Ja sam Jure Grlić, 53 su mi godine i izliječeni sam ovisnik o kocki. Samoizliječeni. Tako se, danas kroz smijeh, voli predstaviti naš sugovornik koji je prošao pakao kockara.
S obitelji je iz Bosanske Posavine došao u Zagreb, završio srednju građevinsku školu, upisao Arhitektonski fakultet, da bi ga napustio na trećoj godini studija. Nije ga zanimalo, kaže. Zaposlio se kao stjuard u vlaku, u spavaćim kolima. Genijalno iskustvo, kaže, putovao je Europom, od Francuske, Italije, Njemačke do Grčke i Turske.
Cijena rata - PTSP
Devedesetih je Jure dobrovoljno obukao uniformu i sa 153. velikogoričkom brigadom otišao na Banovinu. Kao branitelj bio je aktivan ‘91. i ‘92. i cijelu pobjedničku Oluju.
Rat je završio, on se vratio supruzi i djeci i okrenuo se privatnom poduzetništvu: ugostiteljstvo i pekarski proizvodi. Dobio je i nadimak Burek Jura. Ubrzo je uvidio da ni njega nije zaobišla cijena rata, podmukli PTSP.
- Žena je prva primijetila ispade i smanjen prag tolerancije. Nisam htio priznati da se ne bismo svađali pred djecom, izjurio bih van. Nisam znao gdje ću sa sobom, jedino što je radilo u te noćne ure bila su casina ili automat klubovi - prisjeća se.
Kockaju i žene
U početku bi se, kaže, malo zadržao, potom sve više i više, dok na kraju nije ni pratio koliko vremena provodi u kockarnici.
- Sve je osmišljeno da te zadrže u igri. Ambijent, prigušeno svjetlo, boje koje titraju, mirisi, nema sata da te osvijesti. Ambijent koji djeluje na centar u mozgu koji izmjenjuje adrenalin i osjećaj ugode - opisuje.
Sve je igrao. Rulet, automat, poker, štogod je ponuđeno.
- U kockarnici su prisutni svi segmenti društvene zajednice, od liječnika do čistača ulica. Žena ima u postotku nešto manje, ali ih ima - kaže Jure.
Ukrao sto tisuća kuna
Kad je shvatio da je ogrezao u kocki, već je, kaže, bilo kasno.
- Sav dnevni promet koji sam zarađivao u ugostiteljskom poslu, oko dvije-tri tisuće kuna, sve je iste noći otišlo na kocku. Sve je otišlo njima. Nitko nikad nije dobio na kocki, nema tu dobitnika, to odgovorno tvrdim - kaže Jure. “Moja je uzrečica: više tele ima šanse u mesara, nego da kockar ostvari dobitak.”
U cijeloj priči najviše je trpjela obitelj, a Jure je tonuo.
“Danju posao, noću kocka, opskrbljivao sam obitelj, ali nisam bio otac. Najgora je spoznaja da ti je dijete odrastalo, a ti u tome nisi sudjelovao. To je poražavajuće.”
Kockao je od 1994. do 2009. godine. Punih 15 godina, s time da je zadnje dvije svaki dan bio u automat klubu ili casinu. Svaki dan, odnosno noć.
“U jednom trenutku sam puknuo. Um mi je postao bolestan. Oni mene pljačkaju, opljačkat ću i ja njih, odlučio sam.”
Maskirao se i u sitne noćne ure uletio u Casino u Velikoj Gorici u kojem je provodio godine i pokupio sto tisuća kuna. Trajalo je manje od minute, kad te vide maskiranog, samo otvaraju sef, kaže Jure.
Nisu ga uhvatili.
Svih sto tisuća u samo dva tjedna prokockao je - opet u istom casinu. Lipa nije doma ostala, kaže dok zamišljeno trese pepeo cigarete. Mira i spokoja niotkuda. Cijelo to vrijeme pitao se: što ti to treba u životu.
Kriminalni um
“Žao mi je bilo te djece što ondje rade, proživjeli su traumu kad sam upao onako maskiran. Izjedalo me to, moj um nije kriminalan. Nisam ja njih mislio pljačkati, nego sustav.”
Unutarnji pakao se nastavio. Odlučio se za još jednu pljačku, pa neka padne policiji u ruke. Tako je i bilo.
Osuđen je na četiri godine zatvora, obišao tri kaznionice, Remetinec, Sisak, Turopolje, pušten je nakon dvije godine i četiri mjeseca. Zbog dobrog vladanja.
“Supruga je rekla da će ostati u braku i da će mi dati šansu. Bio sam spreman na sve.”
