Ljubavna priča između plovidbe i mene počela je onako kako počne kod većina dječaka - muškića s mora. Počela je s malom plastičnom pasarom. Počela je s Tomosom 4 kojem su svjećice uvijek bile musave i masne, koji bi neki put upalio, a neki put - češće - ne bi.
Ta ljubavna priča počela je u trenutku kad je meni desetak godina, a odluke se u životu još uvijek donose mimo mene. Jednu od tih odluka - koja će mi promijeniti život - donio je moj otac. Negdje sredinom sedamdesetih pročitao je u Slobodnoj Dalmaciji da se pod Marjanom gradi nova lučica, te da su građani pozvani da se prijave i uplate samodoprinos. Jedan od onih koji su to učinili bio je i on. Ne znam, zapravo, zašto je to učinio, jer ga plovidba i more nisu uopće zanimali. Ali ta se odluka pokazala dugosežno važnom. Ona je promijenila jedan drugi život: ne njegov, nego moj. U život sam, poput pravog djeteta socijalističke srednje klase, ušao s prostornim kapitalom koji danas ne bih ni slučajno mogao sebi priuštiti: taj je kapital bio vez na mulu 5 lučice Sportskog društva Spinut.
Nautički dometi moga oca stali su na tome. Kad je lučica bila gotova, otišao je u robni centar i kupio najjeftinije plovilo koje je našao, priprostu pasaru od četiri metra slovenskog Elana. Bio je to prvi naš i prvi moj brod. Brod kojim sam se kao dijete vozikao oko Marjana i punte Čiova, ratujući s ćudljivim slovenskim motorom, sa zamašćenim svjećicama i kurdilom paljenja. Dugo je to bio moj jedini brod. A onda sam, kako je vrijeme prolazilo, shvatio da mi se sve to oko mora i plovidbe zapravo sviđa. Sviđa toliko da bih htio još, i više. I dalje.
Postoji uvriježena dosjetka kako nautičar ima dva najsretnija dana u životu: dan kad je kupio brod i dan kad je prodao brod. Prvi najsretniji dan - dan kad sam kupio vlastiti brod - meni se dogodio početkom 2000-ih. U tom trenutku skupio sam od novinske plaće dovoljno uštede da mogu kupiti polovnu brodicu s kabinom. Tijekom tri mjeseca brižljivo sam češljao oglasnike tragajući za polovnom, ali ne odviše otrcanom plastičnjarom s kabinom i natkabinom, ne većom od šest metara. Uz pomoć starijeg obiteljskog prijatelja - iskusnog nautičara i ronioca - obišao sam lučice od Gruža do Vinišća razgledavajući vremešne Grebene 600, Maestrale i Jugoplastike 580, pokušavajući pronaći neku koja neće biti mačak u vreći za nevježe. Ni jedan ni drugi nismo se razumjeli u arkanske tajne dotrajalih, dvotaktnih dizela, svih tih teških, kovanih Farymanna, Yanmara i TMB-a. Dojam o brodu pokušavali smo stoga steći preko dojma o gazdi. I preko dojma o uređenosti broda. Ako je neki gazda tako pedantan da na brodici dobro održava tendu, bitve, inoks i drvenariju, znatna je vjerojatnost da se i o motoru brinuo dobro.
Tako sam u osvit novog stoljeća kupio prvi svoj brod. Kupio sam ga u lučici u Stobreču. Bila je to otrcana Jugoplastika 580, napravljena u socijalističkom pogonu za brizganje plastike u Gradcu kod Makarske. I motor je bio socijalistički, jugoslavenski: dvotaktni dizel od četiri konja beogradske tvornice traktorskih motora TMB. Moj novi/stari brod imao je drveni timun, argolu i dva ležaja, imao je u kabini zagasite zavjesice koje je, očito, voljela bivša gazdarica. Uvijek je mirisao na intonak, naftu i drvni lak, a pri vožnji je vibrirao poput duše na muci, a okolna je drvenarija kloparala kao pri potresu. Mogao je razviti impozantnih pet milja brzine. Ali - zato je trošio kao upaljač. S jednim spremnikom od petnaest litara mogli ste doći do Korčule, ali bi to putovanje trajalo trideset sati. Bio je to brod u kojem sam prvi put prenoćio - u uvali Krknjaši na Drveniku. Bio je to brod kojim sam prvi put obišao bliži, splitski akvatorij. Bio je to brod s kojim mi se prvi put dogodilo da sam ostao bez goriva - kod punte Sutivana. Brod s kojim sam prvi put izgubio sidro - kod Mrduje. S kojim sam prvi put doživio nevrijeme i izvukao živu glavu. U povratku s Drvenika ščepala me tramuntana iz pravca Marine, bacakala me okolo kao dušu na muci, a četiri sirota beogradska konja upirala su i gurala valove koji su se pjenili put prove. Trogirski je zaljev izgledao blizu da ga možete dohvatiti rukom, ali se meni u taj čas - dok su se s prove propinjale kreste pjene - činilo da nikad do njega neću doći. Tog dana naučio sam prvu i dosta važnu lekciju koju nautičar mora naučiti. Točnije, dvije lekcije. Prvu: trebalo bi ipak prije plovidbe pročitati prognozu. I drugu: na moru ne postoji "kanal moram prijeći danas". O tome kad ćeš proći kanal ne odlučuješ ti, nego odlučuju oblaci i vjetar.
