“Novo normalno, novo normalno, novo normalno”... mantra je koju mi ponavlja glas u glavi kad god na ekranu ugledam nekog od članova Stožera. Ali što to uopće znači, pitam se.
Novo je novo, a normalno se definira kao: “uobičajeno, onakvo kako treba da bude, kako to zakoni i običaji traže... normalan čovjek je duševno i tjelesno zdrav”.
Jesam li ja uopće normalna ili sam novo normalna? I kakvo je onda to uopće vrijeme u koje smo ušli.
Tjelesno sam zdrava tj. barem koliko znam, a duševno? Nisam više sigurna. Posljednjih mjesec-dva me malo pokolebalo. Ali koga od nas zapravo nije? Jer, evo, upravo sam se vratila iz grada.
Sada je kasno popodne, a ja sam od jutra oprala ruke barem 20 puta, dezinficirala sam ih još desetak. A obavila sam samo tri stvari: sastanak na poslu, kava s prijateljicom i izlazak s djecom u park.
Eh da, usput sam svratila i kod mame. Potrošila sam paket vlažnih maramica, mini tekući dezinficijens koji se ne ispire, dvije maske i jedne rukavice. Ne živimo svi na isti način i ne pridržavamo se epidemioloških preporuka jednako detaljno. Ali kad bi ih strogo slijedili, kao ja ova 24 sata, shvaćam brzo- zaključili bi da ništa više nije kao prije. A baš sam se hvalila koliko sam posljednjih dana sve manje opterećena koronom.
Kuća izvan grada
Nakon što sam provela tjedne i tjedne u potpunoj izolaciji svog doma s mužem i djecom, odnedavno sam opet krenula “u život”. Opet se viđam s mamom, sestrom, na posao još idem po potrebi ako ne uspijem odraditi sve od kuće, dogovorila sam piće s prijateljicama koju iščekujem gotovo kao prvi izlazak s 15 godina...
10:00 - Nakon 60 dana rada od kuće dolazim u ured. Dočekuje me antiseptik na ulazu.
Živimo u kući izvan grada s rijetkim susjedima koje danima ne vidim, ako se ne potrudim. Zato do odlaska u grad nisam previše niti razmišljala o svojim strahovima od zaraze, niti smo uvodili ikakve posebne mjere.
Nismo posebno prali namirnice iz dućana niti skidali robu i odmah se tuširali po dolasku kući čak ni u vrijeme najjačeg opreza. Najveći domet nam je bila šetnja šumom, nakon čega nas je bilo više strah od krpelja nego od korone.
Danas je na poslu bilo sve samo ne uobičajeno.
Upute za držanje razmaka na svakom koraku, nema uobičajene gužve i buke. Inače me nervira, ali sad mi je baš nedostajala. Htjela sam ostaviti dojam “nekukavice” pa sam se hrabro približavala uredniku i na manje metar. Baš sam se osjećala kao jedna opuštena žena.
Među nama, veselilo me što se, iako se s većinom kolega nisam vidjela više od mjesec dana, nisam morala ni s kim grliti i ljubiti pri susretu. Koliko god mi dragi bili. Iskreno rečeno, ne volim to baš ni inače, a sad svi moraju biti asocijalni kao ja. Takozvano novo normalno.
Dezinficijens na ulazu u uredski WC me stalno mamio da ga koristim.
Jučer sam baš taj htjela kupiti, ali sam bila škrta jer mi se učinio preskup. Šteta da ovdje stoji nekorišten. Špricnula sam ga svaki put kad bih prošla hodnikom. Zlu ne trebalo. I tako barem šest puta toga jutra.
Osjećaj sigurnosti
Na izlazu iz zgrade sam se još jednom pošteno našpricala. Taj već poznati miris kao da mi je s vremenom postao ugodniji. Daje mi neki osjećaj sigurnosti.
Kava u kafiću nedaleko od Filozofskog fakulteta, gdje bih prije često znala otići, bila je sve samo ne uobičajena. Prijateljica i ja smo htjele sjesti na terasu, ali je bilo prehladno.
Kafić je bio poluprazan, nijedno poznato lice. Osim konobara. Očekivala sam da će nositi svemirsko odijelo, ali on nije imao ni masku ni rukavice. S obzirom na to da moja frizerka trenutno prolazi torturu jer baš to od nje traže, učinilo mi se to prilično neprikladno.
U preporukama za sprečavanje infekcije u ugostiteljskim objektima piše da se nošenje maske za konobare preporučuje, a poželjno je da nose jednokratne rukavice. Ovaj moj je očito zaključio da ako nije obavezno - to ga se ne tiče.
