kilograma mušula i deset komada kamenica, pa se vratismo temi.
- Došli su nam gosti preko noći, a mi za njih još nismo spremni. Tu bi se svatko trebao naći. Mislim, štogod da radili i čim god da se bavili trebaju vam ljudi, kupci, a nama ih sada ne nedostaje. Ima u Brijesti i ljudi kojima treba mir, njima će to možda malo biti otegotno i donijeti im gnjavažu. Tko se misli baviti turističkim poslom, sada može profitirati - govori nam Zdravko Lazić.
Nema nikakve dvojbe da je ovo ogroman dobitak za čitav Pelješac, a kako ne bi bio za njihovo mjesto. Ilustracije radi, na parsto metara od mjesta za koje do jučer nitko nije znao, sada dnevno prođe oko 10.000 vozila, brojke su to Hrvatskih cesta o vozilima koje prijeđu Pelješki most. Dovoljno je da svaki stoti proviri što ima u selu i već je to gostiju dnevno dvostruko više nego li je stanovnika.
Neočekivani bum
- Pelješac je umirao, a mi smo na njemu bili slijepo crijevo, s magistrale je do nas trebalo prijeći sedam kilometara serpentina, a sada smo mjesto usput, išao u Dubrovnik ili iz Dubrovnika ili pak na Korčulu. Vidljiv je dnevni promet gostiju, dolaze ljudi iz zaleđa Neretve i Hercegovine, vjerujte da 99 posto ljudi koji svrate tu nikada nisu bili prije, mnogi za nas nikada nisu ni čuli, da se tu bavimo školjkarstvom. Izgleda malo smiješno, ali ljudi nas tek sada otkrivaju - kaže školjkar Zdravko Lazić, dodajući još jednu zanimljivost: "Oko 80 posto turista raspituje se za kupnju nekretnine, vide ove naše ruševine, pa si misle da bi ih mogli dobiti za relativno mali novac."
Oni na njih nemaju pravi turistički odgovor, jer je premalo ljudi da ga tako na brzinu osmisli. Ovakav bum pak, nitko nije mogao planirati.
- Teško je tu biti prorok, za bilo kakvu promjenu treba nam ljudi, a ovdje nas je malo, mladi su budućnost pronašli drugdje. Ne mislim da će ovdje doći do neke brze prodaje nekretnina, jer, srećom, jako je puno objekata s neriješenim imovinsko-pravnim odnosima. Ljudima se, osim toga, ne prodaje, jer misle da će kroz godine nekretnine vrijediti više.
Ja se pak nadam da će se mladi vratiti i pronaći neki interes u ovome mjestu, pa se neće prodati uopće. Morate znati da se ovdje uvijek teško živjelo uz fizički rad i nikada se lako nije dolazilo do novca. Takav način života nikoga neće privući, ali moramo naći da taj turizam bude održiv i ne našteti mjestu - razmišlja Zdravko.
U mjestu sada postoji market, doduše, malo je artikala na policama, ostao je tu otkako je služio za opskrbu radnicima na mostu, a čini se da će zaživjeti. I dalje se ne može popiti kava na rivi, ali ima gdje - samo stotinjak metara poviše njih radi konoba Feral Tomislava Božovića, koji je inače i predsjednik Brijeste, kao Mjesnog odbora općine Ston. Nekada je ovdje posluživao kavu za mještane i pravio večere za malobrojne goste obližnjega kampa, a za vrijeme gradnje Pelješkog mosta postao je gablec-restoran za kineske radnike.
U šest apartmana koje imaju u kući na rivi također su spavali radnici. No, nakon otvorenja mosta je promet eksplodirao, Tomislav je u potpunosti renovirao konobu prije mjesec i pol, isto kao i apartmane, od šest radničkih sada će imati dva luksuzna za turiste. Prije je radio samo od 18 sati, a sada će raditi po cijene dane u godini, osim u siječnju i veljači. U hladovini njegove terase s pogledom na briješćanski zaljev uživa grupa gostiju iz Južne Koreje, to je prije izgradnje mosta bila apsolutno nezamislivo.
- Nikada u našem mjestu nismo imali ljudi koliko ih je došlo nakon otvorenja mosta, to je bilo strašno. Most nam je donio ogroman pomak, već nam dolaze i domaći ljudi iz Komarne ciljano na ručak, na naše školjke i ribu. Nadam da će se uskoro otvoriti i koji kafić, jer mi je u interesu da postanemo destinacija, da ljudima ponudimo što raznovrsniju uslugu, sada smo pristupačni - kaže Tomislav.
Ne boji se on da će im se obala betonizirati uslijed najezde investitora na neotkriveni biser.