Svoj prvi, socijalistički brod prodao sam nakon šest godina, kad sam već bio poznatiji novinar i prištedio toliko da mogu prvi put kupiti novi brod. Kupio sam prvi novi brod u Zadru, a nekoliko godina poslije i drugi - onaj koji imam i danas. Svi brodovi koje sam vozio bili su hrvatske proizvodnje, pa i ovaj. Moja Ledi 600 napravljena je u Galižani kod Pule. To je šestometarska pilotina s vanbrodskim motorom, kabinom, natkabinom te dva i pol ležaja. Bio je to prvi brod na kojem sam imao luksuz zvan frižider. Prvi brod u koji sam ugradio solar. Također, prvi sam put imao vinč: bio je to rezolutno zahtjev moje supruge kojoj je nakon deset godina nautičkog staža dosta bilo križobolje zbog sidrenja.
S tim brodom - starim sad već skoro desetljeće - otišao sam najdalje od kuće. Obišao sam Telašćicu i Kornate, noćio na Vrgadi i Žirju, plovio put Mljeta i Elafita. Ušao sam u kanal Krke do Skradina. Sidrio sam se na Prokljanu, u pelješkoj Divni i u povaljskoj Luci. Vidio sam neka od najljepših mjesta na Jadranu na koja nautičari ne navraćaju često. Noćio sam u Boki falsi kod Šipana, u Magarni s južne strane Zlarina, u Lučišću ispod Brusja. Lunjao sam Vrgadom, Vrnikom, Tijatom, Zmajanom, Majsanom, Lopudom i Ščedrom. Oplovio sam ponešto. Još je puno više toga na Jadranu što nisam oplovio - a s obzirom na vrtoglave cijene goriva i ekološku krizu vjerojatno i neću. Nije mi se nikad ispunila želja da plovim Velebitskim kanalom i noćim u Zavratnici. Nisam nikad ušao brodom u Zrmanju. Nisam obišao Ilovik, Unije ili Susak.
Ja spadam među one preostale, sad već vremešne jadranske nautičare stare škole. To znači da na moru nikad ne žurim: na moru ću glisirati samo ako bježim pred neverom. Na moru se nikad ne ide od točke A do točke B tako da bi B bio cilj. Prelaženje kanala na moru je dio užitka koji ne treba kratiti. Duge poteze plovidbe i/ili kanale uvijek prelazim prije maeštrala, ili kad maeštral mine: sredinom dana sam uvijek usidren. Na brodu ustajem sa svjetlom i liježem sa svjetlom, kao težak. Malo je što na brodu tako čudesno kao zvjezdana noć u tamnoj vali u kolovozu, negdje oko dana svetog Lovre, kad u jednu večer možete vidjeti i desetke padalica. No, postoji ipak još nešto čudesnije: svijetla zora, kad se ustanete u pet ujutro, iznad obronka vale škilji blijedo jutarnje svjetlo, a čak i usred ljeta osjećate blagi srh hladnoće od okolnog, mirnog i tamnog mora. Tko na brodu spava do pola jutra, propustio je najbolje.
Kao i svi old school nautičari, plovidbu volim jer volim divlje vale. To ne znači da se neću neki put usidriti u marini ili gradiću. Učinit ću to - najčešće - svaki treći dan, onda kad mi ustreba kupiti kruha, dopuniti vode i kako spada uskladištiti nakupljeno smeće. Kad stignem u marinu ili (češće) na komunalni vez, bude mi drago i štogod od ostalog: srknuti pravu kavu, popiti kriglu piva, otići u restoran ili uroniti u ljetnu vrevu. Ali - kad bi mi netko naložio da moram svaku večer noćiti u marinu ili naselju, istog bih časa prodao brod. Jer, za mene - a i ne samo za mene - cijeli je smisao plovidbe u divljoj vali, u buci zrikavaca, noći koja je potpuno tamna i u vodi koja ispod brodice paluca svojim tajnovitim, usporednim životom. Novinari koji ne razumiju more često optužuju nautičare da se sidre na divlje iz škrtosti. To nema veze s mozgom: sidriti u prirodi sukus je nautičkog užitka bez kojeg on, bar meni, ne bi uopće bio užitak.
Izbor divlje vale pritom je najvažnija odluka koju donosim uoči đite. Plan obično napravim još u Splitu, uz zemljovid i Google. U valu nastojim ući rano - prije maeštrala - da uhvatim bolje mjesto. Nastojim se sidriti po zapadnoj strani. Prvo, zato da se manje osjeti popodnevni maeštral, a drugo - zato što za dugih i vrućih ljetnih dana tu sunce brže zađe i brodicu zapahne ugodni hlad. Biram, naravno, uvale koje su duboke i sigurne. Pokušavam se raspitati kako u kojoj drži sidro. Volim uvale s visokim obroncima jer su manje vjetrovite i sjenovitije. Kad se usidrim, s konopcem plivam na kraj i krmu vežem za škrapu ili stablo. Ne izbjegavam uvale s bovama. Naprotiv: nije mi mrsko platiti 100 kuna za mirno prospavanu noć. Ali, izbjegavam uvale s desecima bova te, pogotovo, uvale koje su čitave tapecirane bovama. Ako u uvali nema mjesta za prirodno pomorčevo pravo - slobodno i besplatno sidrenje - tada tu uvalu bojkotiram iz razloga koji nisu samo politički, ali jesu i politički. Ne želim kao nautičar podržavati puzeću privatizaciju mora.
Lijepe uvale koje sam volio ili volim daleko su od toga da su još i dalje tajna. U doba TripAdvisora nemoguće je sačuvati domorodačku tajnu od sveznajućih turističkih konosera. Stoga su i vale koje su jednom bile divlje, samotne i ekskluzivno naše danas napučene benetonovskim bojama globalne nautike. Još prije desetak godina moglo se dogoditi da u istočnom kraku Tihe kod Starog Grada budete jedan od dva ili tri broda. Danas je ta uvala parkiralište za stotine megajahti s kojih čujete klapanje posuđa, glazbu, smijeh, tuširanje i prdež. Za uvalu Blaca ispod slavnog bračkog samostana još su donedavno znali samo iskusni jadranski veterani. Danas je ta uvala prekrcana ljudi, a barka fahren iz Bola triput dnevno u nju dovodi izletnike. U Krknjaše kod Trogira jednom su dolazili samo domaći znalci kojima nije smetalo račlavo, neizgovorivo ime puno konsonanata i kvačica. Danas se ta uvala u turističkom brendiranju ne zove Krknjaši nego Blue Lagoon. U tom novom toposu globalne turističke industrije - u Blue Lagoon - jedne sam ljetne večeri izbrojao 126 brodova.
Mi starosjedioci povukli smo se - naravno - na rezervni položaj, u manje vale, manje razvikane, neuočljive, neglamurozne. I u njima bude brodova - usred ljeta čak i puno brodova. No, ako je netko donio odluku da se sidri na tako nerazvikanom, neglamuroznom mjestu, onda je to obično netko tko je pomalo nalik vama. Netko tko prema moru ima isti odnos i gaji isti etos plovidbe kao vi. Ti ljudi ne moraju biti domaći - njihov brod može imati slovenski, austrijski, talijanski stijeg. Ali - istog ih časa prepoznaš kao sebi slične. U uvali nikad ne puštaju muziku. Suđe peru bez deterdženta. Čitavo vrijeme, a pogotovo navečer, paze da govore ispod glasa. Kupaju se u zoru i sumrak. Čekaju da se nakon večernjeg burina voda smiri, pa se otisnu u more kad ono postane crno i glatko kao mramorni stol. Ujutro na kopno prebace gojzerice i hlače, i pođu lutati otočkim vrištinama, tragajući za zanimljivim čatrnjama, crkvicama i seoskim zvonicima. Isti ćete čas prepoznati takve ljude, i isti čas znate da ste dio istog bratstva.
Isti ćete čas, naravno, prepoznati i one druge. U uvalu dolaze kasno, guraju se usidriti između drugih, gdje ne mogu stati. Puste premalo sidrenog lanca. Usidre brod pa odu, ne provjeravajući je li sidro drži, i mijenja li vjetar. Piju pjenušac iz grlića boce, deru se i puštaju s razglasa latino-hitove. Glisiraju pri odlasku i ulasku, praveći valove. Uvijek imaju brod koji je nepotrebno velik. Uvijek ga voze nepotrebno brzo.
U prvo od dva plemena spadali su pokojni nautičari iz Padove, bračni par Salpietro. Bili su to ljudi kojima se brod - ne bez razloga - zvao Sveta strpljivost (Santa Pazienza). U drugu vrstu, u drugo pleme, spadao je Tomislav Horvatinčić. Zato je mene, kao i mnoge, zapekao tragični sraz koji se tog ljeta dogodio kod otočića pred Primoštenom. U tom sudaru u kojem je stradalo dvoje ljudi osjetili smo simbolički sraz dviju era, dviju kultura i dvaju mentaliteta. Sraz u kojem su divlji došli, istjerali, a u ovom slučaju doista i ubili pitome.
I zato, sada, kad je novo ljeto pred nama, imam samo jednu poruku: budite pitomi. Učlanite se u pleme pitomih, ne divljih. Ako birate brod, birajte onaj koji možete svladati, ne veći od toga. Između sigurnosti i komoditeta birajte sigurnost. Poštujte druge na moru. Poštujte ih time što ćete biti čisti. Što ćete biti spori. Što ćete biti tihi. Što ćete poštovati njihovu distancu, njihov mir i njihovu samoću. Na koncu poštujte element - jer je on veći i vječniji od vas. Poštujte vremensku prognozu, jer na nju ne možete utjecati, a ona na vas može. Poštujte signale koje vam priroda šalje, jer ste vi prema njoj uvijek orahova ljuskica. Poštujte more. Jer - ne možete biti moćniji od njega.