Zatvor je za njega značio prekretnicu.
“Kad čovjek ostane sam, ogoljen, uništen, onda ima vremena promišljati o svom životu. Moja je deviza, nema neizlječive bolesti, nažalost, ima neizlječivih ljudi. Grizlo me sve, i danas me grize. U zatvoru donosim čvrstu odluku, moram pobijediti ovisnost. Ili kocka, ili moj život. Zatvor mi je davao potrebnu izolaciju da mi očvrsne snaga volje - priča Jure, koji je za vrijeme robijanja pročitao 120 knjiga. Prva mu je bila Kafkin “Proces”.
- Nisam ja idiot, samo sam idiotski živio - samoironičan je. Odlučio se boriti protiv ovisnosti i ubrzo je osnovao udrugu za borbu protiv ovisnosti o kockanju “Vrijeme je da se krene”.
- Nemamo registar ovisnika o kocki, država prizna oko 50 tisuća ovisnika, u stvarnosti ih je puno više - tvrdi Jure. Zovu ga, kaže, svaki dan, mahom su to muškarci, glave obitelji, koji su ogrezli u kocki.
- Kratak je put od kockarskih dugova do kriminala i nasilja. Onaj koji nazove Udrugu, dotaknuo je dno. Opisujem im svoje iskustvo, pošaljem ih na liječenje, dajem podršku. Treba vremena, ali izlječenje je moguće - priča Jura Burek.
‘Kockari se na liječenje jave tek kad su na rubu te izgube posao i obitelj’
Dr. Davor Bodor, psihijatar, voditelj je dnevne bolnice za ovisnost o kockanju u psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan na zagrebačkom Jankomiru. To je, kaže, jedina dnevna bolnica u nas koja radi s ovisnicima o kocki, a osnovana je u travnju prošle godine.
- Amerikanci su 2013. godine znanstveno dokazali da se o kocki može postati ovisan i svrstali su je u poremećaje ponašajne ovisnosti. Europska klasifikacija još je drži pod poremećajem kontrole impulsa, a ne kao ovisnost. Tvrdim da se itekako može postati ovisan o kocki - kaže dr. Bodor. Terapijski postupci, kaže, slični su kao i kod liječenja ovisnosti od alkohola.
- Imamo istu kliničku sliku, alkoholičar mora piti sve više da bi postigao jednaku razinu zadovoljstva i uzbuđenja, a tako i kockar. I jedni i drugi zanemaruju životne funkcije. Kockanje nakratko donosi ugodu, podiže raspoloženje i pruža odmak od svakodnevice. Dobitak donosi adrenalin. No, krajnjeg dobitka nema - kaže psihijatar.
Razvija se, nastavlja dr. Bodor, strahovit poremećaj razmišljanja u kojem kockar misli da može utjecati na ishod koji je sasvim slučajan.
- Nemamo registar ovisnika i kocki, koristi se procjena da je između jedan i dva posto populacije ovisno, to je kod nas oko 50 tisuća ljudi. U njegovu se dnevnu bolnicu javljaju posrnuli ljudi nakon pet do 15 godina kockanja, urušene psihe, za vratom su im dugovi, krediti, kamatari, rastava braka, gubitak posla, očaj i slom. - Većina ih dođe nakon pokušaja suicida. Neki se pak jave na liječenje samo da umire okolinu, nailazimo na odbijanje, govore da uspješno kockaju i sve drže pod kontrolom. To su iluzije kockara - ne krije psihijatar, kroz čiju je bolnicu prošlo 130 ovisnika o kocki. Poziva sve s problemom da se jave na njihov broj telefona: 01/ 3430 101 i 3430 102.
Profil prosječnog hrvatskog kockara
Muškarac, između 18 i 65 godina
Kao srednjoškolac je već došao na „drugi stupanj“, drugu fazu: kockanje kao kontinuum, što znači da redovito kocka
Po profesiji može biti bilo što, od srednje stručne spreme do visokog obrazovanja
Imovinsko stanje također rastezljivo, kockaju oni koji žive od osobnog dohotka, do jačih privatnika, poduzetnika
Uglavnom negira problem
Ako u svojoj priči dotakne dno (dugovi, kamatari za vratom, rastave braka, gubitak posla) na liječenje se javlja nakon pokušaja suicida
Ako izdrži dugogodišnje liječenje, s tjednom terapijom, uspješno apstinira dulje vrijeme
Ako prođe samo osnovno liječenje u dnevnoj bolnici, u trajanju od 4 do 8 tjedana, apstinira do 12 mjeseci, nakon čega se opet vraća kocki