- Ma neće, vjerujem da će u svoje nekretnine ulagati vlasnici, naši domaći ljudi i da se neće prodavati - optimističan je Tomislav. U posao je uključena čitava obitelj, a u jednoj smjeni u kojoj prije ni sam nije imao što raditi sada jedva goste uspiju poslužiti njih dvoje, među kojima je i njegova vrijedna supruga Ana.
Poviše Brijeste s iste obilaznice koja je oživjela njihovo selo, a vodi dalje prema Dubrovniku skreće se desno za Korčulu. Ovdje je selo Putniković. Što su za Brijestu školjke i školjkari, to je za Putniković plavac mali i njegovi vinari. Najpoznatiji su po svojoj zadruzi koja broji 136 vinara iz mjesta i okolice, ali i po prvom hrvatskom Muzeju vinogradarstva i vinarstva, koji su uz pomoć europskih sredstava uredili u zdanju nekadašnjeg društvenog doma. U ovoj krasnoj kamenoj ljepotici promjena koju je Pelješcu donio most može se iskazati vrlo plastično. Upravitelj zadruge Ivo Đuračić kaže nam ovako:
Makarski scenarij
- Naš je muzej otvoren 2019. godine, bili smo spremni za prvu sezonu 2020. godine, a onda se dogodila pandemija koronavirusa i sve je stalo, pa nam je prva sezona bila 2022. Mogu reći da je bila iznenađujuće dobra. Ljudi su dolazili, kušali naša vina i razgledavali eksponate muzeja.
Onda se otvorio most usred sezone. Očekivali smo povećanje prometa, ali nismo mislili da će se dogoditi ovakav bum, jer se sve udvostručilo u praktički nekoliko sati i nije stalo do danas. Imamo gostiju na proputovanju, ali jako je puno domaćih, koji k nama dolaze na jednodnevne izlete. Pelješac je raznovrstan i odličan kao izletnička destinacija, sada ga otkrivaju prvenstveno gosti iz Dalmacije, Splita recimo, koji su od nas sada na sat i pol vožnje - govori upravitelj Zadruge Ivo Đuračić.
Pribojava se, priznaje, makarskog scenarija, da u pelješkom prvom redu do mora ne počnu nicati vile od po 900 kvadrata, pa zagovara da njihov turizam ne bude klasičan rentijerski već spoj poljoprivrede kojom su se i do sada bavili i turizma u klasičnom smislu koji im se događa sam po sebi.
Vedran Antunica (HDZ), načelnik Stona, općine koja pokriva pola Pelješca, a ujedno je i općina na čiju se obalu naslonio Pelješki most, kaže nam da se ogromni val turizma koji je zapljusnuo stonski kraj ponajviše vidi u Brijesti po jednom detalju.
Traži se čistač plaže
- Mještani su nas zatražili osobu za čišćenje plaže. Za to do sada nitko nije bio potreban, jer nije bilo nikoga tko bi tamo stvarao otpad. Oni su sami održavali sve što je trebalo, a sada ćemo morati tamo uvesti sustav, da nam stvari ne bi izmakle kontroli. Brijesta je bilo mjesto izvan svih tokova, a sada se širom otvara turizmu.
Oni nisu praktički imali trgovinu, jer čak ni za tako nešto nije bilo ekonomske opravdanosti, a sada itekako ima za brojne druge sadržaje. Osim toga, mještani sada do trgovačkih centara u Opuzenu imaju svega 20 minuta vožnje ili do Splita sat i pol. Njima se otvorila potpuno nova životna perspektiva - govori nam načelnik Antunica.
- Puno se toga promijenilo, kao da je u nas ubrizgan novi krvotok, a ceste jesu krvotok jednog organizma, društva u ovom slučaju. Mijenja se naša slika u gospodarskom i turističkom smislu. Ston je postao gastrodestinacija broj jedan. Broj noćenja se nije drastično povećao, tu smo negdje na 200.000, ali samo zato što su nam kapaciteti puni i nedovoljno veliki.
Mi smo destinacija bez hotela i to je ono na čemu ćemo raditi, već smo primili pismo namjere za gradnju turističkog kompleksa od tisuću kreveta u Prapratnom te pripremamo izmjene prostornog plana za novu turističku zonu - dodaje načelnik Vedran Antunica.
Ugostitelj u staroj jezgri Stona, Jozo Barović, vlasnik je konobe Bakus. Evo kakva je situacija kad jedan ugostitelj ne priželjkuje više turista, već više - ugostitelja.
- Imam kapacitet kakav imam, nemam se potrebe ni mjesta širiti, a nema gorega a ni većega stresa kada ti desetak ljudi čeka na mjesto za stolom. Koliko god nas ima, svi radimo dobro, neka nas je i više, jer konkurencija nas čini boljima, a gostiju ima dovoljno za sve - kaže nam iskusni Jozo Barović.
