'Čovjek je imao tumor na mozgu, bolest je bila u terminalnoj fazi. Bilo je ljeto, grad je bio gotovo prazan. Stigla sam u kućni posjet s liječnicom Ivankom Kotnik i sestrom Ružom koja je tada bila aktivna u Udruzi. Moj zadatak bio je da ostanem uz njegov krevet.
Vidno je patio. Imao je temperaturu, polusvjestan, nije mogao piti. Držala sam ga za ruku i kvasila mu usta mokrom gazom. Njegova ruka bila je beživotna i osjećala sam frustraciju jer ne pridonosim. U jednom trenutku čovjek je usnama jako primio gazicu. Shvatila sam koliko je žedan, koliko mu treba pomoć, a to ne može izreći. Otvorio je oči i zahvalno me pogledao, a ja sam mu govorila da se ne boji jer nije sam. Za nekoliko dana je umro.
Njegov zahvalni pogled potaknuo me da nastavim dalje volontirati. Svakom kapi dobrote koju čovjek da, raste kao osoba. Iako ta aktivnost nije laka, svi istinski volonteri reći će vam da su puno više dobili nego dali. Radeći kao palijativni, hospicijski volonter shvatila sam koliko mali ljudi mogu biti veliki.'
To nam je ispričala Mirjana Burger, umirovljena profesorica hrvatskog i francuskog jezika koja već dvanaest godina pomaže kao palijativna volonterka pri Hrvatskoj udruzi prijatelja hospicija.
Iscrpljene obitelji
- Majka Tereza je rekla da je rad s umirućima jedan od najtežih poslova, ali s druge strane, to je nešto najplemenitije i najveće što jedno ljudsko biće može učiniti za drugoga. I ta me spoznaja vodi da se ne pokolebam - kaže gospođa Mirjana. - Život je prevelik dar da bi ga čovjek samo na sebe potrošio. Imam djecu i unuke, no htjela sam pomoći društvu u kojem živim. Terminalna faza bolesti traje najviše mjesec-dva. - Kad iskoriste sve liječnike i lijekove, sve alternative, ljudi se javljaju nama - kažu u udruzi. U tim trenucima stanje pacijenta je teško, a obitelj je iscrpljena emotivno, fizički i financijski. Budući da Hrvatska nema palijativu u sustavu zdravstvene skrbi, volonteri su ti koji provedu zadnje sate uz čovjeka. Udrugu Prijatelji hospicija pokrenula je Anica Jušić prije 16 godina.
Premalo volontera
Dva desetljeća Udruga pokušava pružiti kvalitetnu izvaninstitucionalnu potporu svakom umirućem pacijentu, ističe primarijus mr. sc. Egidio Ćepulić, onkolog i predsjednik Udruge.
- U Hrvatskoj nemamo hospicije pa je naša osnovna uloga organizirati hospicijske kućne posjete. Međutim, potrebe su velike, a volontera je malo, jer to ne može raditi svatko. Takva skrb podrazumijeva sve dijagnoze od kojih čovjek umire, od karcinoma, neuroloških bolesti, Alzheimera, a slovo zakona kaže da čovjek mora moći umrijeti dostojanstveno, bez bolova - kaže dr. Ćepulić.
- U nas ne postoji jasna želja odgovornih da se u Hrvatskoj organizira hospicij. Tu ustanovu doživljavaju kao umiralište, no to je ujedno i mjesto gdje bolesnici mogu doći na nekoliko dana odmoriti se, oporaviti, dobiti njegu, a obitelj može predahnuti. Čovjek u terminalnoj fazi bolesti pati od bolova, dehidracije, opstipacije, inkontinencije i dekubitalnih rana, a hranu prima infuzijom - kaže dr. Ćepulić.
Zajedno čekaju smrt
Mnogi ljudi prođu edukaciju, ali ne izdrže proces. Puno toga volonter mora izdržati, slike ljudi prikovanih za krevet, loša stanja, teške emocije, ponekad neugodne mirise.
- S bolesnicima pričamo o životu, putovanjima, ljubavi. Puno naučimo od tih ljudi. Mnogi su osamljeni, s nekim neriješenim temama koje ih tište. Ostajemo s njima do kraja, skupa gledamo smrti u oči, a opet izmamimo smiješak na lice i bolesnika i ukućana. Tek kad pomaže, čovjek zapravo raste. To je težak posao, no svi volonteri reći će vam da su puno više dobili nego dali. Jer život je nešto neprocjenjivo - kaže gospođa Mirjana.
Palijativa nije u sustavu zdravstva
Dr. Vlasta Vučevac, predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu medicinu pri hrvatskom liječničkom zboru, potvrđuje da Hrvatska još nije palijativu uvela u zdravstveni sustav.
- Deset godina nismo imali ni povjerenstvo za palijativnu skrb pa smo ga osnovali prije ulaska u EU jer je to od nas tražila Europa. Izrađen je strateški plan, ali još nismo donijeli Zakon o palijativnoj skrbi.
Jedina smo zemlja u Europi koja nema palijativnu skrb u sustavu zdravstva! Ne samo da je imaju sve zemlje EU, nego je imaju i zemlje u okruženju, Srbija, BiH, Makedonija.
Riječ je o nemaru prema članovima društva koji umiru od neizlječive bolesti. Često ćete čuti od zakonodavca kako postoje palijativni kreveti u bolnicama, spominje se brojka od 200-tinjak ležajeva. Međutim, palijativnu skrb podrazumijeva educirani tim: liječnik, sestra, terapeut, psiholog i prateće službe.
Volonteri se bore da čovjek ne umre gladan, žedan i u ranama - kaže dr. Vučevac i navodi da imamo dobre primjere volonterske palijative pri nekim domovima zdravlja: u Vukovaru, Osijeku, Čakovcu, Zagrebu, Rijeci i Labinu. Pula je postigla europski model u kojem palijativu financiraju Grad i Županija. Usto, imamo jedan jedini hospicij u Rijeci. A sve ostalo je prepušteno entuzijazmu volontera.