'MOJE JE SRCE PUNO ZA SVAKOG ČOVJEKA KOJI KUPI MOJU PLOČU' ‘Ne tucite se, djeco’, poručuje Mišo navijačima svih klubova uoči koncerta 23. siječnja u Zagrebu

Svatko od nas u životu je odabrao jednu autobiografsku pjesmu zbog koje će mu grunuti suze na oči. Nekad je to zbog lošeg vina, nekad zbog kredita u švicarcima, ali najčešće je zbog - nje! Njih, tj. žene, možete zamijeniti za noviju i bolju, ali autobiografsku pjesmu nikad, njoj ste doživotno vjerni. Tako sam i ja u svom malom životu, u kojem su mi žene došle glave, našao svoju autobiografsku - “samo mi jednu ispuni želju, ne daj mi da joj oprostim”...

Pjesma je to Miše Kovača, pjevača za posebna, povišena raspoloženja, pjesma na koju se može tresnuti i čašu o pod, zbog koje ćete poderati košulju i potrošiti zadnju kintu. I dok se vozim prema Malešnici, u kafić u kojem Mišo Kovač svakodnevno pije kavu, i nakon 40 godina bavljenja ovom profesijom osjećam uzbuđenje.

Nikad prije nismo razgovarali, navire stotinu pitanja. Kakav je to čovjek čiji je stih u stanju baciti u trans tisuće ljudi? U predvečerje najvećeg koncerta u Areni Mišo Kovač i ja smo razgovarali uglavnom o - nogometu. Zapravo, samo o nogometu i o misiji Miše Kovača, koji krvari zbog otvorene mržnje naših dviju navijačkih skupina, Torcide i Bad Blue Boysa.

“Ne tucite se, djeco”, poručuje Mišo, ali ni njegova riječ, koja će u subotu 23. siječnja raspametiti tisuće obožavatelja, nemoćna je i slaba u borbi protiv zatrovanih nogometnih navijača, koji su jedno stoljetno sportsko rivalstvo pretvorili u otvorenu mržnju.

Mišo Kovač me fascinirao znanjem o nogometu. Skupilo se godina, pa mi se pohvalio da je gledao Franju Maru Wolfla kako je zabijao golove, kako je na šibenskim ulicama igrao nogomet s Krasnodarom Rorom, ali se i sjetio prvog susreta sa Zdravkom i Zoranom Mamićem na koncertu u Saloonu. Ne sumnjate valjda, bili su na koljenima...

Nogometnim rječnikom rečeno, jeste li u formi pred veliku “utakmicu”, jer ovo bi po mnogočemu trebao biti poseban koncert?

- Nedavno sam napravio lom u Širokom Brijegu, dvorana je bila puna, ne sumnjam se da ću napuniti dvoranu i u Zagrebu. Iako mi je najveća želja da ne bude incidenta između torcidaša i boysa. Nažalost, nekad se i naša policija ponaša kao okrutni i bezosjećajni ruski policajci i umjesto da snize tenzije, oni ih svojim krutim ponašanjem još više potenciraju. I takve stvari su rascijepile sjever od juga. Kad Dinamo igra protiv bilo koga, osim Hajduka, navijam za Dinamo, jer je moj sin, koji je mrtav, bio Dinamov navijač, a kći mi je navijala za Hajduk. I koga ću voljeti? I jedne i druge. Sin, pokojni Edi, bio je na svakoj Dinamovoj utakmici, samo nije išao kada bi igrali Dinamo i Hajduk.

Idoli i ploče

Već smo rekli, Mišo Kovač ima puno utakmica u nogama, ali osjeća li uzbuđenje pred jedan od posljednjih velikih koncerata u karijeri?

- Svaki čovjek je sam sebi najveći idol. Za mene je najveća stvar da bilo koji čovjek, koji je za sebe najveći, kupi moju ploču i dođe na moj koncert. Tada je moje srce puno. Užasno loše bih se osjećao kad bih morao pjevati pred polupraznom dvoranom, prazan prostor vas ne može inspirirati. Bez obzira na to što će netko reći da je bilo strašno, poluprazna dvorana je užasno neugodna stvar ne samo za pjevača, već za svakog izvođača jer - ljudi su najvažniji. Sjećam se negdašnjih Dinamovih utakmica, na Maksimiru bi se okupilo i do 50.000 ljudi. A danas?

Mišo se sjeća da je njegov dom nekad bio okupljalište nogometaša Dinama i Zagreba:

- Velimir Zajec i Marijan Vlak bili su moji gosti, a sedamdesetih Pero Močibob, Željko Smolek, Kuja Antolić, kod mene u kući se slavilo kad su tukli Partizana 4-1. Dečki iz Kranjčevićeve ulice tih su godina bili veći nogometni hit nego Dinamovi nogometaši. Nisam od onih koji žive u Zagrebu i pljucaju po njemu, ja ga iskreno volim i u svakoj prilici dižem Zagreb i njegove vrijednosti i idole.

Komunisti

Ovo je tipično pitanje nogometnog novinara; nogometaši odaberu najdraži gol, vjerojatno i svaki pjevač ima najdražu pjesmu. Koja je “stvar” vaš libling?

