EKSKLUZIVNO IZ PARIZA: Zbog mode smo mjesecima gladni, jedemo samo voćne kašice i stalno smo bez novca

PARIZ - Kuglice od vate natopljene sokom od svježe naranče ili čokoladica Snickers s dvije litre izvorske vode nisu skandalozne dnevne poslastice koje se nalaze isključivo na jelovnicima cijele armije manekenki tijekom tjedana mode.

U modnom svijetu koji je psihotično opterećen ženskim tijelom i apsurdnim epitetima kao što su “visina čela sezone” ili “dužina kose mjeseca” rijetko se razgovara o problemima s kojima se suočavaju pripadnici muške divizije modela.

Poremećaj u prehrani

Naime, u muškoj modi postoji jedna tabu-tema znatno mračnija od, primjerice, seksa, droge i alkohola: anoreksija. U posljednjih osam sezona mog iskustva s praćenjem muških revija rijetko kada sam naišao na modele koji su spremni otvoreno razgovarati o toj temi.

Bilo kakav spomen anoreksije ili poremećaja u prehrani uvijek se dočeka nespretnim ignoriranjem i neuspjelim skretanjem na pristupačnije teme. Zašto se to pitanje konstantno negira u muškoj modi? Prije svega zbog činjenice da je riječ o relativno novom problemu s kojim se modna zajednica ne želi suočiti.

Tijekom muških revija u siječnju ove godine u Parizu sjeo sam na piće s modelom Adelom Jordom koji je u modne vode zaplivao prije nepunih godinu dana. Iako je rođen u Dubaiju, Adel studira biomedicinu na kultnoj Sorbonnei u Parizu, a svoj unikatan izgled duguje sirijsko-ruskom podrijetlu.

Do sada je nosio revije za urbanu generaciju dizajnera među kojima su Damir Doma i Rad Hourani, te snimao za niz moćnih muških magazina. “Modna industrija je izuzetno agresivna kada u nju uđeš sa 16 ili 17 godina i može te psihički i fizički ozbiljno ugroziti. Ja sam imao sreću što sam u cijeli posao ušao kasnije, kada sam već prošao sve pubertetske drame, ali poznajem niz mlađih dečki koje je sistem jednostavno progutao”, direktno mi je rekao Adel tog kišnog jutra. Na pitanje o anoreksiji dao je vrlo konkretan odgovor: “Itekako je prisutna u muškoj modi, ali još uvijek manje nego u ženskoj.

Pritisak je izuzetno velik jer muški modeli ne zarađuju gotovo ništa od revija i editorijala nego isključivo na temelju kampanja. Mjesecima radite i gladujete kako biste dočekali nekog fotografa koji će vas uzeti za kampanju”.

Velika očekivanja

Već večer poslije upoznao sam Bryana koji je u Pariz došao kao 15-godišnjak da bi se svega nakon dvije godine bavljenja poslom vratio kući s dijagnozom depresije. Iz današnje persepktive Bryan kaže: “Iz Pariza odete u New York i onda dođete u stan gdje živite s još pet-šest dečki koji se, kao i vi, svi bore za iste klijente.

Džeparac od agencije je nikakav i jednostavno ste non-stop švorc.

Nije mi čudno što sam vidio toliko dečki koji su gladovali, ali s druge strane moj je cimer imao bulimiju jer je zadnje dolare navečer trošio na ekstremne količine hrane iz McDonald’sa”. I Adel i Bryan složili su se da je moda za dečke okrutno i neistraženo područje kojem mediji poklanjaju gotovo nikakvu pažnju. Bryan iskreno kaže da je problem, nažalost, u homoseksualnoj orijentaciji dizajnera koji često vlastite komplekse liječe na mladim modelima gladnima slave i novca.