Iako će uskoro pet godina otkako nas je zauvijek napustio, tuga za legendarnim hrvatskim pjevačem i kantautorom Oliverom Dragojevićem ne prestaje. Naročito je to vidljivo u njegovoj opjevanoj Veloj Luci. Iako za njime i dalje tuguju brojni obožavatelji, koji čim dođu najprije pitaju gdje mu je grob kako bi mogli zapaliti svijeću, najteže je njegovim prijateljima.
Oliver je, znamo, bio svjetska zvijezda, punio je najveće dvorane svojim bezvremenskim hitovima, ali je uvijek ostao skroman, jednostavan čovjek koji se družio s mnogo ljudi, a bliske odnose imao s tek nekoliko njih. Osim glazbe, najveća strast bili su mu more i ribolov.
Strast za udičarenjem
A još 1974. zapazio ga je tekstopisac Vinko Barčot, čovjek iza kojeg je više od stotinu pjesama napisanih za neke od najvećih hrvatskih zvijezda. No, posebne je čuvao za Olivera. Ipak, vratimo se unatrag. Mladić, tada član lokalnog benda Amfore, krajem sedamdesetih Olivera je znao kao medijsku zvijezdu, "Copacabana" se vrtjela na svim radijskim postajama, i nije mu se usudio prići, no nekako ih je, a kaže da se više ni sam ne sjeća točno kada i kako, spojila strast prema ribolovu.
- Osamdesetih je Oliver počeo češće dolaziti u Velu Luku. On je bio strastven za udičarenjem, a za to su bili potrebni veliki crvi. Nije bilo lako nabaviti velike crve za lov na veće ribe, trebalo ih je dopremati ili naručiti iz Splita, a ja sam ih znao sam vaditi. Iako mu se u početku nisam htio nametati, jer on je tad već bio veliki izvođač, jednom sam mu ponudio da pođemo zajedno na more. Malo pomalo počeli smo zajedno "u ribe". I tako više od četrdeset godina, gotovo sve do njegovog posljednjeg dana - prisjeća se Barčot koji je za Olivera napisao i jedan od velikih hitova "Kad mi dođeš ti", kao i "Samo ti".
Bliži se peta godišnjica smrti, a njemu je i dalje knedla u grlu kada govori o tom prijateljstvu. Oliver mu beskrajno nedostaje.
- Često smo išli. Znao me nazvati noć prije i kaže, Vinko, je l‘ bi mogli sutra? Ja ga pitam, kako ćeš, a u Zagrebu si... On bi odgovorio da ne brinem, da će on doći. Kad god bi imao slobodnog vremena zaželio bi se mora i odmora od posla i onda bismo otplovili - govori nam Barčot.
Na moru su, kaže, znali provesti i po nekoliko dana. Ulov uopće nije bio toliko bitan, a nije bilo ni previše razgovora, pa čak ni hrane.
- Nas je spajala ta ljubav prema moru. Kad bismo bili na pučini, nitko nije razmišljao što ćemo jesti, uzeli bi tek koju litru vode, vino nikada nismo pili dok ne bi uplovili nazad u Velu Luku. Uzeli bismo nešto malo suhe hrane, malo pohanoga, par napolitanki, ali na brodu nikad nismo kuhali. Ma ništa nas nije zanimalo osim tog užitka plovidbe. Nismo čak previše ni razgovarali. Kad te s nekim veže toliko prijateljstvo, lijepo je samo šutjeti i uživati - govori.
Lovili su, prisjeća se, uglavnom na tunju. Od fratra do zubaca težih i od kilograma, pa sve do velikih tuna do 100 kilograma s kojima se nekada trebalo boriti i po pola sata. Ali, nikad nije bilo rivaliteta, tko će uloviti više.
- Nismo mi išli na more jer nam je falilo friške ribe ili jer smo bili gladni. Nije nam bio bitan taj ulov. Naravno, obojica smo se veselili kad bi se nešto ulovilo, ali smo si međusobno i pomagali, ako vidiš da nekome zapne... Najviše je volio kada bismo išli na Palagružu. Nekada su tada s nama bila i njegova djeca. Spavali smo na brodu, ali nije to baš bilo spavanje, jer uvijek bi netko bio "na straži", ja na krmi ili provi, ili obratno. I po noći bi bacali tunju, lovili lignje, došli bi doma "satrani", trebalo nam je nekoliko dana da se oporavimo, ali sjećanja su ostala za sva vremena - govori.
Oliver i Vinko nekad bi isplovili ujutro, a vratili se navečer, a nekada ih je more odnijelo gdje je poželjelo. Proživjeli su zajedno i opasnih situacija, nevera, kada se more odjednom razljuti, no i to su savladali. Znali bi često pristati na otočić Gubeša gdje je Vinkova vikendica. Oliver je gotovo uvijek na svoj tunolovac nosio klavijature. No, to nije značilo da će svirati i pjevati. Štoviše, nitko ga nikada nije "forsao" na to.
