"The Last of Us Part II Remastered" istovremeno je bezobrazno očit, ali ekonomski potpuno opravdan pokušaj zarađivanja na popularnosti HBO-ove TV serije "The Last of Us" koja se temelji na istoimenoj Naughty Dogovoj igri iz 2013. godine te tek neznatno poboljšana verzija akcijske avanture "The Last of Us Part II" američkog studija za razvoj videoigara Naughty Dog (serijali "Uncharted" i "The Last of Us") iz 2020. godine.
Ogledni je to primjer cinizma i bezobrazluka koji su se industriji videoigara udomaćili početkom 21. stoljeća, odnosno čim su veliki izdavači uvidjeli da igračima istu igru mogu prodati više puta. Praksa je to koja je djelomično proizašla iz činjenice da industrija nije na pravi način vodila računa o tome što će se dogoditi s pojedinim igrama kada uređaji na kojima su pokretane zastare, odnosno kada ih zamijene brži i bolji. Igrači bi gramzive ruke Naughty Doga i izdavača Sony Interactive Entertainment koje posežu za njihovim kreditnim karticama i gotovinom vjerojatno lakoćom pljusnuli da "The Last of Us Part II" (TLOU2) nije jedna od najboljih modernih igara, slojevito i emocijama nabijeno štivo o osveti, opraštanju i suosjećanju.
Najprije, međutim, nekoliko riječi o "Remastered" dijelu "The Last of Us Part II Remastered". Kad je TLOU2 izašao na PlayStationu 4, izgledao je fenomenalno. Derutni postapokaliptični Seattle imao je i dušu i karakter, a animacije likova, pogotovo njihovih lica, za mnoge nedostižnu životnost. "The Last of Us Part II Remastered" (TLOU2R), koji će 19. siječnja 2024. izaći na PlayStationu 5, izgleda još bolje, ali ne mnogo. Svi su ambijenti detaljniji, taktilniji, a trud uložen u doradu igre najbolje se vidi kada se igrač susretne s vodom, bilo da je riječ o divljim rijekama koje su se stvorile nakon što je pandemija gljivice Cordyceps uništila društveni poredak i urbana središta ili kišom koja na sjeverozapadu Sjedinjenih Američkih Država kao da stalno pada (kišnih dana u godini Seattle ima čak 156). S obzirom na to koliko puta pokisnu i smoče se, to što se ni jedna ni druga tijekom igre nisu prehladile pravo je čudo. Najpamtljivije sekvence poput pokolja u Hillcrestu, prelaska preko improviziranih mostova koje pripadnici religioznog kulta "Serafiti" koriste kako bi izbjegli neželjene sukobe s militantima iz Fronte za oslobođenje Washingtona i desanta na Utočište sad djeluju još impresivnije, a isto se može reći za filmske sekvence koje nose priču igre.
Kako bi igrače kojima ušminkana grafika nije dovoljno primamljiv mamac zainteresirao za TLOU2R, Naughty Dog im ponudio mogućnost igranja tri sekvence koje su u konačnici izbačene iz TLOU2, slobodnog i neograničenog sviranja gitare te drugih instrumenata, štopanja brzih prelazaka igre i igranja igre uz komentare njezinih autora. Materija je to koja analogna "specijalnim dodacima" koje filmski studiji pridružuju svojim filmovima kada ih izdaju na optičkim medijima. Ljubitelji TLOU2 u njima će sigurno uživati. Među tim se dodacima nalazi i najava za dokumentarni film "Grounded II: Making The Last of Us Part II" kojemu se neumjereno radujem.
Uz to, Naughty Dog je od raznih gradivnih elemenata igre načinio novi način igranja koji je nazvao "No Return", a koji dođe kao "The Last of Us" bez pripovjedačkog aspekta. Riječ je o zapravo začuđujuće sadržajnoj roguelike igri u kojoj igrač kontrolira razne likove iz TLOU2R te se u raznim ambijentima iz igre bori se protiv raznih neprijatelja iz te igre. Nikad ne znate hoćete li se sukobiti s kultistima, militantima ili ozloglašenim Inficiranima, a ni gdje će se taj sukob odigrati. Nakon šačice takvih sukoba koji nisu bitno drukčiji od sukoba s tim grupama u samoj igri, igrač će se suočiti s "bossom", jednim od snažnijih neprijatelja s kojima se sukobi tijekom igre. Naravno, sve što igrač napravi tijekom jednog od potencijalno nebrojeno mnogo "No Return" sesija boduje se i mjeri kako bi ga se potaknulo da pokuša ponovno, bude brži, precizniji, itd. Kad igrač ostvari određeni broj pobjeda, otključat će nove odore za likove, nova oružja i slične kozmetičke drangulije. Evidentan pokušaj kapitalizacije na popularnosti roguelike igara kao što su "Hades" ili "Returnal", "No Return" najbolje funkcionira kao razbibriga za ljubitelje "The Last of Us" i one koji će to tek postati. Kratkotrajna je to razonoda i ništa više, kao uostalom i ostatak dodatnog sadržaja.
Ako posjedujete PlayStation 5 i "The Last of Us Part II", možete je za 10 eura nadograditi u "The Last of Us Part II Remastered" i to biste svakako trebali napraviti. Ako iz jednog ili drugog razloga to ne želite napraviti, možete bez puno grižnje savjesti na PlayStationu 5 ili PlayStationu 4 ponovno zavrtjeti "The Last of Us Part II".