- Lagao bih kad bih rekao bilo što, osim ‘Dalmacija u mom oku’ i ‘Ostala si uvijek ista’. Teško se odlučiti ako imate 600 pjesama u optjecaju, prodao sam 20 milijuna ploča. U doba bivše države bilo je 20 milijuna stanovnika, dva milijuna komunista, od čega 400.000 u Hrvatskoj. Imao sam samo jedan incident, u Smederevu su zagalamili ‘ustašo, ustašo’, ja sam sjeo u auto i otišao. Takva su bila vremena...

Sjetio se još jednog detalja, pardon, prijatelja:

- Kad sam imao prvi srčani udar i bio pred vratima Mirogoja, prvi su mi došli u posjet Zdravko Mamić i Milan Bandić...

Hoćete li im na koncertu posvetiti pesmu?

- Ja sam s Mamićem prijatelj i kad su me neki novinari pitali hoću li se odreći tog prijateljstva nakon što su ga zatvorili, rekao sam im - nemojte me više pitati te pizdarije. Da nije Zdravka Mamića, ne bi bilo ni Dinama. Hajduk svoje igrače prodaje za sitniš, a Mamić za puste milijune. Trebamo poštivati ljude koji uspješno vode hrvatske klubove i ljude koji plaćaju porez. A Zdravko plaća...

Opet smo dodirnuli bolnu Mišinu ranu. Navijački jaz.

- Ma boli me kada navijački ego želi biti veći od kluba. A to je sve češće, i u Zagrebu i u Splitu. Ja, na primjer, za ovog trenera Hajduka nikad nisam čuo, ali Hajduk igra dobar nogomet i ja Burića poštujem. Nažalost, samo tri kluba mogu danas napuniti stadion. Hajduk, Rijeka i Dinamo. Na utakmicama ostalih klubova više je igrača nego gledatelja. Možda je to karikatura, ali je blizu istine...

Sjećate se velikih šibenskih igrača, Pere Nadoveze...?

Dragan Džajić

- Ja sam, kao klinac gledao Wolfla, kada je Osijeku zabio dva gola. I Dinamo iz osamdeset i druge je imao krasnu momčad, Zajec, Kranjčar i Cerin bili su super igrači. Nitko im ništa nije mogao, namještali su im ‘puške’ na svakoj utakmici, nogometna mafija je radila za Zvezdu i Partizan, no protiv Ćire nisu mogli. I svaka mu čast na osamdeset i drugoj. U listu Arena je dao naslov: ‘Volio bih da mi je neki Mišo Kovač u nogometu!’ I ti igrači su imali ego, ali su ga dali klubu i zato je Dinamo tada bio jak.

A Šibenik? Nikad u bivšoj državi nije Šibenik igrao u prvoj ligi, ali svejedno bi nas došlo pet tisuća na stadion. Ja sam bio lud za jednim bekom, zvali smo ga Čeipa. ‘Čeipa, Čeipa, ima noge od čelika...’ Igrao sam na ulici s Rorom, bio je fin i vrlo nadaren momak.

Jednom je Mišo Kovač spašavao glavu Draganu Džajiću:

- Karasi je šakom udario Ivića, nastala je gužva, spušta se s tribine pet mojih Vlaja i hoće udrit Džajića. Skočio sam: ‘Nećete udariti idola naroda, jednog finog igrača koji nikada ni faul nije napravio’. Zahvalio mi je - vječiti sam vam dužnik.

Onda smo se sasvim predali prošlosti. I Mišinim ranama koje nikad neće zacijeliti. A iznad nas je lebdjela politika. U svakoj rečenici je bilo sve više politike, sve manje pjesme i poetike. Bilo je vrijeme da se počnemo opraštati, a sjećanja su navirala:

Ratne godine

- Rat je počeo, zaputio sam se u Kijevo, podići s nekoliko pjesama moral tamošnjim Hrvatima. Zaustavljaju me srpski tenkovi, a ja kažem - zovite Martića! ‘Slušaj, Martiću, idem u Kijevo kod svojih Hrvata. A tebi, ako ti se puca, pucaj!’ Tko će na tebe pucat, kaže Martić i mi stignemo u Kijevo. A Hrvati kukaju - kako ćemo koncert, vidite kako nam je... U redu, vraćamo se. Prolazimo kroz Knin, grad je pun četničkih zastava, a ja kažem: ‘Stani, ovdje ćemo na večeru’. Nitko nije rekao niti jednu riječ, samo se čulo - šteta što ovaj nije naš... Teško smo se rastali, a kada smo se opraštali, pitao sam koja će biti prva pjesma na koncertu. - ‘Poljubi zemlju’...

Svi imaju nasljednike ili manje-više uspješne plagijatore. Postoji li netko na glazbenoj sceni za koga će se danas, sutra moći reći; ovaj pjeva skoro kao Mišo Kovač. Sumnjam, i neću pretjerati kad kažem - samo su Frank Sinatra i Mišo Kovač jedinstveni...