Hrvatska bi mogla postati zemlja bez svojih balerina

U Hrvatskoj postoji samo jedna škola u kojoj mladi i talentirani plesači mogu steći potrebno obrazovanje - zagrebačka Škola za klasični balet . Do početka ove godine, polaznici osnovne i srednje baletne škole, koje djeluju zajedno, satove su pohađali u zgradi na Ilirskom trgu. U toj je zgradi škola prije punih 62 godine i otvorena, a učenicima nije previše smetalo što im svlačionice nemaju prozore i što je malo dvorana - njihova je škola imala dušu. Na ormarićima u kojima ostavljaju stvari i dalje su napisana imena mnogih domaćih plesača koji su ih koristili za vrijeme svojeg školovanja. Unutrašnjosti tih ormarića oblijepljena je fotografijama. Plesači gledaju velike zvijezde, poput Sylvie Guilleme i Natalie Osipove, i obećavaju sebi da će jednog dana plesati kao one.

Na tri lokacije

Šarmiraju korepetitora za klavirom, uzdišu za čokoladom, šivaju vrpce na nove špice i sanjaju o svjetlima pozornice. Zajedno idu i u kazalište gledati Edinu Pličanić, Tomislava Petranovića, Mirnu Sporiš, Pavlu Mikolavčić, Kseniju Krutovu, Mihelu Devald.... Nekoć su i oni plesali u baletnoj školi, a danas im publika oduševljeno plješće. Tako će - nadaju se buduće balerine i baletani - i njima uskoro iz publike vikati “bravo” nakon što izvedu komplicirani solo.

Iako učenike nije brinula sigurnost zgrade stare više od 150 godina, njihove roditelje jest. No, sad više nemaju tih briga: škola je postala beskućnik! Zbog loše statike zgrade i velike mogućnosti da se uruši, zbog plesne nastave koja se održava, škola je dislocirana. Pleše se na tri lokacije - polaznici odjela narodnih plesova uče u prostorijama ansambla Lado, djeca iz predškolskog tečaja plešu u prostorijama Pučkog otvorenog učilišta, a osnovnoškolci i srednjoškolci u OŠ Ivana Gundulića.

Mnogo je problema u razmještaju: mališani iz osnovne škole počinju plesati tek u 18 sati, jer prije dvorana nije slobodna. Srednjoškolci plešu u učinionicama koje nisu dovoljno dugačke za normalno izvođenje skokova ili vježbanje koreografija.

- U taj prostor donijeli smo naša zrcala, štapove i plesački pod, jer je grad rekao da oni nemaju novca da nam to kupe. Međutim, te učionice ispod našeg poda imaju beton, što je pretvrdo za plesače. Naši učenici plešu na vršcima prstiju i izvode razne skokove - zamislite samo koliko je to njima bolno - kaže ravnateljica Lidija Treščec-Bobetko.

Nakrivljene dvorane

U OŠ Ivana Gundulića dodijeljene su im tri učionice. Jednu uopće ne mogu koristiti, jer je strop prenizak. Nakon napornih sati vježbe, djeca se nemaju gdje istuširati, jer škola ima samo običan sanitarni čvor. Dio jedne od učionica odvojili su zastorom, kako bi se tamo profesori mogli presvući i pripremiti za nastavu. Neadekvatan prostor i košta: u Gundulićevoj za tri učionice Baletna škola plaća režije u iznosu od 3500 kuna. Na POU najam prostora od 6500 kuna obvezao se plaćati Grad.

Uz sve te probleme, ravnateljicu brine i još nešto.

- Upitno je hoće li srednjoškolci svladati svoj program. Nekome izvana teško je zamisliti koliko je teško raditi u malom prostoru. Baletni skokovi, kakve svi mogu vidjeti na pozornici, zahtijevaju prostor. Ne može se izvoditi takvo što na hodniku. Učenici srednje škole pripremaju se za rad u kazalištu i moramo ih naučiti ono što će se na njihovom radnom mjestu tražiti. Naš je posao da stvorimo baletana ili balerinu, a u ovim uvjetima to je nemoguće - kaže ravnateljica.

Problemi sa zgradom baletne škole davno su počeli: još 1980. godine povremeno su se otklanjali nedostaci, nastojeći produžiti rok trajanja zgrade. A problema je bilo u izobilju: skučene garderobe, mali broj tuševa, nedovoljan broj dvorana, loše sanitarije i instalacije... Dvorane koje gledaju na Ilirski trg nakrivile su se prema trgu, a one koje gledaju na Tkalčićevu ulicu lagano klize u tom smjeru. Uz to, stručnjaci su mišljenja da zgrada ne može podnijeti potres.

- Rečeno mi je da zgradu treba rušiti. Poslali smo stotine dopisa, grad je čak prije nekoliko godina krenuo u sanaciju, ali se ispostavilo da je naša zgrada vlasništvo države, a ne grada. Sad je to na sudu. Uz to, usmeno mi je rečeno da se škola neće adaptirati, ali će se prodati, jer je na atraktivnoj lokaciji - kaže šokirana ravnateljica.

Obnova u tijeku

Iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport kažu kako je izrada projekta obnove u tijeku. Smatraju i kako škola funkcionira nesmetano.

- Što se tiče prenošenja štapova i poda iz stare škole nije točno da nismo imali sredstava, nego smo se ponašali racionalno. Sve je manji interes djece, no to je druga stvar - kaže Ivica Lovrić, pročelnik ureda.

No, opovrgavaju ga podaci: svake se godine u osnovnu i srednju baletnu školu upiše stotinjak djece, a isto toliko upisuje ih se i u predškolski odgoj, koji se također održava u baletnoj školi. Takvo što je i normalno - svuda u svijetu.

No zapravo, kome još treba balet? Tako nažalost misle oni koji su odlučili da se ova škola preseli u neljudske uvjete za rad i oni koji su na to slegnuli ramenima.

Dok još nije kasno

Plesači baleta ionako se odriču mnogo toga da bi plesali - svojeg zdravlja, privatnog života i bogatstva koje neće zaraditi plešući - a ovo im društvo nije u stanju vratiti ? Kad idući put pogledate Labuđe jezero ili iz videoteke posudite film Crni labud znajte da uskoro, ako se ova situacija nastavi, u Hrvatskoj više neće biti domaćih plesača koji će publici prenositi magiju baleta.

- Balet svuda ukras sistema koji funkcionira. Kraljevski afganistanski balet ne postoji. Zar ne? Baleta i umjetnosti ima tamo gdje ima i društva koje može to podržavati i gledati - rekao je nedavno mladi koreograf Leo Mujić. Zamislimo se nad tim.