Ako ste, međutim, tek pogledali HBO-ovu seriju "The Last of Us" i ne možete dočekati drugu sezonu serije koja bi se trebala početi prikazivati tek 2025. godine i/ili "The Last of Us Part II" niste odigrali jer ste od nekoga čuli ili na internetu čitali da se radi o igri koja propagira ljevičarsku ideologiju, LGBT prava, feminizam, multikulturalizam te ostale ideje i koncepte koje u društvu i na internetu zdušno brane njihovi zagovornici, koje ekstremni i ne toliko ekstremni desničari pogrdno nazivaju "borcima za društvenu pravdu" (eng. social justice warrior; SJW), "The Last of Part II Remastered" najbolji je način da uronite u drugi dio priče o Joelu i Ellie.
Radnja "The Last of Part II" (a samim time i "The Last of Part II Remastered") odvija se pet godina nakon što je Joel na kraju "The Last of Us" (i igre i serije) Ellie iznio iz bolnice Sv. Marije u Salt Lake Cityju u Utahu te joj potom slagao o tome što se zbilo u bolnici. Njih dvoje sada žive u gradu Jacksonu u Wyomingu koji je pod vodstvom Marije i njezinog supruga Tommyja, Joelova brata, izrastao u pravu malu funkcionalnu zajednicu. Inficirani još uvijek prijete, no njihova "motivacija" jasna, a potezi koje povlače predvidljivi. Uz dosta opreza, lako ih je nadmudriti. Isto se, međutim, ne može reći za ljude, što je "The Last of Us" i pokazao.
Redatelj "The Last of Us Part II" i koautor serije "The Last of Us" Neil Druckmann igraču odmah na početku igre dade do znanja da će se morati suočiti s posljedicama onoga što je napravio u igri "The Last of Us". Svijet u kojem Joel i Ellie žive ima tek nekoliko čvrstih pravila, a jedno od njih je ono starozavjetno - oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu. Šok koji Druckmann igraču priredi odmah na početku igre rasrdit će ga i rastužiti te motivirati da krene u akciju, neznajući da srlja u klopku iz koje se ne može tako lako izvući.
Teško je, međutim, o "The Last of Us Part II" pričati kada ne smijete spominjati one detalje koji mu daju dubinu i čine ga posebnom igrom, međutim, svejedno ću pokušati. Poput igre "The Last of Us", "The Last of Us Part II" dizajniran je tako da igrač osjeti emociju koju osjeti protagonist, odnosno da želi iste stvari kao i protagonist. Kao što Joel tijekom "The Last of Us" zavoli Ellie, očekuje se da će je i igrač zavoljeti te da će je na kraju htjeti ostaviti na životu. Nema sumnje da je Joel na kraju "The Last of Us" gledao samo na sebe, što je ljudski. Kada sam prvi put igrao igru, u operacijsku salu u kojoj se nalazila Ellie ušao sam s podignutom puškom i sebično počeo pucati po liječnicima. Emociju koju je tada osjećao Joel osjećao sam i ja. Igra me uspjela natjerati da suosjećam s Joelom. Druckmann je "The Last of Us Part II" postavio na isti način, samo što su ovaj puta u igri emocije s mračnijeg i opasnijeg spektra. Priča koju je ispričao zaista je turobna i teška, a igrač tijekom igranja mora povući prilično mučne i nasilne poteze. Druckmann, međutim, tijekom igre igraču pokaže da postoje i drugi način nošenja s gubitkom te da je na koncu sve stvar izbora, ali volje. Konačno, "The Last of Us Part II" jako dobro pokazuje kako se osjećaju osobe koje si naprosto ne mogu pomoći. Neke stvari koje ćete činiti i u trenutku okarakterizirati kao "pravdu", ma koliko izopačenu, kasnije ćete vidjeti u potpuno drukčijem svjetlu. Takvo vam emotivno iskustvo mogu priuštiti samo videoigre.
"The Last of Us Part II" mehanički je dotjerana igra u kojoj su svi oni gejmerski elementi kao što su pucanje, skakanje, trčanje, pravljenje uslužnih predmeta, borbe s neprijateljima, itd. realizirani besprijekorno i prava su uživancija. Međutim, kako je u igri naglasak na priči, Naughty Dog je igračima omogućio da odluče koliko će težak biti taj gejmerski dio, što je pohvalno. Prigovori koje sam "The Last of Us Part II" uputio kada sam je prvi puta igrao i dalje stoje - previše je neinteraktivnih sekvenci, igrač u određenim situacijama mora postupiti onako kako to igra "želi", a neke scene u kojima se želi dozvati filmsko pripovijedanje prilično su dosadne.
"The Last of Us Part II", a samim time i "The Last of Us Part II Remastered", smjelo je djelo čije će reputacija i važnost za medij videoigara, na svu sreću, preživjeti sve perfidne pokušaje Naughty Doga i Sonyja da iz njega izvuku maksimalnu financijsku korist. Bilo bi još bolje kad do tog sukoba ne bi ni došlo, no ovo dvoje jednostavno si ne mogu pomoći.
Kopiju igre Jutarnjem je listu za potrebe pisanja kritike ustupio Sony Interactive Entertainment