Maja, Sanja i Katarina: Što se nas tiče, mi na Svjetsko idemo. I to spremnije nego ikad!

Mlade su, atraktivne i lijepe, a iza njih su već bogate sportske karijere, za naše prilike zvjezdani uspjesi, i premda ne s prevelikim zaradama, ipak dovoljno da im i na tom dijelu pozavidi većina vršnjaka.

Odbojkašice hrvatske reprezentacije, tri gracije - Splićanka Maja Poljak, Riječanka Sanja Popović i Zagrepčanka Katarina Barun, nakon dugih i napornih klupskih sezona, nakon čega im je malo ostalo za boravak u krugu obitelji, zajedno s drugim kolegicama iz reprezentacije ostatak ljeta provest će u Osijeku gdje se pod vodstvom trenera Miroslava Aksentijevića pripremaju za rujanske kvalifikacijske susrete.

Oni bi ih, bude li sreće, trebali odvesti na Europsko prvenstvo. Pripremaju se i za Svjetsko prvenstvo na koje su izborile plasman, a koje se krajem listopada održava u Japanu.

Puno su propustile

Premda su ti nastupi zbog nedavne suspenzije našeg Saveza od strane CEV-a još upitne, djevojke su odlučne da se što bolje pripreme, posebice za svjetsku smotru na kojoj unatoč blistavim sportskim karijerama još niti jedna od njih nije imala prilike nastupiti.

Zajednička im je iznimna ljubav prema odbojci i nacionalnom dresu, a sve ostalo su pojedinačne, ljudske sudbine s usponima i padovima te vlastitim borbama koje ih vode do sportskog trona.

Splićanka po rođenju, Maja Poljak s 8 godina preselila se zbog očevih košarkaških obveza u Zagreb, no četiri godine kasnije ne kreće njegovim stopama već se zaljubljuje u odbojku.

Uporna je i pouzdana zbog čega već dvije godine nosi i kapetansku traku u reprezentaciji Hrvatske. S 13 godina dospjela je u kadetsku reprezentaciju, a sa 17 godina karijeru je mogla nastaviti vani, i to u najkvalitetnijoj odbojkaškoj ligi, u Italiji.

Svakodnevni treninzi, učestala putovanja i druge obveze Maju su odvajale od života kojim su odrastali njezini susjedi i prijatelji.

- Bilo je puno puta trenutaka kada sam svoje prijatelje i vršnjake gledala kako se igraju vani, a ja sam morala na trening. No, smatram se izuzetno sretnom što sam u stanju baviti se poslom koji me apsolutno ispunjava - kaže.

U ljubavi se smatra zahtjevnim tipom osobe, a zbog stalnih izmjena sredina nije bilo vremena niti upoznati nekoga kvalitetno.

- Tješi me, međutim, da postoje drugi sportaši koji su pronašli svoj put do sreće tako da ne odustajem od nade da će se prije ili poslije i to posložiti na svoje mjesto - kaže ona dodajući kako ne bi željela sportaša jer smatra da je u jednoj obitelji dovoljan jedan.

Najljepši joj je trenutak u životu bilo osvajanje prve lige prvaka s Bergamom na Tenerifima gdje je također proglašena i najboljim srednjim blokerom lige.

Studij je obavezan

Maja uskoro, tvrdi, namjerava okončati studij Ekonomije i nakon sportske karijere raditi nešto u struci, a vezano uz odbojku.

Odbojkom se namjerava baviti još 3 do 4 godine.

- Neću dovoditi tijelo do završne točke, da se toliko izrauba da više ne mogu. To mi nije namjera. Smatram da svaki profesionalac treba naći trenutak da kaže dosta - smatra Maja.

Za razliku od nje, Sanja Popović u obitelji nije imala vrhunskog sportaša koji bi je vlastitim primjerom usmjerio i ukazao na prednosti ali i mane, odricanja ali i uspjehe.