- Njemu bi samo došlo da zasvira. Primile bi ga emocije. Onda bismo s broda nekako izvukli te klavijature, on bi zasvirao i otpjevao nam nešto. To su bili najljepši koncerti u mom životu - govori nam.
Kaže kako Oliver, kada bi bili na moru, nikada nije govorio o poslu. Tek je u nekoliko prilika pohvalio Gibonnija, kojeg je cijenio, a dok Petar Grašo još nije pjevao rekao je da cijeni njegove tekstove. "Taj mali je odličan", rekao je.
- On je bježao od posla kad bi došao na more. U udičarenje osim mene nitko nije upao s njime, puno ih se guralo, ali htio je samo sa mnom. Ništa nije bilo na silu. Ali, razgovori su bili uglavnom spontani i vrlo skromni. Promatralo se more, čekalo se mreškanje i bućkanje, pazilo se na svaki "griz". Koncentracija je bila samo na ribi, moru, i uživanju u ljuljuškanju valova - prisjeća se.
Neispunjena želja
Teško mu je odgovoriti sjeća li se kada su zadnji put isplovili. Vidi se da suspreže suze.
- Spremali smo se za Palagružu. Znali smo već da je bolestan, ali to mu je bila velika želja. Sve sam pripremio, brod, ješke... A onda mu je naglo pozlilo i helikopter ga je odveo u bolnicu u Split. Nikada više nismo zajedno otišli na more. To mi je jako žao, da mu nismo uspjeli ispuniti tu zadnju želju, da još jednom lovi na svojoj voljenoj Palagruži. Bili smo na sprovodu Remiju Kazanotiju, našem dragom prijatelju, a dan-dva kasnije se doznalo da je i Oliver bolestan. To mi je bio strašan stres - kaže.
S Vinkom smo trebali isploviti, ali more nije dalo, pa smo sjeli u kafić velolučke marine Korkyra. Nenadano se pojavljuje gospođa Vesna, Oliverova supruga. Došla je popiti kavu s prijateljicom. Nije joj više do medija, kaže, Oliver je taj koji bi davao intervjue, a ona ih je u zadnjih pet godina dala "valjda pedeset". Ipak, pristaje sjesti s nama na kavu. Pitamo ju je li istina sve što Vinko kaže.
- Ma i gore! Njih dvojica nisu bili normalni. Ja bih im skuhala i spremila hranu da imaju što pojesti na brodu, a oni sve vrate, ništa pojedeno. Samo more i more. Provela sam ja s Oliverom dvadeset godina na moru, plovili smo jednom odavde sve do Silbe, ali samo jednom na Palagružu i nikada više. Kada sam čula tamo neke ptice kako kriješte, ma što ti je, ne bih to ponovila... - kaže.
Priča o jednom hitu
Ipak, jednom je svog Olija i Vinka natjerala na disciplinu.
- U plovidbi, dok su oni bili opsjednuti morem i ribom, ja sam skuhala pravu, domaću goveđu juhu. Morali su pojesti! - smije se. Zanimljiva je i priča oko Barčotove pjesme "Kad mi dođeš ti".
- Oliver je bio tvrdoglav čovjek i znala sam da ako od njega nešto tražiš, on će se tek onda zainatiti. Ali, to je možda prvi i jedini put da sam se naljutila na njega. Rekla sam mu da to mora otpjevati. Poslušao me i ta je pjesma, koja je postala hit, u posljednji trenutak završila na već dovršenom albumu - prisjeća se gospođa Vesna. Žuri kući, punjene paprike su pri kraju. "Vonja mi cijela kuća, turisti misle da je restoran", kaže, a i vidi se da joj je, koliko god nam pokušava ostaviti dojam samopouzdanja, nije lako govoriti.
Pitamo Vinka najteže pitanje. Kada je prvi put isplovio nakon Oliverove smrti. Glas mu lagano podrhtava. Uzdahne, pa krene...
- Evo, tu, na molu je bio njegov brod. Kada isplovim i ugledam ga, sjetim se gdje sam ja sjedio, a gdje on, i suze same krenu. Onda krenem dalje, pa dođem do mjesta gdje smo ulovili prekrasnog zubaca. Opet suze... I tako do Palagruže. Ne mogu i neću ga nikako zaboraviti. Bio je i ostat će najveći, a tako skroman i jednostavan. Čovjek kojeg mi je bila čast poznavati i veliko zadovoljstvo biti mu prijatelj.
Zato ćemo svake godine raditi ovu manifestaciju "Trag u beskraju", na obljetnicu njegove smrti, gdje će se 29. srpnja tu u Veloj Luci izvoditi njegove pjesme. Želimo da se njegovo djelo nikad ne zaboravi, jer to je stvarno zaslužio, a ja ću naše morske avanture nositi u srcu do kraja života.