Kad sam vidjela da si je iza šanka kihnuo u ruku i ležerno krenuo dalje, baš sam se iživcirala. Nisam ništa rekla da opet ne ispadnem novo nenormalna. Samo sam opet špricnula spasonosni dezinficijens koji je bio u blizini. Daj odmah duplu dozu pa kud puklo!
I onda najveći izazov dana. Da ne palim auto zbog dvije stanice do banke, idem se provozati tramvajem. Koja avantura! Za taj hazarderski potez odlučila sam staviti masku i rukavice. Ponijela sam od kuće neke tanke, s kojima svekrva uvijek pere suđe da si ne uništi nokte, skoro pa se ne primijete.
Sad sam tek osvijestila da imam problem s tim da će drugi primijetiti da se pojačano štitim. Muči me da bi netko mogao pomisliti da sam preoprezna. Nemam pojma jer jesam ili sam novo normalna, ali svejedno pokušavam sakriti da se pojačano brinem za higijenu. Ne znam ni sama zašto.
11:00 - U uredu redovito perem ruke, čistim tipkovnicu i cijelu radnu jedinicu
Zaustavimo virus
Na stanici sam, gotovo skrivećki, navukla rukavice i stavila masku. Tramvaj je bio poluprazan. Nije mi padalo na pamet sjedati iako je bilo mjesta za izvoz. Onda moram kasnije dezinficirati i hlače, a idem još k mami, razmišljala sam u sebi. Ipak ona ima više od 70, ne smijem njoj donijeti virus, pa makar i na stražnjici od hlača. Je li to uopće moguće? Rekli su da virus može izdržati izvan tijela osam sati. Ili šest? Ili ne može uopće? Ma nemam pojma više... Bitno je da ja ne sjedam nigdje gdje sjeda previše ljudi. Nije da će mi otpasti noge.
12:35 - U tramvaju ima ljudi, neki nose maske, drugi ne. Distanca se baš i ne poštuje.
Na idućoj stanici ulazi mlađi muškaraca i ide ravno prema meni. Nema ni masku ni rukavice. Pa čovječe, znaš li ti što je razmak?? Izmičem se za pola metra, a evo ga opet. Priča na mobitel. Čini mi se da pljuje dok priča. Male su te čestice. Ako ih i ne vidim, možda su tu. Čitala sam, kažem vam. Pričanje, vikanje, igranje tenisa... Sve to dođe na isto. Pljuješ nešto, kako god okreneš.
Ljuti putnik
Ma lako da me pljuješ, ali nemoj pljuvati koronu. Odmakni se! Odlučujem se za glasnu pobunu. Uz smiješak kažem svom suputniku: “Vi niste čuli za razmak?”. Upotrebljavam sav svoj šarm, ali baš i nije upalilo. Opsovao je nešto u bradu i otišao sjesti. Mislim da je spominjao riječi nenormalna i hipohondar.
Tip očito ne mari za opasnost. Ja, srećom, na idućoj stanici silazim. Osjećam svjež zrak. I slobodu. Baš me gušilo unutra. Odlučujem da do daljnjega u tramvaje ne ulazim.
Nije to za novu normalnu mene.
Klince sam ujutro ostavila kod mame na čuvanju. Ona živi u zgradi na petom katu. Djeca već znaju pravila: ja zvonim na portafon tako što pritišćem gumb ključem od automobila. Nogom otvaram ulazna vrata zgrade i svi se odmiču od gelendera. U koronavrijeme zaboravili smo da postoji lift. Ne trebaju nam ti mali prostori u koje nikad ne znaš tko ulazi. Pješačimo do gore uz poklik: ne diraj ništa!
Pred maminim vratima se izuvamo tako da susjedi mogu uživati u pogledu na našu obuću na hodniku. Prije sam za ljude koji to rade mislila da su primitivci. Sad ne mislim.
Mami ne prilazim pri pozdravu.
14:00 - Obilazim majku, ne koristimo lift, izuvamo se pred stanom, ne grlimo se.
Nema potrebe da se ljubimo. Ljubile smo se 41 godinu, ove nesretne 2020. ne moramo. Ovlaš je potapšem po leđima, kao čin najveće ljubavi, pa se sjetim da nisam oprala ruke. Odjurim u kupaonicu i sapunam ih temeljito dvaput. Djeca su se sjetila da nismo bili mjesecima u bakinu parku pa smo morali probiti i taj led.
16:00 sati: Park je pun, prije toga temeljito čistim ruke sebi, a onda i djeci.
Srećom sam ponijela vlažne maramice jer sam ih koristila između svake sprave na kojoj su bili. Ovakvu gužvu mislim da nisam doživjela. Novo normalno - pun park, a prazna škola, pomislila sam gorko. Kući sam djeci rekla da se skinu pred vratima i da idu ravno pod tuš. Daleko sam ja od normale, nažalost.