Na poziv jedne odbojkašice s 11 je godina krenula u Kastvu, da bi tri godine poslije došla u OK Rijeku koja je te 1998. godine bila prvak Hrvatske i osvajač kupa, a mnoge su cure iz ekipe bile hrvatske reprezentativke.

- Kada sam tamo prešla i skužila da se tu trenira dva puta dnevno, da cure žive od toga i da doista uživaju u takvom sportskom načinu života, tada sam već donijela odluku da će mi broj jedan u životu biti odbojka. Najveći dar koji mladi čovjek može imati u toj dobi je da samostalno odlučiš što te zanima i čime ćeš se baviti - kaže Sanja, koju je u životu pogodilo nekoliko traumatičnih situacija od kojih međutim najteže prerana smrt oca.

Njegovim gubitkom Sanja je ostala bez oslonca u svojim prvim i najvažnijim godinama sportske karijere.

- Bio je možda i odlučujuća potpora u mojim početnim godinama odbojke, kada moje bavljenje odbojkom još nitko nije shvaćao toliko ozbiljno. Uvijek me je vozio na utakmice, poslije utakmica mene i prijateljice vodio na pizzu. Podržavao me puno u tim počecima, a nakon očeve smrti njegovu je ulogu preuzela mama. Uvijek me je podržavala, kada sam umorna dolazila s treninga nije me tjerala da radim, vidjela je da sam shrvana. Stanovali smo 18 kilometara od dvorane, kući me nije bilo od ujutro do navečer i uvijek je, čak zapostavljajući i svoj posao, uskakala da me odveze na trening kako bi što manje vremena provodila na putu. Obitelj je uvijek bila uz mene.

U sportskoj karijeri, pak, najteže trenutke doživjela je 2006. godine nakon što je iz Mladosti prešla u Italiju, gdje je nakon samo dva mjeseca poslije nezgodnog doskoka teško ozlijedila lijevo koljeno.

Ispunjen ljubavni život

- Pukli su mi prednji križni ligamenti, rupa je bila na hrskavici i oštećen meniskus. Znači, totalka, što bi se reklo. To mi je bio jako težak trenutak u životu, tjedan dana nismo znali kakva je ozljeda, kakve će posljedice biti. Uvijek, međutim, pozitivno razmišljam u životu, no kada sam čula da ću 6 mjeseci biti izvan odbojke i da ću iza toga cijeli život imati problema s hrskavicom, nije mi bilo lako. Nisam se predala, shvatila sam da to tako ide u sportu, da je tijelo potrošna roba - prisjeća se Sanja.

Poput svoje kapetanice, smatra da sportaši imaju problematične ljubavi jer je teško održavati vezu na daljinu.

Svoju budućnost, barem onu desetogodišnju, još vidi u odbojci, a tek nakon toga opet u sportu kroz školu odbojke ili trenerski poziv.

Mlada Zagrepčanka Katarina Barun poput svojih reprezentativnih kolegica karijeru je započela vrlo rano, a već nakon nekoliko mjeseci treniranja dospjela je u kadetsku reprezentaciju, odakle nastavlja taj niz treniranja i igranja sve do A selekcije.

Ona je hrvatsku klupsku odbojku napustila 2005. kada je iz Mladosti otišla u Tursku.

Najsvjetlije trenutke dosadašnje sportske karijere zabilježila je u Italiji, gdje je s Bergamom sudjelovala u osvajanju lige prvaka. Italiju mijenja Rumunjskom gdje se, međutim, nakon samo mjesec teško ozlijedila. Luksacija gležnja značila je punih 8 mjeseci neigranja, kraj sezone i upitnu sportska budućnost. Ipak, vratila se na parket.

Nešto po čemu se razlikuje od većine svojih kolegica je sedmogodišnja veza s bivšim košarkašem Cedevite Martinom Šušnjarom s kojim će uskoro, nada se, osnovati obitelj.

- Htjela bih bebu. Ali bih se ipak nakon toga voljela vratiti odbojci - iskrena je Katarina.