NAJNESRETNIJI PAS U HRVATSKOJ U mjesec dana njegovi gazde ostavili su ga čak triput. Možete li mu pomoći?

Psa Đuru pronašli smo prije dva mjeseca kako se besposleno muva oko Jutarnjeg lista. Miran, pitom, zainteresiran. U našu je redakciju ušetao kao da je u njoj bio stotinu puta. Malo je prošvrljao po rubrikama: kultura, sport, gradska... Popio je malo vode, pojeo keks i zavukao se ispod stola, gdje je čekao veterinara, koji je došao na očitanje čipa. Nije ga imao...

Zbunjeno smo gledali psa - imao je sjajnu dlaku, nije bio mršav, a oko vrata mu se još vidio trag ogrlice. Bio je nečiji, ali ga se taj netko očito zasitio i izbacio ga na cestu. Pokušali smo mu pogoditi ime: da nije Šime, Max ili Pero? Pas nije dizao glavu. Da se razumijemo, ni na Đuro nije reagirao, ali nam je izgledao kao netko tko nosi upravo to ime. Nitko od nas nije ga mogao zadržati, pa smo teška srca pozvali gradsko sklonište Dumovec. Oni su ga preuzeli. Bili smo jako sretni kada smo vidjeli da je nedugo nakon odlaska u sklonište Đuro udomljen, ali je nakon mjesec dana vraćen.

Razlog? Zaklao je dvije kokoši. I ne, nije mu uopće bilo žao. Đuro je, naime, mješanac lovnog terijera. Njegovi tadašnji vlasnici neozbiljno su zaključili kako njihov lovački pas zacijelo prema kokošima neće osjetiti ništa osim nježnosti. Zamišljali su, valjda, da će ih nježno gurkati njuškom prema kokošinjcu i davati poljupce pilićima. Naravno da se to nije dogodilo. Umjesto da ga nauče da to ne radi, da treniraju s njim, vratili su ga u sklonište kao pokvarenu robu. Đuro, eto, ne valja. Čini se kako je bilo lakše vratiti ga, nego se potruditi oko njega. To je ona kategorija ljudi koja pse vraća jer se, redom: linjaju, laju, bučni su, smrde... Stvari koje, eto, nikad nisu očekivali kada su uzimali psa...

Đuro je nakon toga još jednom udomljen. Iako ga je njegov vlasnik zaista zavolio, zbog psihičkih problema zapravo se nije bio u stanju u potpunosti brinuti za Đuru. Pa se taj nesretni pas još jednom našao u Dumovcu. Dva povratka zaista su ga unesrećila: dane provodi ležeći na suncu, držeći glavu na šapama i bulji u prazno. Nije raspoložen za igru s drugim psima, a jede tek povremeno. Pas koji je prije bio, poput pravog lovnog terijera, potpuni hiperaktivac, sada je tužan. Triput je ostavljen u tako kratkom roku...

Đuro još vjeruje ljudima, raduje im se. Kad ga volonteri Dumovca izvedu u šetnju tada je glavni trkač, ali nije sretan. Kada potencijalni udomitelji dolaze u sklonište, zavuče se u kut boksa i ne gleda nikoga. Kao da ne želi još jednom proći odlazak u novu obitelj, navikavanje na ljude, a potom opet povratak u hladni boks skloništa. Kao da je zaključio da je beton skloništa bolji izbor, jer je siguran i uvijek isti. Jer nema promjena, odbacivanja, napuštanja. Jer tamo njegovo malo pseće srce neće biti slomljeno.

Đuro treba dom i to pravi, zauvijek dom. On treba ljude koji će shvatiti da je riječ o mladom, godinu dana starom lovačkom psu. Koji će s njim raditi kako bi korigirali loše ponašanje i pružiti mu dovoljno istrčavanja u danu. Đuro treba svoje zauvijek ljude. Više informacija o njemu može se saznati od radnika Dumovca, na telefon 01/2008-354 ili mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..