ZAGREB - Htjela sam još u u osnovnoj školi imati nož skakavac, bila sam fascinirana svim vrstama oružja - priča 32-godišnja bojnica u Hrvatskoj vojsci Vlasta Zekulić koja zapovijeda kadetima na Vojnom učilištu Petar Zrinski u Zagrebu. Ona je još kao mala djevojčica u Splitu željela biti policajac ili vojnik. Zato su je roditelji odlučili sa osam godina upisati u izviđače.
Zadatak da je pazi dobila je njezina dvije i pol godine starija sestra Nensi. Toga ljeta 1986. dvije su sestre otišle u kamp u Fužinama. Vlasta je uživala u svakoj sekundi, u postavljanju šatora i šetnjama od 30 kilometara, dok je za Nensi, onako nježnu i pedantnu, to sve jednostavno bila muka, a paziti na vrckavu mlađu sestru gotovo nemoguća misija.
Dvadeset i pet godina kasnije njih dvije su i dalje najbolje prijateljice koje su različite gotovo u svemu, ali opet u onoj najbitnijoj stvari iste - rade uvijek tisuću stvari odjednom.
Prva u Afganistanu
U mnogočemu je današnja bojnica Vlasta Zekulić bila prva i probijala led. Nedavno je tako prilikom proslave 20. obljetnice Hrvatske vojske bila jedina žena na čelu ešalona kojim je zapovijedala. Poznata je i po svojoj misiji u Afganistanu 2004. godine kada je bila prva po nekoliko stvari; prva žena i prvi mladi časnik koji nije proizašao iz rata, te prvi koji se školovao u SAD-u a da mu je dozvoljeno zapovijedanje u mirovnoj misiji. Time je zapovjedništvo vojne policije pokazalo apsolutno povjerenje Vlasti kao predstavnici mlade poslijeratne generacije.
- Odvela sam postrojbu od 42 vojna policajca da odradimo i napravimo sve što se od nas očekuje. Bila je to jedna od najhladnijih zima ikada u Afganistanu. Imali smo problema zbog nereda oko predsjedničkih izbora, morali smo vratiti bolesnog vojnika kući, a prvi put je hrvatski vojnik pucao iz oružja jer je bio probijen check point - priča Vlasta o stvarima koje su se događale prvi put i koje su pale na pleća mlade zapovjednice - 26-godišnje žene.
Gledajući je onako krhku i lijepu teško je povjerovati da se tako dobro snalazi u tipičnom muškom zanimanju. Mogla bi bez problema raditi i kao model, baš kao i njezina sestra Nensi koja se dugo godina u Parizu bavila manekenstvom.
Prvo istraživanje
Dok je Vlasta bila pravi vražičak koji nikad nema mira, Nensi je bila povučena i tiha i toliko sramežljiva da ju je mama morala tjerati da ide van i da prestane toliko učiti. Zbog toga ju je u Splitu upisala na manekenstvo. No, Nensi je bila potpuno zaluđena biologijom i upijala bi sve što je o tome mogla pročitati, a manekenstvo joj je bilo nešto usput. Dvije godine za redom ona i njezina najbolja prijateljica bile su prvakinje države u biologiji, a onda se u četvrtom srednje dogodilo pravo čudo.
- Nensi i njena prijateljica radile su rad na temu “Razina toksičnog teškog metala olova u krvi djelatnika Ine”. Tada je bila teorija da što dulje radiš imaš u krvi i više toksina.
Njih dvije su trebale pokazati dijagram rasta. Međutim, tijekom istraživanja pokazalo se da mlađi ljudi imaju veće količine, a kraće rade u industriji. Njih dvije otkrile su, naime, da mladi ljudi koji piju jako puno mlijeka više vezuju olovo u krvi, za razliku od onih starijih koji umjesto toga trgnu rakiju. Alkohol, naime, veže olovo na sebe i izbacuje ga iz organizma. Eto, to su otkrile dvije klinke od 18 godina - priča ponosno Vlasta o svojoj sestri.
Stipendija u Parizu
Zbog toga je Nensi dobila stipendiju na institutu Marie Curie u Parizu i otišla na studij biomedicine. Visoka 178 centimetara i prekrasna, starija se sestra Zekulić i u Parizu nastavila baviti modom kako bi dodatno zaradila novac. Nosila je revije, snimala kataloge, reklamirala vjenčanice, radila po Bliskom istoku... No, biologija i učenje i dalje su joj bili na prvom mjestu, pa je tako završila studij biomedicine i paralelno upisala međunarodni marketing.
Vlasta je s druge strane odlučila odmah nakon srednje škole 1996. upisati kriminalistiku i biti detektiv ili inspektor. Kaže kako joj je to bila jedna od najboljih odluka u životu.
- To su mi bile definitivno fantastične dvije godine u životu. Napokon sam počela živjeti ono što sam htjela cijeli život, a nastava je bila vrhunska. Prve godine iza rata Akademija je bila dupkom puna i pitomaca i polaznika škole i tečajeva, visoka i viša policijska škola imale su maksimalan broj studenata.
Bilo je nas relativno mali broj civila, ali su nam svi predavači bili vrhunski stručnjaci. Kriminalisti sa 20 godina prakse na cesti i odlični pravni stručnjaci. Bavili smo se jako puno i borilačkim vještinama - priča Vlasta koja je trenirala tajlandski boks, a savladala je i policijske integrirane tehnike - karate, judo i zahvate privođenja.
Tada se počela baviti i orijentacijskim trčanjem i ušla u tim policijske akademije. Na kraju prve godine već je bila izabrana za demonstratora na katedri vojno-policijske borbene obuke. Saznala je da postoji program odlaska na američku vojnu akademiju.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA