William Paul Young, čovjek koji je napisao hit knjigu “Koliba”, iznimno je srdačna osoba. Kad se upoznajete, on se ne rukuje, on vas zagrli i taj susret izgleda kao da ste sreli dragog prijatelja nakon duljeg vremena. I iskreno se smije.
A mnogi se na njegovom mjestu ne bi smijali. Younga život nije mazio, no umjesto tuge i depresije na njegovom licu iščitavate smirenost, sigurnost, radost…
Kao dijete bio je seksualno zlostavljan u školi, danas mu kći boluje od tumora na mozgu i dva puta tjedno uzima oralnu kemoterapiju.
Ljuti ga bolest, kaže. Ljute ga i ratovi. Ljute ga sva zla na svijetu. No, na Boga nije ljut ni bijesan onako kako ljudi znaju postati kad im oboli ili ih napusti netko drag, netko blizak…
Čvrsta vjera
“Živimo u slomljenom svijetu. I svi umiremo. No, stvoreni smo za život, ne za smrt. Sve oko nas utječe i na naš genetski materijal. Nisam ljut na Boga jer mu vjerujem. Ali trebalo je vremena da dođem do toga”, objašnjava nam dok razgovaramo u udobnim foteljama zagrebačkog hotela. Na ruci mu je prsten sa znakom križa.
“Dobro je biti ljut. Pitate se u teškim trenucima: Bože, zašto to ne promijeniš? Ali koga da promijeni, koga da zaustavi? Da li bi tebe uopće bilo da je zaustavio tvog oca ili oca tvog oca ili njegova oca? Naš križ je često naša muka i nema svjetla na tom križu, ali Bog nam se pridružuje u svemu. On je uvijek s nama i oko nas”, tumači nam.
William Paul Young je dijete misionara. Imao je samo deset mjeseci kad je iz Kanade s roditeljima odselio u Papuu Novu Gvineju. Tamo je živio u plemenu Dani. “Kad tamo odrastate, mislite da je sve to normalno. Ali plemenska kultura je drugačija. Sve dok se nismo vratili u Kanadu, ja sam tada bio 10-godišnji dječak, nisam vidio bijelca. Do svoje šeste godine nisam znao niti da sam ja bijelac. Kad su me poslali u internat, šokirao sam se”, priča nam.
Tamo je, već kao četverogodišnjak, bio seksualno zlostavljan.
On je, kaže, oduvijek pisac. Uvijek je, ističe, pokušavao staviti na papir svoj unutarnji svijet i često je sebi postavljao ključna pitanja: tko je Bog, tko sam ja, može li se Bogu vjerovati, zašto radimo to što radimo, zašto je toliko štete i zla na svijetu?
“Volim priče. Svako ljudsko biće je priča za sebe. Vi ste važni. I ono što vi odlučujete: vi odlučujete hoćete li oprostiti, hoćete li biti ljubazni, hoćete li biti zli…”, objašnjava. I doista vjeruje u to.
Nesiguran start
Tvrdi i kako naše odluke mijenjaju i nas i svijet oko nas. Puno glumimo. Nismo iskreni. “Moramo spoznati istinu o tome tko smo zaista. Nije istina da moramo zaraditi ljubav ili poštovanje. Zaboravljamo tko smo. Pokušavamo glumiti nešto što zapravo nismo i u što ne vjerujemo istinski”, primjećuje Young.
Pitamo ga zašto je napisao “Kolibu”?
“Kim, žena s kojom sam u braku 35 godina, voljela je i moju poeziju. I moji prijatelji. Ali to su obitelj i prijatelji, njima se sviđa sve što napravim. Nisam znao da bi se bilo kome drugome svidjela, ali nije me bilo ni briga jer ju nisam planirao objaviti. Kim me zamolila da na jednom mjestu zabilježim svoja razmišljanja i to ostavim svojoj djeci. Rekla mi je: ‘Ti si zbog tog tužnog odrastanja jedinstven u svojim pitanjima, u svom biću’.
Radio tri posla
Knjiga nije bila u svrhu liječenja već u svrhu opisivanja tog puta izliječenja. Djeci sam htio opisati svog Boga u kojeg ja vjerujem. Napisao sam i tiskao 15 kopija za obitelj i prijatelje. I vratio se na posao.”
A radio je čak tri posla. Obitelj je živjela u malom iznajmljenom stanu. “Radio sam i kao portir i službenik, čistio sam podove i WC-e, a knjigu sam pisao u vlaku na putu do posla. Kim je u to vrijeme radila u lokalnoj pekarnici”, prisjeća se.
Danas, zahvaljujući “Kolibi”, imaju vlastitu kuću i on radi jedan posao, a ne tri. “Kim je pronašla kuću. Ona ju je odabrala i uredila. Ja se nisam uplitao. Volimo primati goste i imamo veliku obitelj, a ovaj nam je prostor adekvatan za to”, priča nam.
Young je napisao priču o Mackenziju (Macku), ocu čija je kći Missy oteta tijekom obiteljskog izleta i ubijena. Jedino što je ostalo, krvavu haljinicu, policija je pronašla u napuštenoj kolibi u divljini Oregona. Četiri godine poslije ožalošćeni Mack prima poziv da posjeti tu istu kolibu. Iako oklijeva, ipak odlazi tamo i doživi susret sa samim Bogom ili, točnije, sa Svetim Trojstvom prikazanim u liku krupne vesele crnkinje Elousie (Otac), fizički ne osobito privlačnog nižeg muškarca arapskih crta lica (Sin) i nježne Azijke Sarayu (Duh Sveti).
Oženio pravu ženu
Nakon što dobije odgovore na mnoga vječna pitanja, Mack se miri s Bogom.
Pitamo ga što ga je promijenilo? “Oženio sam pravu ženu. Oprostila mi je nevjeru. Muškarci i nemaju drugog izbora nego da se ožene. To je istina. Oni uzrokuju više štete nego što žene mogu i zamisliti. Pitao sam se kako je moguće da muškarci, koji su toliko zbunjeniji od žena, kako to da su oni šefovi?
Taj odnos s mojom ženom me promijenio. Suočio sam se sa samim sobom. A ona je bila dovoljno strpljiva. Seksualno zlostavljanje u školi dio je moje povijesti koje mi je uništilo dušu. A kad ste vi slomljeni, počnete lomiti i druge stvari, odnose… ne želite se suočiti s time. U svojoj vezi s Kim morao sam se s time suočiti. Ili pobjeći. Ili se ubiti…
Vikend u kolibi predstavlja 11 godina mog suočavanja sa strahovima i greškama. To je bio težak rad i dugo putovanje. Ne bih ga ponovio”, iskreno zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....